Skoči na glavni sadržaj

Birali ste, gladujte!

Emir Imamović Pirke

Književnik, dramatičar, publicist, komentator, novinar, Bosanac, Dalmatinac... Jednom riječju - Pirke

birali-ste-gladujte-2360.jpg

Kandidata nije nedostajalo, kampanja je trajala u praksi oko godinu dana, svi su o svima sve znali, sve su laži, činilo se, izlizane, sve velike priče obesmišljene, pa se opet pokazalo kako Bosna i Hercegovina živi svoj prvi, beskrajni dan poslije rata i tako, evo, još malo pa puna dva desetljeća.
Foto: HINA/FENA/Emir BURLOVIĆ

"Narod u BiH izabrao je one za koje je smatrao da ih treba izabrati", kazao je predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, komentirajući nedjeljne, opće izbore u susjednoj državi.

Josipović je predsjednik male države za velike mudrosti. Ne dešava se često, na izborima u Wisconsinu i Šibensko-kninskoj županiji, u Volgogradu i u Sisku, gdje god, da narod izabere one koje smatra da treba izabrati. Sasvim suprotno, dođe pripadnik naroda u Wisconsinu i Šibensko-kninskoj županiji, u Volgogradu i u Sisku, na izborno mjesto, legitimira se, iz džepa uzme kemijsku olovku, pokupi glasačke listiće, stane iza zastora i zaokruži redom one za koje smatra da nikako, ni u ludilu, nikada ne trebaju biti izabrani.

Treba, međutim, imati razumijevanja – ovaj put! – za Josipovića: narod, komada tri, u Bosni i Hercegovini je dvanestog listopada birao tako da je veliko pitanje je li uopće normalan. Odgovor se, također zna: jebi ga, nije! Takav je da se prirodnim čini za predsjednika svega u BiH imenovati stručnu osobu, psihijatra s najmanje pet godina radnog iskustva, pasivnim poznavanjem jednog stranog jezika i mogućnošću obavljanja osnovnih operacija u wordu. Nesreća je – Bosna je to, pa sreće i nema – što je posljednji kvalificirani i politički ambiciozni bio – Radovan Karadžić.

Morao je, jednostavno je morao, Ivo Josipović zauzeti stav o izborima u Bosni i Hercegovini i nešto kazati. Nepristojno je, politički nekorektno, za PR bi bilo pogubno da je odmahnuo rukom, zavrtio glavom, pa kazao, andrićevski i fatalistički, da je ta Bosna i Hercegovina jedna zemlja u kojoj je u svakom trenutku sve moguće, ali nikada ništa dobro.

Izašlo je, dakle, pedesetak posto građana BiH u nedjelju na izbore i one koje je trebalo politički eutanazirati održalo ne samo živim, već i jakim, a one koji su se, da je sve kao što nije, trebali radovati time što nisu žestoko poraženi, učinilo pobjednicima.

Komplicirani su izbori u BiH, nivoa vlasti je kao krivina na tamošnjim cestama, broj izbornih jedinica od jedan do stotinu i jedan; kandidata, naravno, nije nedostajalo, kampanja je trajala u praksi oko godinu dana, svi su o svima sve znali, sve su laži, činilo se, izlizane, sve velike priče obesmišljene, pa se opet pokazalo kako Bosna i Hercegovina živi svoj prvi, beskrajni dan poslije rata i tako, evo, još malo pa puna dva desetljeća. Uz malu razliku, ranije spomenuti Radovan Karadžić je u Haagu, pa ga mijenja Milorad Dodik koji, usput, njegovim, Radovanovim imenom naziva nove javne ustanove i objekte, sklepane u zadnjih mjesec-dva, dok je trebalo stvoriti privid da njegova vlast nešto radi za druge, a ne samo za obitelj malog vožda veće tjelesne težine.

Bosanskohercegovački Hrvati, kod kojih je demokracija izbor između dva HDZ-a – jednog, nazovimo ga originalnog, odnosno HDZ-a 1990. – nepogrešivo su odabrali stariju i goru stranku od čijeg osnutka do dana današnjeg nije riješen ni jedan jedini problem najmalobrojnijeg naroda, ali ih se jeste u međuvremenu desilo još i nije krivo reći da im je broj proporcionalan broju četvornih metara kuće i okućnice novog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića. Inače, kuća, točnije dvije, sagrađene su na parceli veličine dvije tisuće četvornih metara, a procjena je kako je sve to koštalo oko dvadeset, da, dvadeset milijuna kuna! U konvertibilnim markama manje, sitnica, oko pet miliona.

Bosanskohercegovački Srbi ili Srbi iz Republike Srpske, kako Milorad Dodik, direktor manje entiteta voli da se kaže, ne da nisu njega, Dodika, te Savez nezavisnih socijaldemokrata, otpuhali do granica nevažnosti, već je on, po svemu sudeći, pobijedio na predsjedničkim izborima u RS-u, dok je SNSD pojedinačno najjača stranka u tamošnjoj Narodnoj skupštini. Kako je Dodik vladao do sada, a drugačije neće biti ni u budućnosti, najbolje, kratko i jasno, govori nadimak koji su mu dali rijetki nepodavljeni neovisni novinari: Laktašenko. Laktaši su, uzgred, rodno mjestašce Milorada Dodika kojem na imanju u obližnjim Bakincima može pozavidjeti čak i Dragan Čović.

Otkako je neovisne, cjelovite, multietničke, multipropale Bosne i Hercegovine, bošnjačka Stranka demokratske akcije na vlasti nije bila nekih godinu i pol, dvije, tamo s početka ovog stoljeća. U protekle, gadne, neviđeno loše četiri godine SDA je jedno vrijeme bila dio državne i sve vrijeme federalne vlasti. I na izborima je, kako je kazao jedan njezin dužnosnik, konkurenciju "ubila u mali mozak", dok je Bakir Izetbegović postao bošnjački član Predsjedništva BiH s podrškom od preko kvarat milijuna glasača! "Dio naroda ima posao, zna ujutro šta će sa sobom, zna da će prvog u mjesecu dobiti kakvu-takvu plaću i penziju. I ima druga, skoro polovina naroda, koja ne zna. To stanje jako dugo traje. Političari svojim upornim prepirkama, kavgama, kvare atmosferu u zemlji, svađaju narod, mediji u tome pomažu, odbijaju se investicije, ne možemo privući dovoljno inostranog kapitala... U tom čitavom stanju, kao što rekoh, neki su se snašli, neki mogu kako-tako da žive, neki dobro žive, neki žive jako dobro. A ogromna masa naroda jako loše živi, ima gladnog naroda! Preko pola mladih ljudi koji su završili fakultete i škole nema zaposlenja. Mladi ljudi su pomalo skloni buntu i kad im je sve u životu uredu, a kamoli kad godinama trpe ovako stanje...", rekao je Izetbegović, komentirajući socijalnu sliku zemlje u kojoj je prosječna plata oko četiri stotine eura, mirovina oko sto pedeset, petsto tisuća ljudi ne radi nikako, nekoliko stotina tisuća rado onako, da im ne bude dosadno, i tek se ponekad sjete da su posljednji put plaćeni prije dvije, tri, osam godina. Pun je mali od Alije razumijevanja za tešku situaciju u državi u kojoj on i SDA nisu bili na vlasti jednom i na kratko.

Komplicirani su, rekosmo maloprije, izbori u BiH, nivoa vlasti je kao krivina na tamošnjim cestama, broj izbornih jedinica od jedan do stotinu i jedan, ali, u suštini, treba biti teška budala ili dobro drogiran, pa se ne složiti s davnom konstatacijom bivšeg novinara, Sarajlije i Londonlije, predavača na Regent’s University London Nevena Anđelića, da su nacionalizam i sve što ga prati – dakle, opći užas i način života u kojem je dno ono iznad – rezultat demokratske volje naroda i građana Bosne i Hercegovine.

Inače, kada je to Neven kazao, proglašen je, blago rečeno, čudnim. U međuvremenu je još nešto rekao: "Dvadesetogodišnja nacionalistička vlast učinila je nade iluzornim. Bosna i Hercegovina će kolektivno biti osiromašena uz nekoliko malih finansijsko-političkih elita koje će poprodavati nacionalna bogatstva neoliberalnim snagama u svijetu. Zapravo, to mi se čini kao jedina izglednost."

Pa, kada su već, kako reče Josipović, narodi izabrali one za koje su smatrali da ih treba izabrati, ne ostaje ništa drugo nego odmahnuti rukom. Tražili ste, gledajte. Ili, u preciznijem prijevodu, birali ste – gladujte. To vam je demokratsko pravo.