Svi Milanovićevi zviždači

Trebao je to biti jedan dug, lijep, opuštajući ferragosto.

Barem je to tako sebi zamislio predsjednik Vlade Zoran Milanović, kao da je na čelu Zemlje Dembelije, a ne države koju su neki dan, baš kad se izvršna vlast rastrčala po jadranskim destinacijama, kreditne agencije još dublje zakucale u rejting „smeća“, bez nade u skoru, barem zericu bolju perspektivu. Razumniji i odgovorniji premijeri diljem meridijana i paralela svoje su odmore sveli na minimum, ako ne i potpuno odustali od njih, duboko razumijevajući da je dogorjelo do noktiju i da se odmor treba zaslužiti dosezanjem nekih, bilo kakvih rezultata.

Je li to zbog dezorijentacije od nesnosnih vrućina ili ipak opasne faze poricanja vlastite neučinkovitosti koja je uglavnom rezultat nesposobnosti, najvažniji čovjek u državi svoj je kabinet raspustio na tri tjedna i odlučio se razbaškariti po državnim vilama diljem obale i uživati u njima, i to - ne treba sumnjati - u društvu vodećih tajkuna i bankara.

Ali, avaj, ovoga mu je kolovoza grah loše pao. Izviždalo ga i izvrijeđalo u Kninu kao nikoga nigdje do sada. Nije mu pomoglo ni intenzivno alfamužjačko druženje s Antom Gotovinom, o čemu sustavno brižno izvještavaju premijerovi bilteni, nesvjesni da to nekritičko javno obožavanje generala nije zarazno, ni prenosivo, pogotovo ne na nekoga bez mrve karizme, duha i šarma, još manje na čelnika bez bilo kakvih rezultata. Pa se njegov odani pobočnik, odnedavna iz nikome razumljivih razloga i potpredsjednik Vlade, ministar policije Ranko Ostojić odlučio na prekomjerno granatiranje zviždača i hapšenje svih onih koji su bukom, dernjavom i urlanjem na kninskom zvizdanu doveli u pitanje Milanovićev lik i djelo.

Vidjevši da vrag vrlo lako može odnijeti šalu onih koji ne razumiju da posao državnih dužnosnika podrazumijeva i neugodno trpljenje negodovanja na javnom mjestu, i da se to samo njemu može obiti o glavu, premijer je priopćenjem odlučio zaustaviti hapšenja.

Da je sve zlo u tome, premijer se za bogatom trpezom mogao bezbrižno s Tedeschijem upustiti u analizu je li mu sin na tajkunovim tvorničkim trakama beznadna lijenčina ili, šarafeći bočice Cedevite, što mu je dobrohotni tajkun velikodušno omogućio, pokazuje da zaslužuje džeparac koji mu isplaćuje i da će izrasti u vrijednog mladića s visoko razvijenim radnim navikama. Šansu da iskažu svoje radne navike ipak nije, niti će u dogledno vrijeme dobiti stotine tisuće mladih ljudi. Tko im je kriv što im je tata nesposoban pa ne ljetuje s tajkunima.

Premijera su istodobno zadesile i (za sada) dvije nezgodne informacije o mogućim koruptivnim radnjama njegovih važnih ljudi, jednoga na čelu Ministarstva financija, drugoga na čelu Grada Vukovara, ali o tome iz Banskih dvora nit' pisma, nit' razglednice. U reštu je, zbog korupcije i pogodovanja, završio tek vrh PU Vukovarsko-srijemske županije, sve redom SDP-ov kadar, ali s premijerovih visina to je tek sitna boranija nevrijedna sekunde njegove pažnje, pa je ostavio Dragovanu da se bakće svojom nestašnom ekipom. Nisu se oglasili čak ni dežurni prokazivači HDZ-a kao zločinačke organizacije, mafijaškog legla i izvora svih zala i korupcije, Željko Jovanović i Nenad Stazić. Vijesti očito sporo putuju do plažice na Vangici za sedam kuna dnevno.

Linića je zviždačica Mirja Tomas prozvala da je prije 11 godina primio mito u tisućama dolara na inozemni račun za pogodovanje u privatizaciji Jadranskog pomorskog servisa. Ministar financija suvislog objašnjenja nije dao, osim što se obrušio na portal koji je prvi objavio priču. Još je manje suvisao u svojoj obrani da je pokušao podmititi HDZ-ovu vijećnicu Mariju Budimir bio gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, nudeći joj brda i doline, ali i priličnu količinu novca za presudni, 13. glas u Gradskom vijeću Vukovara.

Sabo je do te mjere bio nemušt u svom izvrdavanju da se od njega ogradio čak i vukovarski SDP, tvrdeći da od njih nije dobio mandat za pregovore s bilo kojim vijećnikom te sazivajući sjednicu na kojoj će Sabo morati dati neke odgovore. Premda su se SDP-ovi mediji upeli objašnjavati kako „politička trgovina nije mito“, i da je riječ o normalnim procesima u nedefiniranim političkim situacijama, Sabo je u objavljenoj kompromitirajućoj snimci HDZ-ovki objašnjavao kako ima „sponzore spremne platiti i 50 tisuća kuna za vijećnićki mandat“.

Negdje u zraku ostalo je lebdjeti tko su i što ti sponzori uplatom od 50 tisuća kuna Sabi za prevlast u gradu zauzvrat dobivaju – poslove u gradu bez javne nabave, pogodovanje u natječajima, prednosti i privilegije bilo koje vrste? A navodno nije Budimir jedina kojoj je Sabo prišao s „nemoralnom ponudom“, samo je za sada jedina odlučila biti politička zviždačica.

SDP-ovci su se posakrivali u mišje rupe, tako da ne možemo od njih čuti objašnjenje po čemu se Sabov postupak razlikuje od HDZ-ove kupovine većine u karlovačkom vijeću za 20 tisuća kuna mjesečno HSU prije osam godina. Tada su naši vrli esdepeovci bez glasa ostali derući se o HDZ-ovoj političkoj korupciji. Kao i kada su prije 11 godina Buković i Šporer odbacili dresove HSS-a i kao nezavisni podupirali HDZ-ove odluke, za što su zauzvrat bili nagrađeni čelnim mjestima zagrebačkih bolnica, u skupštini Dinama, ali i obnovom vikendice javnim novcem, za što je Šporer odgulio i godinu i pol dana zatvora.

Šutnja i nečinjenje s Iblerova trga pokazuje da SDP-ovci ne samo da nisu drugačiji od HDZ-ovaca, nego jedva da su i drugi. I da je s Milanovićevom 'okupacijom' Iblerova trga nepovratno u zaborav pala ona Račanova – „izbore smijemo izgubiti, ali obraz ne“. Tako je naš premijer ostao bez mirnog i spokojnog dugog ljetnog odmora. Dok planduje po debelo povlaštenim cijenama u državnim rezidencijama, sa svojim prijateljima tajkunima i bankarima može unedogled razglabati koji će mu zviždači prije 'doći glave' – oni iz Knina, iz Rijeke ili iz Vukovara. Ima velik izbor.