Zagreb pred slom: Grad u kojem se spremaju Glembajevi, dok država nestaje

Kako je izgledao Zagreb nekoliko tjedana prije 8. svibnja 1945., dana kada su partizanske jedinice ušle u grad? Kako je izgledao život u metropoli u kojoj se raspadala jedna država, dok je druga tek trebala biti uspostavljena? I što se događalo s običnim ljudima koji su se u tom povijesnom vrtlogu pokušavali samo nekako održati na životu?

O tim pitanjima govorilo se na FALIŠ-u, na predstavljanju knjige „Osam dana u svibnju“ Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, nastavka njihove prethodne knjige „Deset dana u travnju“. O knjizi je s autorima razgovarao novinar i publicist Emir Imamović Pirke.

U središtu njihovog pristupa nije samo ono što su radili Pavelić, Tito, Ranković, Luburić, Kvaternik, Koča Popović i drugi protagonisti velikog povijesnog prijeloma. Autore posebno zanimaju ljudi, svakodnevica, slučajnosti, strahovi i događaji koji su u velikim historiografskim pregledima često ostajali u drugom planu.

Goran Gavranović pritom je upozorio na ono što smatra velikim nedostatkom službene jugoslavenske historiografije – preskakanje ogromne količine detalja koji mogu pokazati kako je određeno povijesno vrijeme doista izgledalo.

U „Deset dana u travnju“, kazao je, Zagreb neposredno prije ulaska ustaša i Nijemaca još uvijek izgleda kao grad koji ne očekuje katastrofu. Priprema se premijera Krležinih „Gospode Glembajevih“, mijenjaju se filmski repertoari, prikazuju najnoviji filmovi i održavaju kabaretske zabave.

„Ništa ne govori da kataklizma dolazi“, bila je osnovna poruka tog prikaza Zagreba.

Ista se metoda nastavila u „Osam dana u svibnju“, samo što je sada riječ o posljednjim danima NDH.

Milijun ljudi u gradu koji više nije funkcionirao

Rašeta je Zagreb posljednjih tjedana rata opisao kao ogromno tranzitno središte. Grad je bio prepun izbjeglica i ljudi koji su se povlačili prema zapadu. U njemu su se susretali Hrvati, Srbi, Bošnjaci i pripadnici različitih vojnih i političkih formacija, dok su istodobno nestajale posljednje pretpostavke normalnog života.

Broj ljudi koji se tada nalazio u Zagrebu, prema različitim procjenama koje su autori spominjali, dosezao je oko milijun, a prema nekim procjenama i više.

Istodobno, grad je ostajao bez osnovnih uvjeta za život. Nestajalo je struje, tramvaji su prestajali voziti, hrane je bilo sve manje, a osnovne potrepštine postajale su gotovo nedostižne. Na ulicama su kružile glasine o miniranim mostovima i zgradama, približavanju partizana i mogućim osvetama.

Dok se država raspadala, u posljednjem broju režimskog „Hrvatskog naroda“ objavljivali su se čak i oglasi koji danas zvuče gotovo nestvarno.

„Tražim dobre imućne ljude kojima bih dala žensko dijete za svoje“, citiran je jedan od oglasa.

Drugi je glasio: „Sirota sam i izbjeglica. Dala bih muško dijete za svoje dobrim ljudima.“

Za autore su upravo takvi detalji važni jer pokazuju što je značio raspad države iz perspektive ljudi koji nisu donosili političke odluke, nego su pokušavali preživjeti.

„Nafutrali smo knjigu životnim pričama“

Rašeta je objasnio da su prilikom istraživanja obje knjige nailazili na mnoštvo materijala koji je u ozbiljnim povijesnim studijama ostajao gotovo nevidljiv.

„Nafutrali smo knjigu tim našim životnim pričama, s malim ljudima, s prešućenim stvarima“, rekao je.

Jedan od primjera pronašao je u memoarima diplomata Bogdana Radice. Radica je u Zagrebu dočekao kraj NDH, a potom emigrirao u Italiju i SAD. U njegovim memoarima autori su pronašli detalj o Miroslavu Krleži: Radica ga je neposredno nakon oslobođenja zatekao fizički i psihički iscrpljenog, nakon godina straha i skrivanja ostao je bez ijednog zuba.

Takvih detalja, kazao je Rašeta, u knjigama ima mnogo.

Njihova vrijednost nije samo anegdotalna. Oni pokazuju kako veliki povijesni događaji izgledaju kada se promatraju iz perspektive pojedinca, a ne samo kroz odluke političkih i vojnih vrhova.

„Svi čekaju olakšanje“

Zagreb u svibnju 1945. tako postaje grad u kojem se istodobno raspada sve što je predstavljalo staru vlast, dok još nije uspostavljen novi poredak.

Luburićeve postrojbe pokušavaju mobilizirati mladiće, čak i djecu i starije ljude. U gradu se vode ulični sukobi. Zatvorski sustav raspada se, različite oružane skupine djeluju bez jasne kontrole, a stanovništvo ne zna što će donijeti sljedeći sat.

U isto vrijeme gradom se šire glasine – od toga da će Zagreb biti branjen do posljednjeg čovjeka, do priča da će biti miniran i uništen.

„To je jedan sveobuhvatni kaos u kojem vlada glad, vlada lako izgubiti glavu“, opisao je Rašeta.

U takvoj situaciji, rekao je, ljudi s različitih političkih strana imaju barem jednu zajedničku želju: da sve što prije završi.

Između mitova i stvarnosti

Jedna od važnijih teza knjige jest da se povijest tog razdoblja ne može razumjeti kroz jednostavne slike. Ljudi nisu uvijek postupali onako kako bi ih kasniji politički narativi smjestili.

Autori zato govore i o sudbinama kulturnih radnika, političara, vojnih zapovjednika i intelektualaca koji su se našli između dvaju režima.

Posebnu pozornost posvetili su Miroslavu Krleži, koji je kraj rata dočekao u strahu unatoč tome što je bio poznati ljevičar i komunist.

Razlog je bio jednostavan: nakon godina rata, represije i obračuna nitko nije mogao biti potpuno siguran što će se dogoditi nakon ulaska nove vlasti. Krleža je imao razloga strahovati i od ustaške osvete i od dijela novih vlastodržaca koji su ga ranije napadali.

U Zagreb je kao zapovjednik partizanskih jedinica ušao Koča Popović, a jedan od zanimljivijih dijelova razgovora odnosio se upravo na pitanje zašto je Tito za oslobođenje Zagreba odabrao njega.

Autori ne nude konačan odgovor, nego više mogućih objašnjenja – od vojne logike i položaja jedinica do Titovih širih planova u završnici rata.

Zločin nakon rata ne može se opravdavati

Velik dio razgovora odnosio se i na ono što je uslijedilo nakon sloma NDH – likvidacije, osvete i represiju.

Rašeta je pritom bio jasan: zločini počinjeni nakon rata bili su ratni zločini i njihovo postojanje ne može se negirati niti opravdavati.

Istodobno, autori upozoravaju na opasnost pretvaranja žrtava u sredstvo suvremenih političkih obračuna.

Obitelji, istaknuto je na razgovoru, imaju pravo znati što se dogodilo njihovim članovima, gdje su njihovi posmrtni ostaci i kako su stradali. To pravo ne bi smjelo ovisiti o njihovoj političkoj, nacionalnoj ili vojnoj pripadnosti.

Problem nastaje kada se umjesto ozbiljnog utvrđivanja činjenica i identifikacije žrtava od pronađenih ostataka radi politički spektakl, bez konteksta o tome tko su bili ljudi koji su stradali i zašto.

Povijest nije crno-bijela

Upravo je odbijanje jednodimenzionalne slike zajednička nit „Osam dana u svibnju“.

Autori pokušavaju pokazati kako su odluke pojedinaca, slučajnosti, strah, oportunizam i osobni odnosi često utjecali na tijek događaja više nego što se iz današnje perspektive čini.

„Mi smo u ovoj knjizi pokazali kako je cijeli niz događaja bio rezultat slučajnosti“, rekao je Rašeta, opisujući završnicu NDH kao svojevrsni povijesni vrtlog u kojem se odluke donose gotovo iz sata u sat.

I zato „Osam dana u svibnju“ nije samo priča o posljednjim danima jedne države i početku druge. To je pokušaj da se izvan velikih datuma i imena rekonstruira atmosfera grada u kojem se jedne novine gase, druge nastaju, kazališta još pokušavaju raditi, ljudi traže hranu i sklonište, vojske prolaze ulicama, a obični građani ne znaju što donosi sutrašnji dan.

Možda najzorniji prikaz te svakodnevice upravo su dva mala oglasa iz posljednjeg broja „Hrvatskog naroda“. Dok se država priprema za kraj, dvije izbjeglice pokušavaju pronaći nekoga tko bi preuzeo njihovu djecu.

Velika povijest tada odjednom postaje vrlo mala: pitanje jednog djeteta, jednog obroka i jednog dana preživljavanja.