Čudovište nam ne gine

Nije baš da smo se nauživali političkih mudrosti i zabilježili silne doprinose političkoj kulturi i mentalnoj higijeni društva i nacije u izvedbi uvažena saborskog zastupnika HDZ-a Dujomira Marasovića, ali ona nedavna, bogdanamdušuprosti, stvarno mu pjeva. "Zbog predizborne godine premijer Milanović će za dva mjeseca vikati 'za dom spremni'", ustvrdio je početkom srpnja za saborskim mikrofonom vazda nadahnuti Duje i, za promjenu, nije falio.

Oni koji žive u zabludi da je Zoran Milanović ljevičar i socijaldemokrat, kojemu je strano sve što ima veze s HDZ-om, desničarenjem i Tuđmanom, nemalo su ostali iznenađeni kada je šef SDP-a krenuo u javno ljubovanje s onima na suprotnom političkom polu. Ali to samo oni koji su imali iluzija o Milanoviću i glasali za njega. Odnedavna veličanje Tuđmanova državništva (premda bi se valjda velikim državnikom imao smatrati onaj tko nije dopustio da se pod njegovim vodstvom u pretvorbi i privatizaciji opustoši država, a ne onaj pod čijim je patronatom i blagoslovom taj kriminal proveden), kritike kako Tuđman nema primjeren trg u Zagrebu i najava da će se zagrebački aerodrom zvati po njemu, pokazuje nam da je Milanović samo učinio puni krug. Ionako je karijeru počeo kao podobnik i uhljeb u Tuđmanovoj administraciji, a njegov se ulazak u SDP poklopio negdje s Tuđmanovom smrću u prosincu 1999. godine. Tek je tada, naime, progledao i shvatio vrijednost i važnost ljevice i socijaldemokracije.

Zato se treba čuditi svakome tko se čudi novoj Kukuriku koaliciji koju Milanović pokušava okupiti, uvjeren da je to unaprijeđena 2.0 verzija, a u kojoj će se, prema medijskim napisima, naći i neuspješni derivati danas jedva dišućeg HSS-a, nekakvi A-HSS i HDSS. Mogao bi se Duje dosjetiti da će slogan tog novog saveza glasiti – "vjera u Boga i Kukuriku sloga".

Uistinu nam je neugodno zamarati vas efemerijama kao što su virtualne strančice A-HSS i HDSS, ali, čisto ilustracije radi, napominjemo ovdje kako je A-HSS na izborima u prosincu 2011. godine u koaliciji sa Savezom za promjene (danas živozidaša) Ivana Pernara u svih deset izbornih jedinica osvojio 13.493 glasa. No, to su uglavnom bili glasovi ekscesnog Pernara, tako da A-HSS malo toga Milanoviću nosi u dotu. Skor HDSS-a na tim izborima još je "impresivniji" – ukupno 3938 glasova. A broj glasova koje bi SDP mogao izgubiti ulaskom u ovakve nebulozne saveze višestruko je veći.

Taj eksponent najavom da su kukurikavci spremni u svoje okrilje primiti i bivšeg pravaša, gradonačelnika Slavonskog Broda Mirka Dusparu, samo raste. Da se ozbiljno razmatra čak i tal s notornim HDSSB-om, potvrđuju istupi članova Predsjedništva SDP-a, recimo, Arsena Bauka, koji u nedavnom intervjuu takvu mogućnost nije kategorički odbacio, rekavši tek "o tom, potom", kao ni Biljana Borzan, koja jest kritizirala skandalozno naslikavanje Branimira Glavaša s Hitlerovim vinom, ali je odbila komentirati mogućnost eventualne koalicije SDP-a i HDSSB-a, valjda dok ne stigne mišljenje iz centrale. Zaživi li ta opcija, to bi već bila opasna i nepovratno štetna kocka s uvjetno lijevim i liberalnim u Hrvatskoj.

Nova Kukuriku koalicija, možda ubuduće Demokratska ili čak Koalicija srca, kako je to netko bez duha i šarma smislio, "ojačana" je i nepostojećim laburistima. Stranka je to kojoj je pošlo za rukom izgubiti dvije trećine zastupnika i ostati bez zastupničkoga kluba u parlamentu, a koja je u svoja zlatna vremena poziciju gradila na kritici socijalne neosjetljivosti i ekonomske neefikasnosti Milanovićeve vlade, čak i podigla kaznenu prijavu protiv nje, a sada za uhljebljenje dvoje, troje iz rijetko nesposobnog vodstva prodala i zadnje ostatke obraza. HNS i HSU nemaju izbora, a IDS i SDSS još nabijaju cijenu.

Sklopi li se takav savez, malo će kome biti jasno za što su glasali oni koji će mu dati glas. Još je manje jasno, nakon ovakvih koalicijskih najava, zašto je upregnut Antun Vujić da piše nove programske smjernice kojim bi se SDP vratio socijaldemokraciji i ljevici.

I HDZ je okupio Frankenstein-koaliciju, ali ipak s manje ideoloških i političkih nedoumica od onih koje nam servira Milanović. U, kako to gordo zvuči, Domoljubnoj koaliciji osam je stranaka. Uz HDZ, još samo dvije imaju parlamentarni status – HSS i HSP AS, ali samo s po jednim zastupnikom. Uz blagopočivajući HSLS, tu su još i Hrast, BUZ, ZDS i HDS. Znate li im barem predsjednike navesti? I dok nemamo blagog pojma za što glasamo, glasamo li za Milanovića&co., s Karamarkom smo sasvim načisto – za šatoraše, mantijaše, ustašiju, protiv pedera, Srba, Tita i jugonostalgičara, za Tuđmana, Šuška i pravo na vlastito mišljenje samo u svoja četiri zida. Dat će ruke i hiperaktivno glavinjajuća predsjednica Grabar Kitarović koja se tek zahuktava za HDZ-ovu kampanju.

U rascjep u kojemu SDP nema gospodarske rezultate, a HDZ nema gospodarski program pokušava se ugurati famozna treća opcija. Taj je koalicijski čudnovati kljunaš osobito fascinantan. Što će predstavljati, kome će se obraćati i koga zastupati, prema medijskim napisima koje nitko od narečenih nije opovrgnuo, zajedno Čačićevi reformisti, Bandićevi bandićevci, Josipovićevi naprednjaci, Gabrićevi nacionalni forumaši, nezavisni Linić i Jadranka Kosor, umirovljenici spornog umirovljenika Laze Grujića, PGS-ovci, MDS-ovci i ostale kojekakve lokalne strančice koje će nakupiti s koca i konopca? Radnike, nezaposlene, umirovljenike, krupni kapital, tajkune? Hoće li u tom mišungu prevagnuti socijalna osjetljivost ili će prednost ići nemilosrdnom neoliberalnom tržištu? Lijevo ili desno? Partizani ili ustaše? Jednoznačnog odgovora, s obzirom na ekipu koja se grupira, nema, a jedina točka okupljanja ovog društvanca iz kluba "jedan posto" jest pokušaj da predsjednici tih one-man-band stranaka i nezavisnih lista sebi produlje političko postojanje. Promole li nos iznad izbornog praga i dočepaju se kojeg mandata, neće imati dilemu Milanović ili Karamarko. Točan odgovor je – onaj tko da više.

ORaH, Živi zid i Most (nezavisnih lista), najavili su, idu samostalno. Dakle, neizvjesno i malo izgledno za ozbiljnu treću snagu.

U romanu Mary Shelley znanstvenik Victor Frankenstein pronašao je način da neživu tvar vrati u život. Suprotno namjeri da stvori prelijepo biće, od dijelova raznih mrtvaca sklopio je i oživio golemo, nakazno i odurno stvorenje, što je i njega šokiralo, uplašilo i izazvalo gađenje prema samome sebi. Čudovište je znanstveniku pobilo pola obitelji, potom samog znanstvenika, a na kraju počinilo samoubojstvo. Naravoučenije bi moglo glasiti – vraćanje mrtvoga u život možda nije baš najpametnija ideja. O tome bi mogli razmisliti oni koji ipak odluče izaći pred biračke kutije. Veće su šanse da dobijemo jackpot na lotu nego prekrasno stvorenje koje će nam sad zlatousti političari navaliti obećavati. Čudovište nam ne gine.