Fižulić: Smiješno mi je kad vidim tko je revizor Agrokoru. Magma se 15 godina nije mogla maknuti od strogog KPMG-a

Usred promocije knjige novinara i publicista Ratka Boškovića "Slom Hrvatske 2009." (Prometheus, Zagreb, 2017.), održane u petak u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja u Zagrebu, zajedno s tribinom "Prolazi li tajkunsko razdoblje hrvatske ekonomije?", publika se počela komešati.

Pronijela se vijest: "Agrokor je blokiran!"

Kakav divan šlagvort za raspravu o definitivnom krahu tajkunske ekonomije hrvatskoga gospodarstva i simboličnom kraju 20. stoljeća privrede priređene "na hrvatski način".

Bošković je napisao knjigu iz koje puno možemo naučiti i koja će nam biti vrijedan udžbenik za iduća razdoblja, baš kao što je ona čuvena Johna Kennetha Galbraitha "Veliki slom 1929." bila za zapadne ekonomije. Upravo mu je jedan od Galbraithovih predgovora - ne sjeća se točno je li to bilo 25. ili 26. izdanje ekonomskog "bestsellera" - bio dodatan motiv da krene u avanturu istraživanja posljedica svjetske krize koja je u Hrvatskoj izazvala šest godina depresije, izgubljenih 200 tisuća radnih mjesta i 500 milijardi kuna.

Gailbraith se, naime, videći svoju knjigu u izlogu neke aerodromske knjižare zapitao: "Pa koga to više zanima?" Naravno da zanima, odmah mu se otkrilo, jer ako gospodarski sustav, a posebno to vrijedi za onaj kapitalistički, ima neki kontinuitet – onda je to kontinuitet krize.

Otkrilo se i Boškoviću putem knjige "Ovaj put je drukčije", koju je preveo i uredio, a tako i prebrojao da je u posljednjih 250 godina u svijetu bilo najmanje 280 ekonomskih kriza. Dakle, ne samo da kriza zahvati svaku državu svakih deset godina, kako se to voli tumačiti, nego statistički gledano, kriza izbija više od jednom godišnje. Ona 2009. godine, poslužila mu je kao zamorac u eksperimentu, s obzirom da ju je kao novinar pratio "iz prve ruke": od napuhivanja cijena dionica i nekretnina do sloma koji je bio predvidljiv.

Pred Hrvatskom je, po svemu sudeći, nova kriza. Prva od osamostaljenja koja je došla iznutra i koja je baš naš domaći, autohtoni proizvod za razliku od one "azijske" 1998. i "zapadne" deset godina kasnije.

Bošković je podsjetio da je osamdesetih godina kupovao od Todorića cvijeće, a kasnije i napravio prvi intervju s njim. Danas je jasno, naglasio je, da je Todorić vodio Agrokor hodajući na rubu provalije, maksimalno grabeći tržišta i tvrtke. Pokazalo se da je njegovo financiranje bilo spekulativno što umnogome podsjeća na tajkunsku prošlost takvog načina upravljanja koje se preko noći iz spekulativnog pretvori u Ponzijevu shemu u koju nije upalo tek njih nekoliko, poput Vindije ili Dukata.

O tome što se dogodilo u prethodnim krizama, a posebno što se događa u ovoj koja je upravo krenula, govorio je Goranko Fižulić, bivši ministar i poduzetnik čija je Magma bila jedna od žrtava prije deset godina.

"Od 1984. godine sam obrtnik. Zapošljavao sam 17 ljudi i promjenu ekonomskog sistema 1990. dočekao sam kao etablirani poduzetnik koji je 2008. u Magmi zapošljavao 2000 ljudi u tvrtki koja je nastala kao 'garaža projekt', bez privatizacije državnih poduzeća. Godine 1997. bili smo prva privatna kompanija koja je preko britanskog East European Food Funda privukla inozemni kapital od 7,5 milijuna dolara. Taj fond, mada je ostao i kasnije u malom vlasništvu, na Magmi je zaradio sedam puta veći iznos, što im je najbolja investicija u istočnoj Europi", ukratko je Fižulić ispričao svoje iskustvo i odmah aktualizirao izlaganje.

"Danas mi je smiješno kad vidim koja je tvrtka revizor Agrokoru. Ja se 15 godina nisam mogao maknuti od KPMG-a. Bili su vrlo strogi i iznimno ozbiljni, ali smo zato od njih puno naučili o poslovanju", kaže Fižulić.

Ispričao je kako je pokušavao Slavka Linića nagovoriti na promjenu tadašnjeg stečajnog zakona, ali u tome nije uspio, budući da je prvi SDP-ov ekonomist stečaj s preustrojem vidio kao rješenje isključivo za državne tvrtke.

Magmi su, naglasio je, osim pada kupovne moći koja se najprije reflektira preko „diskrecijske kupovine“ u koju spadaju igračke i sportska oprema, sudbine koštali i ugovori sa shopping centrima koji su bili tako formulirani da nije postajala opcija izlaza, rigidno radno zakonodavstvo koje nije dopuštalo otkaze te znatan pad valuta u Mađarskoj i Srbiji, gdje je Magma imala svoje divizije poslovanja.

"Magma se našla u situaciji da bira između stečaja i dobrovoljne nagodbe sa svim vjerovnicima. I Agrokor bi mogao završiti tako, a tu je rješenje izvjesno, jer model nagodbe s vjerovnicima ne postoji. Svi se moraju dobrovoljno složiti oko plana namirenja, bez suda. Naravno da nije uspjelo. Predstečajne nagodbe su za nas došle prekasno. Nismo se mogli vratiti, niti se preko noći mogla oporaviti temeljna djelatnost s kojom smo se bavili. Bili smo osuđeni na likvidaciju, kao i puno drugih tvrtki. Ne ulazim u to koji ekonomski model je trebala tadašnja premijerka Jadranka Kosor primijeniti, ali znam da zakonodavnog okvira nije bilo ni onda, a nema ga i sada. Zato će se sutra donijeti tzv. 'lex Agrokor', umjesto da se dopuni predstečajni zakon što bi bilo puno lakše provesti, i uz manji odium u javnosti. Taj 'lex Agrokor' nije spašavanje Todorića. On će ostati u vlasništvu, ali ga neće biti u upravljanju. Vlasništvo će, međutim, nestati, jer su uvijek prvi gubitnici vlasnici i dioničari. Nedostaje nam taj element financijske pismenosti, jer su zapravo za Todorića Rusi soft landing, a 'lex Todorić' hard landing."

Podsjetio je na "azijsku krizu" na koju se nadovezalo uvođenje PDV-a koju je Magma uz 17 posto kamatnih stopa i rastući tečaj kune jedva preživjela. Ipak, za iduću više nije bilo snage, budući da banke u takvim okolnostima, a to rade i sada s Agrokorom, uvijek uključe mode naplate tražbina. Prema njegovim riječima, ključno pitanje nije koliko će danas tvrtki završiti likvidirano, nego kako će proći mali dobavljači.

Je li se Magma mogla spasiti? Da je bio drugačiji okvir, nastavlja Fižulić, vjerojatno da! Tvrtka bi bila manja, ali bi postojala, a ovako su svi bili na gubitku, i vlasnici, i država, i radnici, i dobavljači.

Moderator Željko Ivanković pozvao je na tribinu hrvatske tajkune, nekadašnje privatizacijske junake, ali oni su se ispričali jer da, kako je objasnio Ivanković, petkom idu na vikend?!

Bošković se u knjizi, uz Fižulića, pozabavio sudbinom poznatog metkovskog tajkuna Stipe Gabrića Jamba i prvog vlasnika privatnog investicijskog fonda ST Invest Tomislava Tukića. Ta tri case studyja reprezentativni su primjeri za tržišta kapitala, maloprodaje i nekretnina u to vrijeme.

"Nisam ih odabrao slučajno", rekao je Bošković objašnjavajući razloge zbog kojih je uvrstio Gabrića u knjigu. "Jedan od bivših ministara financija dao mi je popis najvećih bankovnih dužnika. Prvi na listi bio je HG Spot, drugi malo poznati Promisio, investicijski fond iz Londona, treći Dalekovod, a četvrti jedna tvrtka kojoj se nikako nije moglo ući u trag. Istražujući pronašao sam da je u tom poduzeću kao zalog za kredite upravo Stipe Gabrić Jambo založio obiteljsku kuću u Metkoviću", ispričao je Bošković.

Još zanimljivija rasprava uslijedila je oko dvaju  ekonomskih modela koja je obilježila zadnje desetljeće u Hrvatskoj: s jedne strane su libertarijanci, neoliberali koji smatraju da se država ne treba miješati na tržište, a drugi tzv. kejnzijanci po kojima država treba reagirati, posebno u vrijeme krize, kako bi povećala potrošnju i spriječila slom.

Govornici su se prisjetili 2009. godine kada je Željko Lovrinčević, tada glavni ekonomist premijerke Jadranke Kosor, na skupu ekonomista u Opatiji gotovo pa skršenih ruku zaključio da će doći do velike krize, da će ljudi ostati bez posla, da neće biti za plaće s obzirom da će drastično pasti i prihodi i da se tu ne može ništa učiniti ni monetarnom ni fiskalnom politikom. Ta je doktrina prevladala i nije se učinilo ništa. Država je ostala skrštenih ruku gledati kako ekonomija propada.

Dok nije oživjela potražnja za proizvodima u inozemstvu, Hrvatska je bila u krizi, ali to se dogodilo na puno nižoj razini nego prije krize kada smo pali u rupu za 13 posto BDP-a i ne znamo kako izići iz nje vani. Još uvijek smo 10 posto ispod razine BDP-a iz 2008. godine, rekao je autor knjige.