Novinarstvo između propagande, cenzure, straha i otpora

Četrnaesti Festival alternative i ljevice Šibenik nastavljen je razgovorom o temi koja je za demokratsko društvo mnogo više od pitanja profesionalnog novinarstva: što se događa s medijima kada iz njih počne nestajati novinarstvo?

Razgovor je vodila Aleksandra Tomanić iz organizacije ProPIS, a sugovornici su bili predsjednica Europske federacije novinara Maja Sever i novosadski profesor, novinar i programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić.

Gruhonjić je odmah povukao razliku između medija i novinarstva. Problem današnjih medija, kazao je, nije samo u tome što se bore za čitatelje, gledatelje i klikove, nego što se medijski prostor sve više prazni od novinarskog sadržaja. Umjesto novinarstva, sve je više onoga što je nazvao antinovinarstvom. Takav razvoj, prema Gruhonjiću, nije slučajan ni specifičan za postjugoslavenski prostor. Riječ je o globalnom procesu u kojem političkim vlastima sve manje trebaju novinari kao neugodni svjedoci njihovog rada. Mnogo su im korisniji propagandisti koji će proizvoditi sliku stvarnosti pogodnu za vlast.

Poseban je problem, upozorio je, što se novinare sustavno proglašava lažovima. Time se briše granica između novinara i propagandista: onaj tko se profesionalno bavi novinarstvom nije propagandist samo zato što njegova priča nekome nije po volji. U takvom svijetu društvene mreže dodatno omogućavaju političarima da zaobiđu novinare i izravno se obraćaju publici. Kao primjer Gruhonjić je naveo Donalda Trumpa, ali i Aleksandra Vučića. Političari tako više ne moraju odgovarati na neugodna pitanja niti trpjeti novinare koji provjeravaju njihove tvrdnje. A upravo se na tome, između ostalog, temelji smisao novinarstva: da vlast ne bude jedini pripovjedač stvarnosti.

Prema indeksu slobode medija Reportera bez granica, Hrvatska posljednjih godina bilježi ozbiljan pad. Maja Sever upozorila je da je Hrvatska ove godine ponovno pala na ljestvici, između ostalog i zbog velikog broja SLAPP tužbi, odnosno postupaka kojima se novinare i medije može financijski i vremenski iscrpljivati zbog njihova rada. Problem nije samo u tome što zakoni postoje, nego u tome što se postojeći europski mehanizmi zaštite novinarstva ne provode dovoljno učinkovito.

Sever je podsjetila da je tijekom hrvatskih pristupnih pregovora s Europskom unijom pitanje medijskih sloboda imalo znatno veću političku težinu. Nakon ulaska u EU, međutim, dogodio se svojevrsni lom: dio potpore medijima, nevladinim organizacijama i organizacijama za ljudska prava oslabio je, dok su pritisci na novinare nastavili rasti.

Posebno je problematično nekažnjavanje napada na novinare. Sever je podsjetila na slučaj novinara Duška Miljuša, koji je 2008. godine brutalno pretučen ispred svoje zgrade. Godinama poslije napad još nema sudski epilog koji bi utvrdio odgovorne. Takvi slučajevi nisu samo pojedinačni propusti. Oni proizvode poruku. Ako netko može pretući novinara i ostati nekažnjen, ako moćnici mogu novinare godinama povlačiti po sudovima, ako političari s vrha vlasti sudjeluju u kampanjama protiv novinara, posljedica nije samo strah kod onoga tko je napadnut. Posljedica je autocenzura svih ostalih. 

U Srbiji je situacija otišla još dalje. Gruhonjić je govorio o tome kako je nakon višegodišnjih prijetnji, uvreda i napada na njega i njegovu obitelj situacija postala nepodnošljiva. Poseban prijelomni trenutak bilo je razbijanje automobila njegova sina. Nakon toga odlučio je privremeno napustiti Srbiju. Opisao je život u kojem više ne postoji normalna dnevna rutina: promišljanje kojim će putem izaći iz stana, tko mu dolazi ususret, tko je iza njega, a tko ga prati. To više nije profesionalni rizik. To je život pod prijetnjom. A upravo takav strah, upozorio je Gruhonjić, može imati širi politički učinak. Ako vlast uspije otjerati nekoliko glasnih i prepoznatljivih kritičara, obični građani mogu zaključiti da je bolje šutjeti.

Velik dio razgovora bio je posvećen i odnosu medija prema ratovima devedesetih i suočavanju s prošlošću. Gruhonjić je predstavio istraživanje koje je za ProPIS radio s kolegicama i kolegama iz regije, a koje je pratilo kako mediji u Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji izvještavaju o prošlosti. Zaključak nije osobito iznenađujući, ali je zbog toga možda još važniji: ratovi se i danas koriste kao politički alat. Narativi su uglavnom nacionalizirani, a suočavanje s prošlošću zamijenjeno je političkom uporabom prošlosti. U Bosni i Hercegovini različite etničke zajednice često proizvode različite verzije ratne povijesti, dok je u Republici Srpskoj posebno izražena glorifikacija ratnih zločinaca.

U Srbiji je, prema Gruhonjiću, stanje još gore. Osuđeni ratni zločinci pojavljuju se kao medijske zvijezde, dok se odgovornost za ratne politike pokušava prebaciti na čitav narod. U takvoj interpretaciji, kritika politike postaje navodni napad na cijelu naciju. Gruhonjić je upravo tu vidio jedan od ključnih problema suvremene Srbije: prošlost nije stvarno završena jer političke elite od nje i dalje imaju korist. Kontrolirajući interpretaciju prošlosti, vlast pokušava kontrolirati i sadašnjost, a time i budućnost.

Maja Sever taj je problem povezala s vlastitim iskustvom. Kao urednica emisije Hrvatska uživo, koja je ugašena 2017. godine, bavila se i temama suočavanja s prošlošću, kao i drugim neugodnim pitanjima. Sever smatra da je gašenje emisije bilo rezultat cenzure. U njezinom slučaju pritisci su se pojavljivali kroz kampanje mržnje, političke napade i pritiske na uredništvo. Hrvatska, kazala je, možda nije Srbija i pritisci nisu uvijek toliko otvoreni i brutalni, ali to ne znači da ih nema. „Kod nas je možda malo više na finjaka“, bila je jedna od ključnih poruka večeri.

Novinari i novinarke u Hrvatskoj suočavaju se s prijetnjama, političkim pritiscima, cenzurom, pritiscima oglašivača i nekažnjavanjem napada. Posljedica je ista: ljudi odlaze iz profesije, a s njima nestaje i dio javnog interesa iz medija.

Na kraju razgovora tema se vratila na aktualno preslagivanje regionalnog medijskog prostora i prodaju Adria News Networka investicijskom fondu povezanom s Viktorom Orbánom. Za Sever je to još jedan razlog za zabrinutost. Regionalni medijski prostor već se godinama sužava, a odlaze ljudi koji su stvarali neke od najvažnijih neovisnih medijskih sadržaja u regiji. Posebno je upozorila na situaciju oko N1 i drugih medija koji djeluju u državama bivše Jugoslavije. Europska federacija novinara, kazala je, pokušava reagirati i traži odgovore od europskih regulatora i institucija. Problem je u tome što se istodobno događa ono što se već dogodilo u Mađarskoj: koncentracija medijske moći u rukama ljudi bliskih političkoj vlasti.

No Gruhonjić je ponudio i drukčiju perspektivu. Primjer Viktora Orbána pokazuje, smatra on, da ni gotovo potpuna kontrola tradicionalnih medija ne znači automatsku kontrolu javnosti. Nakon što je Orbánov sustav praktički pokorio velik dio tradicionalnog medijskog prostora, pojavili su se podcasti i drugi oblici neovisnog novinarstva koje građani masovno prate. Drugim riječima, medij se može ugasiti, ali potreba za novinarstvom ne može se tako jednostavno ugasiti. Ako nestanu televizije, novinarstvo može prijeći na internet. Ako nestanu portali, publika može financirati novinare izravno. Ako se zatvore vrata tradicionalnih medija, mogu se otvoriti druga. 

To je možda bila i najoptimističnija poruka s otvaranja FALIŠ-a. Ne zato što su okolnosti optimistične. Naprotiv. Novinarstvo je pritisnuto politički, ekonomski i tehnološki, a Europa zasad nema dovoljno snažan odgovor. Ali dok god postoje ljudi koji su spremni postavljati neugodna pitanja, istraživati ono što vlast želi sakriti i govoriti o onome o čemu bi drugi radije šutjeli, novinarstvo nije mrtvo. FALIŠ je svoj ovogodišnji program počeo upravo tim pitanjem. A odgovor, barem iz Šibenika, zasad glasi: još nije.