KADA ISTO NIJE ISTO

Još je od vremena starih Latina dobro znano kako neki nešto mogu, a drugi to isto ne mogu. Izraženo je to u izreci “što priliči Jupiteru (bogu), to ne priliči volu”. Prenesemo li to na današnji svijet, istu bismo izreku mogli formulirati i kao “kada isto nije isto”. Jer, svjetska je scena puna primjera koji dokazuju ne samo postojanje dvostrukih aršina (ili standarda), nego i upravo besramnu sklonost da se jedno vidi, a drugo ne vidi. U eri masovnih medija koji su – ne zavaravajmo se – osim tzv. neprofitnog sektora što ga se nastoji ugušiti pod svaku cijenu – itekako kontrolirani, mada formalno slobodni, to postaje iznimno opasno. Zašto? Jednostavno zato što selektivno iznošenje podataka, krivotvorenje informacija, tendenciozno izvještavanje utječu na formiranje onoga što se zove javno mnijenje. Malo grublje rečeno, može se kazati da usmjeravani mediji (a to je najblaži mogući izraz) igraju presudnu ulogu pri kreiranju raspoloženja javnosti. A ta javnost, to su birači. Pa tako na biračka mjesta izlaze u najboljem slučaju nepotpuno informirani, a u najgorem – temeljito indoktrinirani birači. I onda imamo to, što imamo. Imamo svijet u kojemu živimo. Imamo ljude pune predrasuda, klišea, sklonih iracionalnoj mržnji i netoleranciji.

No, da ne bismo ostali na općenitim konstatacijama. Evo prvoga, posve konkretnog i nadasve aktualnoga primjera. Alep, najveći grad u Siriji. Mjesecima smo izloženi krvavim scenama iz toga sirijskog grada odakle jedinice predsjednika Asada, uz zračnu podršku Rusije (koja je tamo na zahtjev legalne sirijske vlade) nastoje istjerati nekih tisuću džihadista. Da ne bi stradali civili, odnosno da bi se njihovo stradanje svelo na najmanju moguću mjeru, Amerikanci i Rusi dogovorili su, nije tome davno, prekid vatre. Nije dugo trajao. Prekršili su ga tzv. pobunjenici, mada ćete u većini “slobodnih” medija naići na tvrdnju da su to učinile ruske i sirijske snage. Nakon toga posrednik za Siriju UN-a, Stafan de Mistura, predložio je džihadistima da pod njegovim vodstvom napuste Alep, precizirajući da je na njima da odluče hoće li njih “tisuću držati 270.000 građana Alepa kao svoje taoce, ili će napustiti grad sa svim svojim naoružanjem”. Ta je izjava bila jednodnevna vijest i nakon toga nitko je više ne spominje. Ali zato se uporno izvještava o nastavljanju rusko-sirijskog bombardiranja i o civilnim žrtvama tih napada. Nema sumnja, džihadiste se zaista i dalje napada (a da je tu i tzv. Islamska država potvrđuje, usprkos američkim demantijima, i njezina zastava snimljena teleobjektivom, kako vijori na jednoj zgradi u Alepu). I nema sumnja, u tim napadima stradaju (i) civili koje džihadisti svjesno koriste kao tzv. živi štit.

Dobro, to je ono što znamo. A što - uglavnom -  ne znamo, jer se o tome šuti, jer se to uporno i sustavno prešućuje? Ne znamo da je riječ tek o jednom dijelu Alepa, onom istočnom, da postoji i zapadni Alep koji je pod kontrolom jedinica sirijske vlade i u kojemu se (sve donedavno) normalno živjelo. Ne znamo da već tjednima džihadisti iz istočnog dijela Alepa ispaljuju granate i rakete na zapadni. Ne znamo da u tim napadima ginu civili, uključujući i djecu. Ne znamo zato što se to ne pokazuje, što se to prešućuje, ili što se civilne žrtve iz zapadnog Alepa naprosto stavlja u vijest o žrtvama rusko-sirijskih bombardiranja (kao što je jednom prilikom učinila HTV). Dakle, s jedne strane tolerira se da pobunjenici (među kojima vjerojatno ima i onih koje se naziva umjerenima, ali među kojima džihadisti vode glavnu riječ) krše prekid vatre, da civile upotrebljavaju kao “živi štit”, a sve samo zato što su ih oni koji to toleriraju (Zapad) svojedobno pomagali, i financijski i vojno, kako bi za njihov račun srušili režim predsjednika Bašara al Asada. Te saveznike koji su se donekle odmetnuli, ali koji bi – smatra Zapad – ipak mogli biti korisni pri rušenju Asada, a to je krajnji cilj kojega se Zapad nikako ne odriče, te se pobunjenike na određeni način čuva, a operacije protiv njih i žrtve među civilima (za koje su definitivno oni dogovorni) proglašava se ratnim zločinom. O civilnim žrtvama u zapadnom Alepu jednostavno se  ne govori, niti su civilne žrtve u tome dijelu grada posljedica ratnih zločina. To je slika što se servira javnosti.

Stvar se, međutim, komplicira s početkom bitke za Mosul u Iraku. Mosul je drugi po veličini irački grad, što su ga, u potpunosti, prije dvije godine zauzeli pripadnici tzv. Islamske države, proklamiranog neprijatelja Zapada. U Mosulu živi između 600.000 i milijun civila. Što će biti s njima? To pitanje nitko ne postavlja, nitko ne govori o prijetećoj najvećoj humanitarnoj katastrofi nakon Drugog svjetskog rata (kao što se govori u slučaju Alepa, ali samo jednoga dijela). Mirno se izvještava o pripremljenim izbjegličkim logorima za stanovnike Mosula. Dok predstavnik američkog ministarstva vanjskih poslova rusku ponudu o uspostavljanju humanitarnih koridora kojima bi stanovnici istočnog Alepa mogli napustiti područje borbi komentira riječima: “A zašto bi oni morali otići?”, kada je Mosul u pitanju isti predstavnik istoga ministarstva ima drugačiju poziciju: “Izmještanje stanovništva pri ovakvim je operacijama ponekada neizbježno.” Dok borbe za istočni Alep dnevno pratimo uz snimke o ruševinama i krvlju prekrivenim tijelima mrtvih i ranjenih (takve snimke iz zapadnog Alepa vidjet ćete samo na ruskoj TV), o borbama za Mosul izvještava se isključivo uz snimke izjava časnika iračke vojske i topove i raketne bacače koji ispaljuju svoje ubojite salve. Kamo? Tamo, gdje je neprijatelj. Ni u snimcima sela osvojenih (očišćenih od džihadista) na putu prema Mosulu nema ni jedne srušene kuće, o mrtvima i ranjenima ni riječi.

Pa se tako zaista pokazuje da isto nije isto, mada zapravo jest.

Ista je stvar i sa zveckanjem oružjem. Najprije je NATO poslao pojačanja, uključujući i raketno naoružanje, u baltičke zemlje, na granicu s Rusijom, jer im je navodno prijetila ruska agresija (o čemu nema ama baš ni jednoga dokaza). To, međutim, nije vojna provokacija. Kada Rusija, odgovarajući na to, održi manevre uz svoju granicu prema Zapadu i kada – privremeno! – pošalje rakete u Kalinjingrad, e onda je to nešto drugo. Onda je to nagovještaj prijeteće agresije. Kada Rusija pošalje nosač aviona uz pratnju nekoliko ratnih brodova iz Sjevernog mora u Sredozemlje (da bi dodatno pokazala kako neće dozvoliti rušenje Asada), britanski ministar obrane izjavljuje kako će se kretanje ruske flotile pomno pratiti, iz stope u stopu, da bi bila zajamčena sigurnost Velike Britanije. Kao da su Rusi upravo krenuli u osvajanje britanskog otočja (a prolazak flotile kroz Kanal najavili su još prije dva mjeseca!). Pokrete američke Šeste flote u Sredozemlju (značajno jače od ruske skupine brodova s nosačem aviona) nitko ni ne pomišlja ocijeniti agresivnima.

Pa opet isto nije isto, mada itekako jest.

I posljednji primjer – američka predizborna kampanja. Tisuće su riječi izgovorene na račun Trumpovih primjedbi (seksističkih, svakako) na račun žena, sve do tvrdnje kako čovjek koji tako govori o ženama ne može biti američki predsjednik. Nikome, međutim, nije palo na pamet upitati kako tu funkciju može obnašati žena koja je – dokazano – pokazala spremnost da inicira i podupre upotrebu sile za destabiliziranje cijelih država i rušenje režima u njima, bez obzira na ljudske žrtve, žena koja se – pred kamerama – iskreno razveselila na vijest da su libijski pobunjenici zvjerski likvidirali pukovnika Gadafija. Niti se itko smije zapitati kako na Bijelu kuću može aspirirati žena koja je – i opet dokazano – lagala i medijima i FBI-u, kada su u pitanju njezine telefonske poruke koje su mogle ugroziti sigurnost SAD-a i od kojih je 30.000 misteriozno obrisano, mada Hillary Clinton tvrdi kako ona nije obrisala ni jednu. A zaključno: nakon trećeg i posljednjeg TV sučeljavanje dvoje kandidata unisono se tvrdi (u taboru koji neskriveno i sve agresivnije podupire nekadašnju državnu tajnicu) kako je Trumpovo odbijanje da sada, istoga trenutka, bezrezervno izjavi kako će prihvatiti rezultate izbora, kakvi god oni bili, zapečatilo njegovu sudbinu. “Zastrašujuće” izjavila je Hillary Clinton nakon njegove izjave da će se o pitanju priznavanja rezultata izbora (za koje uporno ponavlja kako bi mogli biti lažirani) izjasniti kada “za to dođe vrijeme”. Ali – niti je prvi puta, niti je nečuveno. Kada je tadašnji potpredsjednik (uz njezinoga supruga Billa), Al Gore, izgubio – prema objavljenim rezultatima – od Georgea W. Busha, zatražio je ponovno brojanje glasova na Floridi. Dakle, nije priznao rezultat, posumnjao je u njega. No, kako je guverner Floride u ono vrijeme bio Bushov brat, Jeb (danas je općeprihvaćeno kako je on u tome igrao ključnu ulogu) i ponovno brojenje je Gorea proglasilo gubitnikom. I tada je, tek tada, priznao rezultat izbora.

Eto, tako izgleda svijet u kojemu živimo. I još bi se mnogo sličnih primjera moglo navesti iz desetljeća što su iza nas. No, i ovo je dovoljno da se shvati kako isto nije isto. Niti smo svi jednaki, niti je ono što radi jedan, jednako onome što radi drugi, mada je u pitanju potpuno ista stvar. Ali – treba to shvatiti, a ne bez razmišljanja prihvaćati ono što nam se servira bilo s političke, bilo s medijske scene. I nikada ne treba zaboraviti ono osnovno: isto nije isto – ali ipak jest!

Tekst je objavljen na portalu Tačno.net