Jebo vas Dežulović

jebo-vas-dezulovic-7622.png

I jebo vas Boris Dežulović zajedno sa onih pet i pol tisuća Vukovaraca i Vukovarki kojima niste dali da vide kako tamo, u Vukovaru, ima života poslije smrti
I jebo vas Boris Dežulović zajedno sa onih pet i pol tisuća Vukovaraca i Vukovarki kojima niste dali da vide kako tamo, u Vukovaru, ima života poslije smrti
Foto: 
HINA /Zvonimir KUHTIĆ

Na žrtvi Vukovara, evo već cijelih 30 godina, parazitira tko stigne: HDZ s Tuđmanom i bez njega, kompletna desnica, nekih 200 – 300 veteranskih udruga, premijeri, predsjednici, tour operateri što u ekskurzijska putovanja uključuju i obilazak stratišta na Ovčari, ovi i oni, masa svijeta svakako, samo ne oni Vukovarci i Vukovarke kojima smisao života nije u tome što stanuju u sve napuštenijem mjestu posebnog pijeteta, niti ih veseli kada jednom godišnje, na kraju studenog, svoj grad vide na televiziji

Oni, svi ti samoproglašeni čuvari (kontra)revolucije i pratećih sjećanja, od vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, preko raznih zastupnika Mosta, pa do veteranskih udruga poput HVIDR-e, baš ništa ne razumiju.

Oni, naime, zbilja vjeruju da je splitski pisac i novinar Boris Dežulović, u tekstu pod naslovom „Jebo vas Vukovar“, objavljenom na portalu n1 televizije, napisao: „Jebo vas Vukovar. Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar. Jebala vas smrt“.

Život, znaju oni što čitaju nešto pametnije od „Hrvatskog slova“, grafita i platnih lista, piše romane, ali ne zapostavlja ni druge forme i žanrove, pa ni kolumne koje, takva su pravila, ne potpisuje. Čine to za njega novinari i novinarke, računajući i Borisa Dežulovića.

Tih šezdesetak riječi zbog kojih su se na zadnje noge digli samoproglašeni čuvari (kontra)revolucije i pratećih sjećanja, od vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, preko raznih zastupnika Mosta, pa do veteranskih udruga poput HVIDR-e, napisalo je 5.500 (slovima: pet i pol tisuća!) Vukovaraca i Vukovarki koji su, bez da su im Šljivančaninovi četnici držali puščane cijevi na leđima, u kofere potrpali odjeću, punjače za mobitele i sitnu kozmetiku, u novčanik kakvu-takvu ušteđevinu, pa zauvijek zaključali svoje, obnovljene domove i otišli bilo kamo. Uglavnom u one gradove o kojima se ne šuti 51 tjedan u godini, iz kojih dolaze vijesti o svemu – od kazališnih premijera do oružanih pljački benzinskih crpki – u kojima nije najživlje na datume prigodne za posjete grobljima i gdje se ne živi samo zato da ima nekoga tko će sa balkona promatrati Kolone sjećanja.

E oni, njih 5.500 – halo, pet i pol tisuća duša – reklo je to famozno „jebo vas Vukovar“ i otišlo da se ne vrati. Boris Dežulović je njihove riječi samo stilski uobličio na kraju teksta o tome kako je stvarni grad heroj pretvoren u slabo naseljeno predvorje komemorativnog centra i kao takav ispražnjen od onoga od čega je već jednom, prije puna tri desetljeća, pražnjen tenkovima JNA i pješacima s kokardama na kapama, dakle od života. Običnog, svakodnevnog života u kojem se, je li, ide u kino, na kazališne premijere, u kojem neka djeca prave rock bandove s namjerom da treći koncert u životu održe na Wembleyu – prvi je, je li, planiran negdje oko garaže za vježbanje, a drugi u zagrebačkom Domu sportova – na utakmice prvoligaških klubova u bilo čemu, od nogometa do pikada, u restorane koje se bira zbog menua i vinske karte, a ne zbog nacionalnosti vlasnika...

Na žrtvi Vukovara, evo već cijelih 30 godina, parazitira tko stigne: HDZ s Tuđmanom i bez njega, kompletna desnica, nekih 200 – 300 veteranskih udruga, premijeri, predsjednici, tour operateri što u ekskurzijska putovanja uključuju i obilazak stratišta na Ovčari, ovi i oni, masa svijeta svakako, samo ne oni Vukovarci i Vukovarke kojima smisao života nije u tome što stanuju u sve napuštenijem mjestu posebnog pijeteta, niti ih veseli kada jednom godišnje, na kraju studenog, svoj grad vide na televiziji. Onaj grad o kojem se govori svakako, samo ne kao o gradu u kojem žive neki ljudi: bivši branitelji i njihovi potomci koji su, ispada, krvarili i potucali se po izbjegličkim centrima kako bi jednog dana, ove, prošle i svih ranijih godina od mirne reintegracije, Vukovar bio ona točka na kojoj se, dok se kamere ne ugase i visoke delegacije ne uhvate jela od dunavske ribe, govori samo o junacima i grobovima. I dobro, ponekad o pločama na pročeljima zgrada javne uprave tablama na kojima, latinicom i ćirilicom, piše Republika Hrvatska, Županija Vukovarsko-srijemska ili nešto tome slično.

O tome je, shvatili su svi koji znaju abecedu, hrvatski jezik i ovdašnju stvarnost, pisao Boris Dežulović.

I zato: „Jebo vas Vukovar. Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar. Jebala vas smrt“.

I jebo vas Boris Dežulović zajedno sa onih 5.500 (pet i pol tisuća!) Vukovaraca i Vukovarki kojima niste dali da vide kako tamo, u Vukovaru, ima života poslije smrti.