Lampedusa na Balkanu

"Ma imaju oni para, puni su para", kaže mi čuvar prihvatnog logora Vizbegovo, u blizini Skopja, u stilu ne budi naivna. Izvlači pritom krunski dokaz svoje ekspertize: "Pa pogledaj im samo telefone." I zaista, troje-četvoro izbjeglica koje sam uspjela vidjeti neprekidno su razgovarali mobitelima, nevoljni da prekinu i podijele svoju priču s novinarima. No english, kratko su mi odgovorili, trzajući nervozno bosim nogama u plastičnim papučama i vraćali se svom razgovoru koji je tekao na nekim brzim, za mene nepoznatim jezicima.

Svi osim Mustafe Safija, 28-godišnjaka. Mustafa rado govori premda mu poznavanje engleskoga nije jača strana. Nedostatak nadoknađuje osmijehom, pa prilično čudno izgleda dok kroz smijeh govori da mu je kuća bombardirana i da tamo više nema ničega ni za njega ni za njegovu obitelj. "Sirija? Ne, nikad više Sirija", kaže nam. On je dva mjeseca pješice putovao iz Sirije preko Turske, Grčke do Makedonije, gdje su ga uhvatili.

Razgovarala sam s Musafom praktički preko ograde, odmah ispred zgrade gdje su smješteni. Čuvari centra Vizbegovo izbacili su mene i kolegicu opravdavajući se propisima i dozvolama, podozrivi što nismo prihvatili njihovo doživljavanje izbjeglica kao trulih bogataša koji valjda iz obijesti, puni para, bježe iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Bangladeša i Somalije preko Makedonije, koja je i sama siromašna, pa joj dodatna muka s izbjeglicama baš i nije trebala.

Otprilike tako nekako zvuči i službeni stav Makedonije prema nesretnicima koji u valovima prolaze kroz zemlju na putu najčešće prema Njemačkoj. Horor-priče o pretučenim i pokradenim migrantima kruže u javnosti, a još više među samim izbjeglicama, pa oni rijetko, praktički nikad, prilaze policiji na graničnim prelazima. Znaju da im je ulazak zabranjen i da će biti odmah prebačeni u prihvatne centre u Skopju.

Vizbegovo, koji smo posjetili, jedan je od njih i smatra se relativno dobrom varijantom ako tamo završite. Mnogo je gore ako vas odvedu u centar Gazi baba, zapravo zatvor iz kojeg je nemoguće izaći.

Zato ne čudi što većina migranata pokušava neprimjetno proći kroz Makedoniju. To znači pratiti prugu koja povezuje Solun, Skopje i Beograd. Pratiti prugu i kada prolazi kroz nepristupačne terene, kada vam je rijeka s jedne, a litica s druge strane. Pratiti prugu, odmarati se na pruzi, spavati pokraj nje. A ako naiđe vlak, skočiti na stranu, na vrijeme.

Ovaj ruski rulet na makedonskim prugama do sada je odnio više od 30 života, od toga samo u zadnjih šest mjeseci njih 27. Ginu cijele obitelji, očevi s bebama na rukama, žene, djeca. Umorni, poluzaspali ne čuju vlak. Otkad su počele nesreće s migrantima na prugama, strojovođe preživljavaju prave košmare. Kažu da noću sanjaju kako su nekoga pregazili, da trube lokomotivom gotovo neprestano ne bi li upozorili ljude na vrijeme. Jer čak i kada se sporo kreće, kompoziciji da bi stala treba više od kilometra, pa ako vlak spaze kasno, ljudima na pruzi nema pomoći.

Tako je bilo i s grupom od 50-ak migranata iz Somalije i Afganistana, koji su vjerojatno sjeli da bi predahnuli na pruzi blizu, kada je naišao vlak. Neki su se uspjeli skloniti, ali za njih 14 nije bilo spasa. Scena koju su vidjeli novinari posjetivši mjesto stradanja bila je više nego užasna. Otkinuti udovi, dijelovi tijela, nepopijeni sokovi i hrana, sve to razbacano po pruzi na kojoj prolazi vlak na relaciji  Solun – Beograd. I krvi posvuda.

Već sutradan je opet nastradao jedan izbjeglica iz Afganistana. Kažu da se lokomotiva ne čuje, da umor i huka rijeke nadjačaju zvuk.

Zadnja nesreća je ipak oglasila crveno svjetlo da se nešto užasno događa s ljudima koji pokušavaju proći kroz Makedoniju. Građani se na društvenim mrežama organiziraju ne bi li pronašli način da pomognu ovim nesretnicima koje država tretira kao kriminalce. Govori se o postavljanju punktova s hranom i vodom, o mapama kojima bi ih upozorili na kritična mjesta na pruzi. Traži se da se njihov status promijeni i da budu proglašeni izbjeglicama, a ne ilegalnim migrantima.

Tako bi im bilo moguće pružiti pomoć i smještaj. Sada se svaka takva pomoć tretira kao ilegalna aktivnost i potpada pod sumnju šverca ljudima. Policija lovi taksiste koji za određenu sumu novca pristaju prevesti ljude s jedne na drugu granicu. Ako ih pronađu, migranti se hapse i vode u centar Gazi baba, što je u osnovi zatvor, i drže se tamo kao svjedoci kaznenog djela dok traje suđenje onima koji su ih vozili.

A o uvjetima u centru Gazi baba, koji je zatvoren za posjetitelje i nevladine organizacije, možda najbolje govori podatak da je tamo do sada organizirano nekoliko štrajkova glađu. U izvješću ombudsmana, koji je posjetio centar, navodi se da se ljudi žale na nedostatak hrane, liječničke pomoći, maltretiranje čuvara...

Helsinški komitet za zaštitu ljudskih prava u Makedoniji kaže da je primio 17 žalbi na uvjete, torturu i ograničenu slobodu migranata u tom centru. Na žalost, predstavnicima ove organizacije, kao ni međunarodnim organizacijama, pristup nije dopušten. Njemački Pro azil objavio je izvještaj uznemirujućeg sadržaja: "Kompleks se sastoji od 6 do 7 osmokutnih zgrada. Prozori su s rešetkama. Cijeli objekt je ograđen žicom i opremljen kamerama. Dvojica policajaca nadgledaju kompleks iz stražarske kučice. Gazi baba je zatvorska ustanova. Nitko ne smije ni ući ni izaći. U malim sobama, za koje bivši stanari procjenjuju da su velike desetak četvornih metara, mora spavati i po desetero ljudi", navodi Pro azil.  

Amnesty International je u veljači uputio apel "Urgentna akcija" makedonskim vlastima tražeći rješavanje problema sa smještajem migranata u ovom centru. "Primili smo izravne neizravne predstavke o neljudskim uvjetima u Gazi babi. Svjedočanstva bivših zatvorenika i fotografije potvrđuju da su uvjeti krajnje neodgovarajući. Ljudi spavaju na podu, a pristup higijeni i liječničkoj pomoći je krajnje ograničen", navodi u svom apelu Amnesty International.