Antiratni profiter(i)

antiratni-profiteri-7666.jpg

Predsjednik Vlade Andrej Plenković
Predsjednik Vlade Andrej Plenković
Foto: 
Hina/ Dario GRZELJ/

Andrej Plenković svojom voljom nije postao antiratni profiter, što ne znači da ne profitira od povijesnog trenutka: huk topova zaglušio je još jednu aferu iz tvornice skandala koja radi u tri smjene i još povećava proizvodnju. Istina, afera je takva da je i petarda bila dovoljna. No, one ranije... Eh one ranije. Bile i prošle. I ova će, ne treba brinuti. Posebice za HDZ: u poeziji je samo mijena stalna, a u Hrvatskoj stvarnosti stalna je samo potpora toj stranci i svemu što ide uz nju

Ako je, a jeste, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij najnesretniji čovjek na svijetu u ovom trenutku, e onda je hrvatski premijer najsretniji, no ne samo trenutno.

Glumac koji je prije političke karijere oduševljavao publiku i tako što je, zbilja, penisom svirao klavir, osim što je ispao epski naivan vjerujući distributerima obećanja bez obveze ispunjavanja, sada vodi obranu zemlje od pomahnitalog Vladimira Putina i njegovih okupacijskih snaga kojima, kažu, nedostaje borbenog morala, ali im ne manjka vojne opreme za kakvu su Ukrajinci čuli da postoji.

Andreju Plenkoviću je, s druge strane, upravo agonija kroz koju prolazi i Zeleneskij došla kada je najviše trebala učinivši ga, iako to nije htio, političkim antiratnim profiterom koji sada, kao i ostatak poznatog dijela svemira, ima pametnijeg posla od natezanja sa opozicijom kojoj, za razliku od pozicije, ovdje baš nikako ne ide.

Sve dok ruske trupe nisu krenule u brutalnu agresiju, prvi ministar zemlje članice Europske unije i NATO-a je imao ozbiljnih problema: u subotnje jutro, njemu nimalo sneno ali zato jako tmurno, policija je privela Darka Horvata – do tog trenutka turbo neuspješnog ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, osumnjičenog da je odokativno dijelio potpore poduzetnicima koji su od svih kriterija zadovoljavali onaj o neophodnoj dobroj volji da uzmu neku lovu.

Osim Horvata, pod istragom su i potpredsjednik Vlade Boris Milošević, te još dva ministra: Tomislav Tolušić do kojeg vodi valjda svaki krak afere u kojoj je glavnu žensku ulogu igrala razvlaštena kninska kraljica Josipa Rimac, te mlađahni Josip Aladrović jer je, kao ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, zapošljavao – o gle čuda velikoga – odabrane a ne najbolje kandidate i kandidatkinje.

Pravilo prema kojem svakog nekog ponedjeljka u mjesecu – nikada istoga, da se protivnik zbuni – oporba traži smjenu Vlade, poštovano je i ovoga puta: kako je policija odvela Horvata, a Milošević stavio mandat na raspolaganje, e tako su krenuli pozivi na smjenu Plenkovićeve ekipe i, naravno, izvanredne izbore koji, inače, imaju smisla koliko i redoviti. U tom, kako bi ga nazvali majstori fraza, festivalu demokracije, kao što znamo, imaju pravo sudjelovati svi samo što uvijek – osim ako baš neće – pobijedi Hrvatska demokratska zajednica.

Tako su, u najkraćem, u zemlji čija je vlast brutalno nacionalizirala posmrtne ostatke imovine notornog Ivice Todorića, u kojoj ekonomski poredak počiva na lijepom vremenu, u kojoj se, pa tako trideset godina, korupcija njeguje kao novorođenče, u kojoj su posljedice dva potresa, zagrebačkog i banijskog, trajnije od nuklearnog otpada, u kojoj je borba protiv pandemije izgledala kao otvoreno prvenstvo u neprincipijelnosti, politički potres izazvali događaji čija je jedina neobičnost u tome što su odjednom svima neobični, a ne tek karikaturalni meandri sustava u kojem milijarde cure kao voda iz puknutih cijevi, dok, eto, stotina ili stotine tisuća kuna za limarske obrte, studija za dizajn kanapea i frizeraje za kućne ljubimce drmaju Vladu poput strujnog udara.

Istina, afere poput ove guslarskog naziva – „po babi i po stričevima“ – i, nazovimo je, obiteljske poetike, u pristojnim, uređenim, civiliziranim društvima zbilja izazivaju tektonske poremećaje. Mi, je li tako – tako je, za takve jesmo čuli, kao što smo čuli za Jetija, Batmana i onu staricu koja srčane probleme liječi čajem od stare trave s Poljuda, ali nismo dobili opipljive dokaze njihova postojanja.

Sada nam, naravno, i ne trebaju: vrijeme je jedinstva i doziranog bratstva, humanizma i ukrajinskih zastavica na profilima po društvenim mrežama. A kada je već tako i kada smo takve sreće da nas ni globalni rat nije zaobišao - njemački pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Günter Grass (1927. – 2015.), je nekoliko mjeseci prije smrti, u intervjuu listu „Neue Westfälische“ kazao kako misli da je Treći svjetski rat počeo, ali „na jedan potpuno drugačiji način nego što to znamo iz Prvog i Drugog svjetskog rata“ – onda, realno, ne možemo trošiti vrijeme i energiju na rekonstrukcije, predizborne kampanje i osiguravanje još jednog saborskog mandata Josipu Đakiću.

Da je drugačije i da smo, kao što nismo, poslali nekorisne poruke podrške Ukrajincima i nastavili se baviti barem pokušajem demontaže aktualne većine, Rusi bi bili... Pa bili bi tamo gdje već jesu, samo što im se ne bi noge tresle od straha zbog hrvatskih poteza čija je glupost veća od bizarnosti. Čisto ilustracije radi: Zagrebačka filharmonija izražava solidarnost sa Ukrajincima i Ukrajinkama tako što je repertoar očistila od djela Petra Iljiča Čajkovskog kojem ni to što je temeljito mrtav već više od 128 (slovima: stotinu dvadeset i osam!) godina ne smeta da sudjeluje u razaranju Kijeva.

Rat je prigoda za budale i rješenje za nesposobne. Prvih nam, to barem znamo, ne nedostaje, a i s drugima stojimo sjajno. Nesreća je tek u tome što su od vlasti i nesposobniji i nesretniji oni što je svako malo ruše tako da je, na kraju, ojačaju ili, to kada su neuspješni, samo zabetoniraju status quo.

Andrej Plenković, ponovimo, svojom voljom nije postao antiratni profiter, što ne znači da ne profitira od povijesnog trenutka: huk topova zaglušio je, naime, još jednu aferu iz tvornice skandala koja radi u tri smjene i još povećava proizvodnju. Istina, afera je takva da je i petarda bila dovoljna. No, one ranije... Eh one ranije. Bile i prošle.

I ova će, ne treba brinuti. Posebice za HDZ: u poeziji je samo mijena stalna, a u Hrvatskoj stvarnosti stalna je samo potpora toj stranci i svemu što ide uz nju. Sreća koja prati Andreja Plenkovića tu je tek da se skrati put do ionako predvidljivog ishoda.