Daytonski sporazum za Grčku

Aleksis Cipras, lider Sirize, izabran je za grčkog premijera 25. siječnja ove godine. Ni mjesec dana kasnije, u utorak, 22. veljače, Grčka je Europskoj uniji poslala popis reformi o čijem je sadržaju ovisila provedba sporazuma o produžetku programa financijske pomoći zemlji unakaženoj mjerama štednje. Rezultat: Grčkoj ne prijeti opasnost da od prvog dana idućeg mjeseca ostane bez novca. Prva zbilja ljevičarska vlada u Europi ima četiri mjeseca kakvog-takvog mira. Više, zapravo, prividnog nego stvarnog. "Teškoće, prave teškoće ... su pred nama", izjavio je Cipras.

Dogovor između famozne trojke, maskirane sada u nekakve euroinstitucije i predstavnika službene Atene, ujedinio je preko noći euforične, u međuvremenu, naravno, razočarane, površne ljevičare i eksponentne neoliberalizma, bez obzira je li riječ o državnim dužnosnicima, medijima ili mudroserima opće prakse koji politiku doživljavaju kao zbroj želja, čestitaka i pozdrava.

"Grcima će sigurno biti teško da svojim biračima objasne ovaj dogovor", napisao je na blogu The Guardiana njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. The New Yorker je Grčku u posljednjim pregovorima opisao kao "preigranu" iako se u istom teksu kaže kako je "Siriza novim dogovorom zaista dobila nešto značajno, premda ne ono čemu se nadala kada je 25. siječnja došla na vlast"; dok Jutarnji list piše kako je "grčka vlada odustala od mnogih obećanja koje je dala tijekom kampanje, ali pokušava, uglavnom semantičkim akrobacijama, sačuvati dio kredibiliteta kod svojih glasača".

Tko god je bio u zemljama s kulturom cjenkanja, vidio je kako to u osnovi jednostavno funkcionira - prodavač postavi cijenu od, recimo, sto eura, kupac ponudi petnaest i onda ide natezanje: prvo se spušta cijena pomalo, da se vidi koliko je druga strana uporna, a ako jest, povećava se popust. Pametan kupac, strpljiv i svjestan da nije pitanje hoće li to što već želi preplatiti, nego koliko, podiže svoju ponudu za nešto manje od iznosa za koji trgovac, kao, obezvređuje robu. Kada ono što je koštalo sto eura padne na šezdeset, obavlja se trgovina. Kupac je na kraju dao manje nego što mu je traženo, dok je prodavač zaradio manje nego što je namjeravao, ali je ipak zaradio. Oni što se u to razumiju, kažu kako profit postoji i nakon što se maloprodajna cijena obori za sedamdeset posto!

E, politički pregovori ne funkcioniraju puno drugačije, ako ikako: svaka strana zauzme maksimalističke pozicije i onda slijedi natezanje. U ovom o kojem je riječ, Grčka nije bila u istanbulskom bazaru u kojem, ako ne uspije na jednom, može probati na drugom mjestu, nego je, kako piše Stefan Aleksić na Peščaniku, protiv sebe imala "18 naoštrenih i besnih protivnika" i nula saveznika u europskim centrima moći odlučnih ignorirati upozorenja koja im nisu slali nikakvi nabrijani marksisti nego ekonomisti poput američkog nobelovca Paula Krugmana.

Iza leđa, kod kuće, Cipras i Varufakis su, prije nego što su krenuli na turneju na kojoj je trebalo imati sajle umjesto živaca, pa ne nokautirati skoro sve, ama sve ustvari, sugovornike, ostavili ono što su kao izborni pobjednici i zatekli - tmu i tmušu: nepreglednu državu bez novca, enormnu nezaposlenost, oko 300.000 ljudi bez struje, banke iz kojih se izvlače milijarde štednje, slobodan pad BDP-a i društvo u maničnoj depresiji.

Na njihovu bi mjestu, ma što o tome mislili razočarani simpatizeri, samo budala igrala na sve ili ništa i, naravno, dobila ništa, što bi podrazumijevalo brz izlazak iz eurozone, tiskanje bezvrijednih drahmi, opći kolaps i onda pad vlade koju bi, ovako ili onako, zamijenili fašisti iz Zlatne zore.

"Izbjegli smo planove koje su izradile slijepe konzervativne snage u zemlji i izvan nje da 28. veljače uguše Grčku. Pokazali smo odlučnost i fleksibilnost i na kraju postigli naš temeljni cilj", izjavio je Cipras i dodao kako je posljednji sporazum "poništio obaveze ranije vlade za rezove u plaćama i mirovinama, otpuštanja u javnom sektoru i povećanje PDV-a na hranu i lijekove". 

U prijevodu: Grčka neće odmah povećati minimalnu plaću, ali je neće smanjivati, neće štedjeti tako što će "proizvoditi" nezaposlene, ali neće poslove u javnom sektoru koristiti za kupovinu socijalnog mira, kao što neće zaustavljati započete privatizacijske procese, ali neće ni pokretati nove... Ima toga još, ali je suštinski isto, samo što je komplicirano kada se izražava u brojkama. Inače, sve će to i dalje, ali manje upadljivo, nadgledati Unijini financijski kerberi.

Predstavnici EU-a nisu – naravno da nisu – rekli ono što vjerojatno i sami znaju, da su se zapravo zajebali, da su se mjere štednje pokazale promašenima te da su, eto, aplaudirali onima što su dijelili pozajmice koje se ne mogu vratiti. "Dvije godine nakon što je započeo grčki program, MMF je potražio primjere iz ekonomske povijesti u kojima su slični programi – pokušaji otplate dugova štednjom bez većeg otpisa dugova ili inflacije – bili uspješni. Nisu pronašli nijedan", piše spomenuti Krugman u jednom iz serije tekstova za koje se u Uniji prave da ih ne razumiju. I to je, da se ne lažemo, razumljivo: kao što bi Cipras izgubio sav kredibilitet da je pristao na ponašanje svojih prethodnika, jednako bi prošli i, prije svih, njemački predstavnici da su mu rekli bezuvjetno da. Umjesto toga, preimenovali su trojku – što im, fakat, nije bilo teško – kao garanciju suradnje prihvatili pismo Atene, koje ne sadrži nikakve detaljne, nego uglavnom opće mjere čitljive onako kako kome odgovara, i osigurali četiri mjeseca da se pripreme za ono što Krugman naziva "trenutkom istine", neizbježnim nakon "igre živaca": „Financijsko izoliranje Grčke bilo bi opasno ne samo za europsku ekonomiju, nego i za sam europski projekt, taj šezdesetogodišnji napor da se kroz zajednički napredak grade mir i demokracija. Kolaps grčkih banaka vjerojatno bi doveo do grčkog napuštanja eura i uspostavljanja domaće valute – a investitorima bi bilo dovoljno napuštanje eura od samo jedne zemlje da zaključe da je koncept velike europske valute postao reverzibilan... Kao i mnoge druge krize, i nova grčka kriza potiče od političkog podilaženja. Takve se stvari događaju kad političari glasačima govore ono što oni žele čuti, kada obećavaju stvari koje ne mogu ispuniti, a zatim u sudaru s realnošću donose teške odluke za koje su se nadali da će biti izbjegnute. Ovdje naravno mislim na Angelu Merkel i njezine suradnike. Istina je da je Grčka upala u nevolje zbog neodgovornog zaduživanja (iako njega ne bi bilo bez neodgovornog pozajmljivanja). Grčka je za svoju neodgovornost platila strašnu cijenu. Ali koliko još plaćanja Grčka može podnijeti? Ona ne može vratiti svoje dugove. To je jasno svakome tko je sjeo i pogledao brojke. Ali njemački političari svojim biračima nikad nisu objasnili ovu računicu. Umjesto toga su išli lakšim putem: moralizirali su o neodgovornosti dužnika, o tome da se svaki dug mora vratiti, potezali stereotip o lijenim južnjacima. A kada je grčko biračko tijelo napokon pokazalo da mu je svega dosta, njemački su dužnosnici nastavili ponavljati stare mantre."

Ako svijest o posljedicama koje Krugman predviđa nije bila presudna da euroministri Ciprasu ne kažu kako pregovora nema i da se može ili ponašati kao njegovi prethodnici ili neće dobiti ništa, onda su svi ti šefovi financija ustvari dobrodušni kalkulanti. Ovo drugo jesu, a prvo – nikako. Naravno, postoji mogućnost da iskreno vjeruju kako će grčki izlaz u eurozone – za koji je, kažu, Njemačka spremna, dok Grci nisu, ali ih se, kako piše Aleksić, u izvjesnu katastrofu može natjerati ponižavanjem – naštetiti samo "lijenim južnjacima", samo što u tom slučaju možemo sumnjati da je sudbina Unije zbilja u rukama teških idiota.

Za manje od mjesec dana od pobjede Sirize, Grčka i Europska unija potpisale su neku vrstu ekonomskog Daytonskog sporazuma prema kojem, baš kao u bosanskohercegovačkoj stvarnosti, možda nitko nije izgubio rat, ali ga sigurno nitko nije ni dobio. U toj su podjeli nezadovoljstva na određeno vrijeme neki tek prošli malo bolje. U ovom slučaju Aleksis Cipras i Janis Varufakis, i to ne može zasjeniti sarkazam Wolfganga Schäublea, jer oni, grčki premijer i ministar financija, 26. siječnja ujutro nisu imali ništa, s tendencijom da od 28. veljače imaju još manje. Od utorka ipak imaju nešto: manje nego što su željeli, ali svakako više od onoga što ih je dočekalo.

U ovom slučaju, za razliku od bosanskoga, rasplet će, međutim, doći brzo: ako ne za četiri mjeseca, onda do kraja godine nadalje. Nećemo se, dakle, načekati da vidimo je li Europska unija između sebe i fašizma odabrala Zlatnu zoru, a i to samo za početak.