Tko ima ideju i želi raditi, taj i radi. Tko je namirisao da će preko ljeta biti dovoljno gostiju da ih prevari, taj je zimi zaključao. Bojkotirajte ih kad opet otvore nakon što destinacija izađe iz hibernacije! Foto: Regional Express/Doris Floričić
Zaspala je Destinacija, Grad se još dvoumi bi li se probudio ili ne, makar se čini da je san plići nego ikad prije.
Tako nekako izgleda Split ovih dana. Turista još ima, i po ulicama i po restoranima i po apartmanima i po hotelima. Gledam prije neki dan prozore apartmana u palači Pavlović na Pjaci, na jednom stoji stariji bračni par i možeš im na licu pročitati koliko im se sviđa ono što vide. Lijepo.
Destinacija je otišla u hibernaciju, a za onaj bračni par i još ponešto turista, očitih zaljubljenika u mir - makar se i smrzli na buri ili pokisli po južini - zapravo je najveća zagonetka kako su uopće stigli. Naime, u Splitu se točno, u dan precizno, može odrediti kad će se uključiti kočnica nakon ljetnog ludila. Ne bi to bio toliki problem, niti je neobično očekivati da turistički grad ima uspone i padove. E sad, problem nastaje kad je razmak između gornje i donje točke tako velik. Ili, još veći problem, kad je razmak posljedica intenziteta vlastitih napora, a ne neke redovite sezonske mijene.
Kako iscuri listopad s kalendara, željeznički kolodvor u mom gradu postaje provincijsko stajalište, s jednim jedinim dnevnim vlakom koji će vas odvesti dalje od granica županije. Recimo, neke tamo 1935. do Zagreba je dnevno išlo pet vlakova, i ljeti i zimi, pisao je tadašnji Jadranski dnevnik. A almanah iz 1925. kaže da je godinu prije na kolodvoru bilo prodano ravno 105.000 karata za vlak, u gradu od 30.000 stanovnika. Sad su nam rekli "šta će vam vlakovi, ionako se nitko njima ne vozi". To je valjda lakše.
Ali ajde, eto, možemo prihvatiti da su ono što su u članku iz Jadranskog dnevnika bili vlakovi, sada avioni. Kako tu stojimo s mogućnošću da onaj bračni par s Pjace lako i bez većih turbulencija stigne do svog odredišta? Kažu statistike da je splitski aerodrom po broju putnika drugi najprometniji u Hrvatskoj, treći u "regionu", ali s najvećom stopom rasta. Samo do kraja listopada nadmašena je cijela 2013. I tu priča završava. Tada stanu svi oni silni niskotarifni letovi, iz te kategorije ostane samo Germanwings, a od ostalih Lufthansa. Dobro, reći će netko, imamo Croatia Airlines, valjda bi nacionalna avio-kompanija trebala nastojati da gradu s najvećim turističkim rastom i dalje omogući linije kojima je tijekom sezone. Ma da, sigurno. London - nema više. Pariz - nema više. O Skandinaviji ne trebamo ni govoriti, pričekat će do sljedećeg proljeća. Ostali su Rim, Frankfurt i München (ovaj posljednji u suradnji s Lufthansom). Jest, pojačane su nešto linije prema Zagrebu, a otamo kojekuda. No, direktnih letova jedva na kapaljku, pri čemu je Split još dobro prošao u zimskom oraru, u odnosu na Dubrovnik recimo.
Kad tako pogledaš, svaki turist koji zimi dođe do Splita trebao bi dobiti neki bonus, recimo da ga dočeka kakav lokalni KUD, ili bar Dioklecijan.
Jesensko-zimska hibernacija je donijela i nešto drugo - val "preuređenja" po ugostiteljskim objektima. Koliko je obavijesti o takvim zahvatima izlijepljeno po kafićima, restoranima, fast food prčvarnicama i drugdje, čini se kao da će građevinska djelatnost definitivno izaći iz krize.
Naravno da u najvećem broju neće biti ni jedna brokva zabijena, a kamoli nešto novo smišljeno i izmišljeno. Jednostavno, zaključili ljudi da im je jednostavnije i jeftinije uopće ne raditi, nego makar pokušati privući nešto sugrađana i onih pustolova iz prethodnih pasusa.
Nekidan čujem teoriju "postali smo turistički grad i moramo shvatiti da po centru više nemamo šta tražiti". I onda je ova spomenuta kategorija gostioničara zaključila da ovo nešto čudaka što bi tu cijelu godinu živjeli i uživali ionako ne zaslužuju pažnju. Pa onda fino zgrabiš što se zgrabiti može dok je sunca i partyja, a onda ključić u bravicu. Do prvog leta izvan spiska kojeg nam je dobrohotno prepustio Croatia Airlines.
I onda izvučeš iz toga i nešto dobro - zapamtiš tko je sve zatvorio vrata, pa ih kad dođe vrijeme zaobilaziš, i sugeriraš to svima koje znaš.
A oni koji misle drukčije, bogami, nisu nikad ulagali toliko truda da privuku starosjedioce i avan-turiste.
Živa muzika po barovima koja ide dalje od Duo Pegla i falših klapa, obiteljski ručkovi, tapasi koji su se pretvorili u prvoklasne marende, pa promocije novih jela, sparivanja pića i spize, prigodničarski jelovnici, cijene...
Sad će uskoro i bijelo-plave blagdanske kućice na Rivi, zanimanje za najam je toliko da ih je moglo biti triput više.
Zapravo, potvrdilo se ono što je već spomenuto: tko ima ideju što bi i kako radio, i želi raditi, taj i radi. Tko je namirisao da će u dva mjeseca biti dovoljno gostiju da ih svakoga pojedinačno možeš jednom prevariti pa te nije briga hoće li ponovo doći, taj je zaključao.
Bojkotirajte ih, ljudi, u ime grada.