HDZ: Limb za generacije

Taman da su za slogan izabrali 'Domaći med povoljno' ili, štajaznam, 'Uzbudljivi rafting uz piće dobrodošlice' ili 'Kvalitetni laminati s garancijom' umjesto 'Hrvatska za generacije' efekt, doseg i ishod HDZ-ove kampanje za europske izbore u dlaku bi bili identični. S tim da med, rafting i laminat imaju određenu upotrebnu vrijednost za razliku od HDZ-ove egide koja ne znači baš ništa niti bilo koga na bilo što upućuje.

Sterilni, beskrvni, anemični moto u savršenoj je harmoniji s istim takvim programom u kojemu se nabrajaju Vladina navodna postignuća i velebni planovi, a još se više sljubljuje s potpuno bezličnim nizom dvanaestero kandidata koje bi i najzagriženiji konzumenti političkih informacija imali ozbiljnih problema nabrojati. Možda četvero, najviše petero, za ostala bi se imena gadno namučili. Ako bi ih se ikada i sjetili. Realno, i nemaju zašto.

Slogan 'Hrvatska za generacije', objasnit će iz HDZ-a, „znači da smo duboko zahvalni svima koji su prije nas radili za domovinu, prije svih dr. Tuđmanu i braniteljima, a da smo istodobno okrenuti budućnosti – da našoj djeci ostavimo sigurnu i stabilnu Hrvatsku koja gospodarski napreduje“.

U tom oksimoronu, nepoznat neki tumač iz HDZ-a, nije shvatio da su svi koji su iz njegove stranke ranije radili za Hrvatsku dugoročno uništili izglede da našoj djeci ostavimo sigurnu i stabilnu zemlju koja gospodarski napreduje. Nećemo sada papagajski ponavljati svima znanu kriminalnu pretvorbu i privatizaciju pod Tuđmanovim pokroviteljstvom, ratne profitere kao državne uzdanice, branitelje koji su sebi stvorili državu u državi na pogolem teret svih građana, a usto se i osilili određivati što je podobna umjetnost i kultura, tko, što, kako i kada smije govoriti. Iznimkama čast.

I naravno da se u tom ambijentu poremećenih vrijednosti Andreju Plenkoviću može ćefnuti za nositelja liste za euroizbore staviti javnosti do prije mjesec dana potpuno nepoznatog i ničim dokazanog, osim što mu je osobni dugogodišnji lojalni suradnik, Karla Resslera. Mladca što ga je izmislio na svoju sliku i priliku.

Može se to Plenkoviću, unatoč tomu što se nabralo mnogo HDZ-ovo čelo na taj odabir, jer nije nikakva tajna da HDZ-ovci svoje predsjednike ne diraju sve dok im osigurava vlast, a broja se ne zna koliko je to ministarstva, instituta, upravnih vijeća, nadzornih odbora, županija, gradova, općina i pripadajućih im skupština i vijeća. I svatko treba biti zbrinut, a ima tu još braće i sestara, kumova, nećaka, stričeva i ljubavnica za namiriti. Pa nema puno dvojbe kako će se glasati.

Može se to Plenkoviću, jer mu je unutarstranačka opozicija jalova, impotentna, baš kao i ona izvan stranke, što lijevo-liberalna, što isposvađana radikalno-desničarska sitnež nepovratno zarobljena u nacionalističkoj mitomaniji. Koja će mu, istina, čvaknuti na izborima koji sitni postotak, ali blagotvornim djelovanjem D'Hondta, uz očekivani niski odaziv, ti će se glasovi ponajviše vratiti HDZ-u.

I može mu se, jer je politika, napose HDZ-ova, u građanima ubila svaku volju za sudjelovanje u društvenim procesima, svijest da mogu stvari mijenjati u svoju korist i stjerala u apatiju. Čak ni 700 tisuća potpisa sindikalcima za referendum protiv mirovinske reforme (što je ipak izazvalo nešto nelagode i nervoze u Plenkovića), propast Uljanika, već zaboravljena Hotmail afera, impresivan broj ministara i zastupnika koji stoje u redu pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa čekajući pravorijek (zbog čega je Povjerenstvu najavljeno svođenje na zapisničarsku kancelariju), a neki su i mušterije MUP-a i DORH-a – ništa od toga ne može ozbiljno nagristi sustav građen na klijentelističko-nepotističkim temeljima. I vlast održavanu žetončićima.

Zato Plenković može svog klona Resslera staviti na čelo liste, pompozno razdijeliti dvanaestorku na zeleni i plavi tim i poslati ih diljem zemlje da u jakoj ministarskoj pratnji u furgonima gude o neviđenim uspjesima njegove Vlade – rastu zaposlenosti, plaća, mirovina, nataliteta, kreditnog rejtinga, investicija, padu nezaposlenosti, javnog duga, kamate na kredite. Da recitiraju naučene pjesmice o Schengenu, ulasku u eurozonu, neviđenoj lovi koju ćemo povući iz europskih fondova. Pripremite kišobrane, pečeni pilići samo što nisu počeli padati s neba.

I zato je navodni Europejac Plenković siguran u sebe, ali bez snage i sape da presiječe sa svim ekstremizmima, Angeli Merkel na njenu poruku u Zagrebu da se „moramo boriti protiv nacionalizma, neprijatelja koji pokušava uništiti Europu“ uzvratio puštanjem Thompsona s „Herceg-Bosnom, srcem ponosnim“. Nije zakazao ni njegov pulen Ressler, navodno posvećen budućnosti, pobravši u punoj Ciboni golem pljesak za „Bleiburg s kojim je u mislima i molitvi“ i za „žrtvu hrvatskog naroda nakon 1945. u razdoblju totalitarizma svih totalitarizama“. Neće, sva je prilika, propustiti ni Hod za život na dan izborne šutnje da mu tkogod, gluho bilo, štogod ne zamjeri.

Svašta možeš HDZ-ovom biraču prodati. Nije baš bistro tom HDZ-ovcu što mu je kušin stina zašto se Merkel po Zagrebu klatari. Slabo vam je on i za Manfreda Webera čuo niti 'zna koji ga je lipi đava u Rvacku dotira, ali on i cijela mu familija za Franju glasaju i tako ima bit sve dok dišu'. Malo ti on haje za BDP, programe konvergencije, europski semestar i Schengen, sve dok onu Tuđmanovu bistu vucaraju po skupovima.

Pa se tako ni scenarist HDZ-ova izborna spota nije u besanim noćima znojio svjestan da mu je publika sasvim nezahtjevna. Red Pelješkog mosta, red Hrvatske vojske, red čuvanja granice od zlih migranata, red vukovarskog vodotornja, red Domovinskog rata, red demokršćanstva i šećer na kraju - Tuđman i Plenković.

HDZ će, nema baš nikakve dileme, don't kill the messenger, pobijediti i na ovim izborima. Svemu usprkos ili baš zato. A građanska Hrvatska će i dalje tavoriti u limbu. Limbu za generacije.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu