Otpadi i iluzija

Impresivan prosvjed u Zagrebu. U Hrvatskoj se oko jednog problema još nikad nisu ujedinili toliko različiti svjetonazori, od demonstrativno queer ljudi do onih koji su nosili hrvatske zastave s prvim bijelim poljem na šahovnici – premda, nasreću, bez ijednoga otvoreno ustaškog simbola. Jedan od najvećih prosvjeda u neovisnoj Hrvatskoj bio je, prije svega, tolerantan, pristojan i civiliziran skup bez – nije to nevažno - ijedne pjesme Marka Perkovića Thompsona, koji je počeo i završio antifašističkom “Jaltom, Jaltom” Židova iz partizanske obitelji Alfija Kabilja, uz sentimentalnu patriotsku “To je moja zemlja” Vice Vukova, pjesmu koja je doživjela toliko nezasluženih nepravdi. Pa možemo li se onda nadati da je subotnji prosvjed označio konačno buđenje ove zemlje iz kolektivnog višegodišnjeg snoviđenja o naciji i državnosti? Možemo li se nadati da je Hrvatska zagrebačkim prosvjedom napokon prestala biti nacija infantilnih političkih sanjarija, nego zajednica koja nastoji živjeti danas i ovdje, gdje jest, a ne gdje je navodno bila, ili gdje vječno sanja da bude? Je li permanentno 19. stoljeće napokon zamijenila ovim u kojem jest, 21. stoljećem?

A opet, nismo sigurni čak ni da je bolje ako jest. Jer, kad se Trnoružica konačno probudi, neće pred njom stajati ljepotan na bijelom konju, nego smrdljivo čudovište od smeća koje jaše na olujama i vrućini, a za njim se praši oblak naftnog smrada; neće se zemlja probuditi u ostvarenoj utopiji demokratskog blagostanja, nego u apokalitičkim slikama nastupajućeg klimatskog Armagedona. Kad se konačno razbudi iz svojega infantilnog političkog mamurluka, Hrvatska neće vidjeti samo Gopić, Varaždin, Benkovac, divlja odlagališta i takozvane “crne točke”, nego višestruku klimatsku katastrofu na djelu, ono što se već godinama zove “globalnom polikrizom” - samo što za to nikoga relevantnog u Hrvatskoj nije bilo briga – i vidjet će da u tome nije sama, nego da se cijeli planet doslovno suši pod pritiskom zagađenog zraka, smeća, zagrijavanja, i svega što je invazivna vrsta zvana “čovjek” u posljednja dva stoljeća sama sebi, i cijelome planetu, priredila. A kako će ljudi u Hrvatskoj reagirati kad svega toga postanu svjesni na vlastitoj koži, kao što su reagirali sad kad su na vlastitoj koži osjetili strahotu Gospića – to tek ima biti viđeno, i možemo se tek nadati da ta reakcija neće biti strašna, rušilačka i nepovratno destruktivna.

Da ne bi bila takva, nužno bi bilo osvijestiti kako stvari uistinu stoje. Djelić te svijesti probio se na prosvjedu u Zagrebu. Čuli smo da nipošto nije riječ samo o Gospiću, nipošto samo o mafiji, i nipošto samo o “tuđem” otpadu. Jer, utješno je, ali iluzorno vjerovati da Hrvatsku ugrožava samo otpad iz inozemstva. “Hoćemo li dopustiti da rovove branitelja zatrpa otpad iz nekih drugih područja?”, rekao je jedan od opravdano ogorčenih govornika na prosvjedu. No njegova rečenica tipičan je primjer iluzije o “tuđem otpadu”; pa već na istom prosvjedu govornici su podsjetili na ono što obavješteniji znaju već godinama: da ne funkcionira ni hrvatski sustav gospodarenja otpadom. Takozvani Centar za gospodarenje otpadom Kaštijun u Istri, čuli smo, smrdi naširoko uokolo; oko njega odložene su vreće s plastikom i zahrđalo željezo. “Kaštijun nije legalan”, kazao je jasno govornik iz Istre. Centri za gospodarenje otpadom, poznato je, godinama su već neriješen problem i, po svemu sudeći, izvor golemih nezakonitosti za koje nitko iz administracije ne haje ni pišljiva boba. Problem je, dakle, i hrvatski otpad, onaj koji svi proizvodimo, a da i ne govorim o inozemnom, koji u Hrvatsku očito stiže kriminalnim putevima koje omogućuje Plenkovićeva administracija.

Krugovi strahote šire se i dalje. Prema onome što smo čuli u Zagrebu, nije pretjerano reći da je Hrvatska naprosto zatrpana otpadom. O tome kakva je to prijetnja zemlji koja nas hrani, na prosvjedu je govorio novinar, aktivist i stručnjak za Krš Ivo Lučić. Lučić je najbolja personifikacija bijednog stanja ovdašnje ekološke svijesti: sedamnaest je godina prošlo otkako je taj Hercegovac, autor divne knjige “Selo moje Ravno”, četrnaest dana štrajkao glađu u očajničkom pokušaju da upozori javnost na devastaciju prirodnoga čuda, špilje Vjetrenica u njegovu Popovu polju – dakako, bez ikakva rezultata. Godinama već Lučić uporno istražuje kameni krš Balkana, to zanemareno čudo prirode, i godinama, iznova i iznova, nailazi na nemar  i tupe poglede – zato je važan civilizacijski iskorak to što je dobio priliku da pred više desetaka tisuća ljudi na prosvjedu u Zagrebu upozori na važnost, pa i svetost, prirodnoga svijeta s kojim smo isprepleteni, a da to, u svojoj sljepačkoj ljudskoj pohlepi i oholosti, ne uspijevamo shvatiti.

Krugovi odgovornosti šire se i dalje. Što Hrvatska može sama? Kriminalce, naravno, treba kazniti a bezdušnu vladu smijeniti – i što onda? Tko će zamijeniti Plenkovića? Zbunjeni Hajdaš Dončić i njegova svita, koja ne zna za drugo nego za svoje saborske plaćice? Onaj Penava, kopač kostiju, Trumpova zunzara? Čak ni Možemo, stranka nastala iz začetaka ekološke svijesti u Hrvatskoj, ne može tu ništa, jer naprosto nema dovoljnu podršku u društvu koje je proteklih desetljeća gurnuto duboko u nacionalistički konzervativizam. Ali, čak da je vlada i najbolja – što Hrvatska može sama? Klimatska je kriza globalna – pa zagrijavanje ne staje na hrvatskim granicama. Politički je naivna ideja, ali žilava i zato pogubna, da nacionalna država može zaustaviti ekološko uništenje. To mogu samo sve vlade zajedno – ali, kako reče jedan prosvjednik u Zagrebu - “vlada je dobra koliko je ljudi natjeraju, i loša koliko joj ljudi dopuste”. I to vrijedi svuda.

Ljudi, dakle. S njima – s nama - stoji ovako: autor ovoga teksta na prosvjedu je stajao na ulazu u trgovinu Spar na početku Jurišićeve ulice. Umorni i žedni, ljudi su, razumljivo, kupovali vodu u plastičnim bocama. Koliko je plastičnih boca kupljeno na ekološkom prosvjedu za Liku? Gdje će te boce završiti? Kamo će biti bačene? Je li se moglo misliti unaprijed, pa koristiti stare? Koliko je najlonskih vrećica korišteno na prosvjedu za Liku? Gdje će završiti? Koliko su nafte automobili spalili da deseci tisuća ljudi dođu u Zagreb? Možemo li radikalnija pitanja uopće i pojmiti: zašto je samorazumljivo posjedovati automobil? Ili dva, pa čak i tri, pa još što veći, što jači, što skuplji...? O zašto je samorazumljivo letjeti avionom? Znati sve, uvijek, u svakom trenutku, preko dva, tri mobitela, laptopa, tableta, televizije...? Graditi bazene deset metara od mora? Svi mi u bogatom svijetu, i svi bogati u siromašnom, nekoliko milijardi nas, živimo iznad mogućnosti planeta, i smatramo to svojim samorazumljivim pravom. Istodobno, rijetki razumiju, a još rjeđi prihvaćaju, da takav život ima cijenu, premda je vidimo svi: milijuni klimatskih izbjeglica, užasne životne katastrofe, nepodnošljive vrućine, sušenje rijeka, smrdljivi gradovi, smeće posvuda, meteorološke katastrofe, masovno umiranje vrsta... Kataklizma iza ugla.

Tko je kriv? Nepošteno bi bilo govoriti u neodređenoj množini, o fantomskom “mi”. Naravno da nismo svi podjednako odgovorni. Zna se tko je najodgovorniji: naftni magnati. Svi smo njima ucijenjeni: svi smo istodobno i klijenti i robovi carstva nafte, s njegovim isprepletenim kraljevstvima pohlepe, bezdušnosti i kapitalizma. Ako želimo preživjeti, carstvo nafte mora nestati. Ali ne samo ono: dok ne prestanemo ubijati, živa bića i pa onda i uzajamno; dok čovječanstvo ne odbaci rat i nasilje, dok ne prestane veličati vojske i uništavanje, neće se spasiti katastrofe. Američka novinarka Aby Martin potkraj prošle godine objavila je uznemirujući dokumentarac “Najveći neprijatelj Zemlje”, “Earth's greatest enemy”, u kojemu razgolićuje užasnu ekološku destruktivnost američke vojske. Više nego pohvalno od hrabre mlade novinarke koja se time izvrgla opasnoj mržnji Trumpova režima – ali ovdje, na Balkanu, vojskama se i danas pjevaju hvalospjevi, usprkos svemu što su učinile prije 35 godina.

Zagrebački prosvjed tako je – možda - tek početak buđenja. Nema jamstva da ljudi neće opet zaspati. Ali ako se probude, i ako shvate da nije dovoljno promijeniti vladu u nevažnoj i neobrazovanoj Hrvatskoj, nego da nešto možda mogu samo u solidarnosti s ljudima svijeta koji su se odavno probudili i očajavaju kao zagrebački prosvjednici, možda se nešto još i stigne napraviti. Ako ne, svima zajedno kezi nam se sudbina iz one bolne himne ekološkog i antinuklearnog pokreta “Before the deluge”, koju je Jackson Browne napisao prije više od pola stoljeća: kad nas iz iluzija trgne grmljavina poput nedavne u Nepalu i Tibetu, preostat će samo da padnemo ničice i molimo za milost, dok će oni koji znaju da nema nikoga tko bi molitvu uslišao, tupo zuriti u prazno ravnodušno nebo, čekajući vatru i vodu.