Za jednim stolom s Alenom Živkovićem

Na FALIŠ-u je predstavljena zbirka kratkih priča „Stol za jednoga“ Alena Živkovića, mladog šibenskog autora koji je književnu scenu osvojio debitantskim rukopisom. O knjizi su, uz autora, govorili urednik Kruno Lokotar i moderator Emir Imamović Pirke, a razgovor se kretao od kratke priče i književnih uzora do Šibenika, nogometa, automobila, alkohola, matematike i – drugog romana.

Živković je rođen u Zagrebu, ali već godinama živi u Šibeniku. Po struci je programer, a književnost je dugo držao po strani, premda je, kako je rekao, pisanje uvijek bilo nešto čemu se vraćao. Prve priče počeo je objavljivati 2023. godine, uglavnom na natječajima za kratku priču. Upravo je tako njegov rukopis došao do Krune Lokotara.

Lokotar je još početkom dvijetisućitih pokrenuo nagrade Prozak za prozu i Na vrh jezika za poeziju, namijenjene mladim autorima. Iz tih su nagrada izašli brojni danas afirmirani pisci, među njima Tanja Mravak, Teo Tulić i Marko Gregur. Živković je nagradu Prozak dobio jednoglasno, a Lokotar se prisjetio da je njegov rukopis gotovo odmah označio kao kandidata za uži izbor.

„Ako vidim da je priča dobra, odmah stavim oznaku da treba obratiti pažnju“, objasnio je Lokotar. Kod Živkovića ga je privukla kombinacija jezične fluidnosti, pronicljivog pogleda i sposobnosti da iz naizgled obične situacije razvije nešto neočekivano. Priče, rekao je, počinju iz realističke situacije, ali se potom granaju prema apsurdu, humoru i začudnim završecima.

Upravo je taj pomak iz svakodnevnog u apsurdno jedna od prepoznatljivih karakteristika „Stola za jednoga“. Živković promatra ljude koji se uglavnom ne osjećaju kao junaci vlastitih života. Zanimaju ga oni koji sjede u kutu kafića, razgovaraju kada misle da ih nitko ne sluša, ljudi iz ureda, korporacija, sportskih terena i šibenskih birtija. Njegove priče kreću od dokumentarističkog dojma, ali se postupno pretvaraju u nešto što je istodobno komično i pomalo nelagodno.

„Uvijek me više zanimao onaj čovjek u kantunu koji misli potpuno drugačije od mene“, rekao je Živković. Upravo pokušaj da razumije čovjeka s kojim se ne može poistovjetiti, kazao je, jedan je od razloga zbog kojih piše. Ponekad, dodao je, u kafićima sluša tuđe razgovore, zanima ga kako ljudi govore kada misle da ih nitko ne čuje, ali i kako se predstavljaju na društvenim mrežama. „Stalkerski dio“ njegovih priča, kako je to sam nazvao, tako postaje književna metoda.

U knjizi ima korporativnih zaposlenika, alkoholičara, sportaša, pomoraca, ljudi zarobljenih u malim svakodnevnim nevoljama. Ima i mnogo automobila, jer ni izbor automobila, objasnio je Živković, nije slučajan. Kao što ljudi biraju automobile, tako ih automobili na neki način i opisuju.

Posebno mjesto zauzima šibenski govor. Lokotar je istaknuo da Živkovićev dijalekt nije ukras nego sredstvo karakterizacije. Urbana i šibenska govorna svakodnevica ušla je u književnost bez pokušaja da se jezik umjetno „uljepšava“. Uz to dolaze ironija, kratke rečenice i precizno dozirani apsurd.

Jedna od priča, „Pola koplja“, govori o pomorcu Šimi Kinkelu kojeg supruga usred noći zove jer ne može pronaći hrvatsku zastavu pred 5. kolovoza. Živković kroz običan bračni razgovor otvara prostor za ironiju prema domoljublju, simbolima i svakodnevnim ritualima. Šime je istodobno čovjek spreman braniti svoje domoljublje i netko kome su godine provedene na moru postupno promijenile pogled na svijet.

I naslovna priča „Stol za jednoga“ polazi od obične situacije i pretvara je u apsurd. Stol koji je u restoranu namijenjen samo jednoj osobi postaje metafora samoće, ali i svojevrsnog oslobođenja od drugih ljudi. Živković pritom izbjegava izravno objašnjavanje i moraliziranje. Njegove priče ne nude pouku na kraju, nego čitatelja ostavljaju s osjećajem da je nešto prepoznao, iako možda ne zna točno što.

Razgovor je otvorio i pitanje položaja kratke priče u hrvatskoj književnosti. Lokotar je podsjetio da je kratka priča često nepravedno podcijenjena, premda je riječ o iznimno zahtjevnoj formi. Roman dopušta autoru da proširuje priču, vraća se, skreće i razvija sporedne likove. Kratka priča nema taj luksuz. Sve mora funkcionirati u ograničenom prostoru.

„Kvaliteta“ sama po sebi, upozorio je Lokotar, nije dovoljna riječ za opis književnosti. Kod dobre priče mora postojati još nešto: perspektiva koja stvari vidi drugačije, sposobnost da se čitatelju otvori novi pogled na poznati svijet. Upravo je to prepoznao u Živkovićevu rukopisu.

U zbirci je završilo 19 priča. Lokotar je neke preporučio izbaciti, autor je neke poslušao, a neke je, kako se našalio, urednik izbacio sam. Rezultat je prva knjiga koja, prema Lokotaru, još pokazuje širinu autorovih interesa, ali već ima prepoznatljiv autorski glas.

Živković trenutno piše roman. Nakon što je ranije napisao nekoliko tisuća stranica romana koji su se na kraju pretvarali u kratke priče, ovaj put pokušava ostati vjeran dužoj formi. Šali se da bi bilo dobro da novi roman ostane ispod 500 stranica, dok Lokotar, mnogo stroži, upozorava da neće čitati ništa preko 120 kartica.

Za sada, međutim, „Stol za jednoga“ ostaje ono što svaka prva knjiga i treba biti – predstavljanje autora koji tek treba pokazati kamo će krenuti. A ako je suditi po Lokotarovoj reakciji na prvi rukopis, od njega se u sljedećoj knjizi očekuje dosta. „Stol za jednoga“ tako nije samo naslov debitantske zbirke. To je i prilično precizna slika njezina autora: čovjek sjedi sam za stolom, promatra druge, sluša ih, izmišlja im živote – i od svega toga pokušava napraviti priču.