Ekstremna desnica uvjerava glasače da trebaju brojati krvna zrnca, kako ne bi brojali novac koji se slijeva u džepove odabranih na temelju politika desničara na nacionalnoj i europskoj razini Foto: Pixaba
Razočaranost političkim establišmentom i sve rašireniji euroskepticizam pogonsko je gorivo uspjehu ekstremne desnice na predstojećim izborima za Europski parlament u kojem će se, po svemu sudeći, formirati nova politička grupacija sastavljena od niza nacionalnih stranaka europske ekstremne desnice. Mađarski Fidesz i Jobbik, austrijski FPO, njemačka AfD, poljski PiS, talijanska Liga i još nekolicina stranaka od juga do sjevera Europe kreću po povijesno najbolji rezultat zahvaljujući nezadovoljstvu sve većeg broja glasača nakon dugogodišnjeg iskustva s mjerama štednje i sve većim osjećajem egzistencijalne nesigurnosti, nejednakosti i javnim politikama usmjerenim prema favoriziranju najbogatijeg sloja.
Taj osjećaj nezadovoljstva koje su svojim politikama potaknule srednjostrujaški politički predstavnici, najbolje su iskoristile upravo desne ekstremističke stranke, obećavajući borbu protiv korupcije, povratak „nacionalnog digniteta“, obranu prava „običnih ljudi“ i obračun s političkim elitama, što je milo uhu prosječnom glasaču - samo što, kako je u svojoj analizi primijetila organizacija Corporate Europe Observatory - sve te stranke zapravo brane interese bogatih pojedinaca i moćnih korporacija, dakle onih za koje tvrde da će im se suprotstaviti.
Prema analizi, sve te stranke u svojim nacionalnim parlamentima, ali i u Europskom palamentu, glasale su protiv prijedloga koji bi išli u smjeru povećanja prava radnika i uvođenju dostojanstvenih uvjeta rada, poboljšanju okolišnih uvjeta ili povećanju korporativnih poreza i sprečavanja porezne evazije velikih korporacija.
Ove stranke daleko su od odbacivanja „establišmenta“, štoviše, političari desnice vrlo rado brane korporativne interese i prava bogatih ljudi u zamjenu za financijske injekcije. Britanski UKIP podržavaju milijarderi, crni fondovi pomažu AfD-u, nizozemski PVV dobiva velike količine novca bogatih „grupa za mržnju“ iz SAD-a, francuski Nacionalni front uzima kredite od ruskih financijaša, mađarski Fidesz blizak je multinacionalnim kompanijama, austrijskom FPO-u nadimak je „stranka bogatih“, dok je češki ANO osnovao milijarder.
Retorika ovih stranaka je jednostavna, pa je i zato prijemčljiva velikom broju razočaranih birača koji dolaze iz propale radničke klase – borba protiv „elita“ i demoniziranje Drugih – od migranata, etničkih manjina do LGBT populacije. Ti Drugi su predstavljeni kao najveća prijetnja i uzrok svih njihovih nevolja, a ne favoriziranje bogatih korporacija i bujanje korupcije, kao što je slučaj sa zemljama tamo gdje vlada ekstremna desnica poput Italije, Češke ili Poljske. Tu bi mogli ubrojiti i Hrvatsku, čiji vladajući HDZ stalno važe između ekstremne i nešto umjerenije desnice.
Zahvaljujući srozavanju medijskih sloboda i standarda te stalnim napadima na demokratske institucije, ova hipokrizija ekstremne desnice sve je teže vidljiva pa ne čudi da će na nadolazećim izborima izboriti svoj najbolji rezultat, a sumnjamo da će srednjostrujaške stranke nakon toga naučiti neku lekciju.