Latković i Milanović: drobljenje ljepote, drobljenje poštenja

latkovic-i-milanovic-drobljenje-ljepote-drobljenje-postenja-7571.jpg

“Pa kroz ovakvu ljepotu, krv će vam počet' izlazit, ako bagerima nastupite”
“Pa kroz ovakvu ljepotu, krv će vam počet' izlazit, ako bagerima nastupite”
Foto: 
Facebook/Festival bespravne gradnje i devastacije prirode

Milanović je angažirane građane nazvao “parazitima” koji prosvjeduju iz mržnje, a njihov prosvjed “novim oblicima šatorašenja” i “balvan revolucijom”. Govoriti tako o veselome, inteligentnom, šarenom prosvjedu, na kojemu su mještani uspjeli angažirati neke od najviđenijih umjetnika regije da zajednički brane svoj sveti kamenjar, znači demonstrirati ili zabrinjavajuće neznanje, ili malicioznu, namjernu manipulaciju

Betoniranje Vruje nije samo bespravna gradnja, nego estetski i ekološki sakrilegij, ma koliko se sumnjiva državna uprava upinjala da je prikaže legalnom – to ne treba gubiti iz vida kada se govori o otvorenoj rani na jednom od najljepših čuda istočne obale Jadrana. Nije, naime, svaka legalna gradnja opravdana, čak ako i ima sva potrebna odobrenja – a Stipe Latković na Vruji nema. Smiješno je, uostalom, i plitko, vjerovati da su nadležni postupali isključivo prema zakonu kada su osporavali zabrane gradnje što su ih Latkoviću izricale lokalne vlasti: vjerovati to baš kada promatramo kako se u Zagrebu uz tutnjavu ruši Bandićeva kula korupcijska. Pa zar očekuju da, u svjetlu tih zagrebačkih razotkrivanja, vjerujemo kako je država Latkoviću, tom vječnom prijatelju pomno odabranih persona, sve te moguće naknadne, sumnjive, povučene pa odobrene pa opet povučene, dozvole izdavala – po zakonu?

Ali, rekosmo, nastranu čak i zakonitost. Nije svaka zakonita gradnja ni opravdana ni potrebna. U Vruji pak ponajmanje. Jer, to veličanstveno srce istočne obale Jadrana, ta planetarno sitna a lokalno monumentalna, moćna usjeklina u prijevoj Mosora i Biokova, toliko je lijep prirodni fenomen, da ne treba biti baš nikakav stručnjak da bi se to odmah, na prvi pogled vidjelo. Nije bez razloga nastala legenda o tome kako su davni preci nas današnjih – ovog našeg bijednog, pohlepnog naraštaja što “ziđa jer se mora” – baš tu, na Vruji, prvi put, nahrupivši iz tmurnih karpatskih stepa, ugledali more. Jer, svako tko se starom cestom iz Bosne, ili današnjim odvojkom od Dalmatine, ikada spuštao na Makarsku rivijeru, nije mogao ne doživjeti tu epifaniju, taj pucanj divote, uvijek iznova, svaki put: tu eksploziju kozmičke širine kad se nadvijete nad Jadran izmigoljivši iz zakučastih zavijutaka Zagore; nije mogao ne osjetiti tu neodoljivu divotu pred prizorom užarenog izbijeljelog kamena što se strmoglavljuje u moćno, podatno, strpljivo, šutljivo osunčano morsko plavetnilo. Vruja je, jednom riječju, jedan od materijalnih izraza onoga što, sa strahopoštovanjem, imenujemo velikim početnim slovom Stvaranja. Nama, koji ne živimo blizu nje, ona je jedan od toplih podsjetnika da nam je ovaj planet uistinu dom. A onima blizu nje, mještanima od Omiša do Makarske, Vruja je – ne postoji druga riječ za to – hram i svetište. Bili oni vjernici, bili nevjernici, bili ravnodušni – svi osjećaju da Vruja nadilazi brbljave ljudske svađice, i da stoji ondje, visoka, moćna i tajnovita, i poklanja svima svoju mističnu ljepotu, ne tražeći ništa zauzvrat, poput kakve elegantne, sklupčane, tople životinje koja leži ovdje i štiti nas od vlastitog divljaštva. Nije uzalud veliki splitski arhitekt Dinko Kovačić, autor davnih minimalističkih rješenja u Vruji, Latkovića svojedobno upozorio: “Pa kroz ovakvu ljepotu, krv će vam počet' izlazit, ako bagerima nastupite”. “Pustite vi to meni”, odgovorio mu je Latković, “ja sam prijatelj Stipe Mesića”.

I zato su riječi što ih je predsjednik Republike Zoran Milanović izrekao u srijedu, komentirajući nedjeljni prosvjed na sramotnom Latkovića gumnu, uvredljive još višestruko više od njegovih ranijih invektiva o “parazitima s balature”. “Ako ne valja, rušite to, pa će opet biti kamenjar kakav je i bio”, razabrali smo da je, u bujici polusuvislih primjedbi, gotovo uvrijeđen prosvjedom protisnuo predsjednik Republike. “Kamenjar kakav je i bio”?! Što želi reći predsjednik Milanović? Da je ovaj Latkovićev betonski kič, ta ohola brazgotina u kamenome plaštu - pa još s kipom djevice Marije dakako - ljepši od nekadašnje netaknute Vruje, “kamenjara kakav je i bio”? Pa zašto da onda ne zabetoniramo cijelu Vruju? Zašto ne izgradimo divne hotele, od divnog betona, za divne turiste, divne automobile, divne klima uređaje, i divna parkirališta? Zašto ne betoniramo Plitvice i Kopački rit – šta će nam ta vlaga i te smrdljive močvare? Zašto da lička brda ne pretvorimo u asfaltne karting staze, a Velebit potaracamo i od njega stvorimo lijepu asfaltnu ravnicu, da se čovjek ne mora verati tim dosadnim, glupim i nepotrebnim “kamenjarom kakav je i bio”– ali pritom svakako ostaviti kakvu uzvisinu, s koje će Milanović odavati počast Domovini, pa dijeliti i vraćati svoja nadaleko poznata odlikovanja bivšim i ponovno postalim ratnim herojima? To, da je Milanović betoniranje Vruje pokušao opravdati tvrdnjom kako ona nije više od pukog “kamenjara”, svjedoči o sljepilu hrvatskog predsjednika ne samo za netaknutu ljepotu jadranske obale – tu jedinstvenu prirodnu oazu na ovome svijetu – nego i o njegovome dubokom nerazumijevanju istinskih problema današnjeg svijeta: progresivnog uništavanja ovoga jedinog staništa ljudske vrste, kao i apsolutne nužnosti da ljudi promijene vlastiti odnos prema prostoru i svijetu u kojem žive.

Tisuće godina ljudi su živjeli s prirodom, razmjenjujući s njom zajedničku sudbinu; a onda, u posljednjih nekoliko desetljeća, opremljeni silom kakvoj nismo dorasli, svojom smo nezajažljivošću cijeli ekosustav doveli na rub uništenja, i sad gledamo u bezdan. Betoniranje Vruje minijaturna je slika takvog ponašanja – a predsjednik Republike, veličajući taj beton kičast do nepostojanja – opravdava, pravdajući Latkovića, oholost svih planetarnih uništavatelja ovoga svijeta. Ne zna možda Milanović da je i Dinko Kovačić svojedobno gradio u Vruji – baš na mjestu koje sada uništava Stipe Latković, 1988. godine, on je, na zahtjev vlasti “nenarodnog režima”, koji Milanović ne propušta prezreti i omalovažiti, osmislio skromne, u pejzaž uklopljene kamene kućice, predvidjevši u njima tek skromno, ambijentu prirođeno osobno ribarenje, tiho, radosno i uz pismu; grozio se taj veliki arhitekt rovanja po utrobi tog svetog prostora, koje kao da zasijeca u tijelo same ljudske žrtve: “Pa kroz ovakvu ljepotu, krv će vam počet' izlazit, ako bagerima nastupite”.

Ali, nije Milanović posljednjih dana samo o Vruji izrekao uvredljivih i nepotrebnih riječi. U još jednom od svojih solilokvija, koji se znaju nastavljati iz izjave u izjavu, on je izrekao mnogo toga kontradiktornog i neskladnog, gotovo nesuvislog, pa čovjek zapravo i ne zna što predsjednik Republike uistinu misli o cijelome problemu. Samo u srijedu, na primjer, izrekao je nekoliko kontradikcija: da “ne zna detalje”, ali “zna da iza ovoga stoje deseci odobrenja koja su dala tijela države i županije, poduzeća kojima upravlja županija i HDZ”. Propustio je napomenuti da postoje, isto tako, i zabrane, koje su izrekle lokalne vlasti. Rekao je, potom, “da nije toliki stručnjak da bi tvrdio tko je tu u pravu”, jer “privatna imovina je privatna imovina”, ali – još jedna kontradikcija - “ona nije apsolutna”. Pa onda, je li apsolutna ili nije? Ako jest, kako nešto može biti “protupravno, pa neka mu to sruše”, kako predlaže Zoran Milanović? Ako nije, zašto treba unaprijed braniti nešto za što ne znaš je li legalno ili nije? Jer, samo koji dan ranije, Milanović je prosvjednike protiv uništavanja Vruje nazvao “zavidnima koji ga gledaju s balature”, “parazitima koji ga kritiziraju iz mržnje”, a “mrze ga zato što nešto ima”.

I baš je u tome ono najružnije i najopasnije što je Milanović posljednjih dana izrekao u povodu prosvjeda na Vruji. Angažirane je građane nazvao “parazitima” koji prosvjeduju iz mržnje, a njihov prosvjed “novim oblicima šatorašenja” i “balvan revolucijom”. Govoriti tako o veselome, inteligentnom, šarenom prosvjedu, na kojemu su mještani uspjeli angažirati neke od najviđenijih umjetnika regije da zajednički brane svoj sveti kamenjar, znači demonstrirati ili zabrinjavajuće neznanje, ili malicioznu, namjernu manipulaciju. Jer, dobro znamo što je bila “balvan revolucija”, a što šatoraški prosvjed: ono prvo bio je ilegalni i nasilni  začetak vojno organiziranog, partijskodržavnog razaranja jednoga uravnoteženog federativnog sustava, koji je označio uvod u krvavi raspad Jugoslavije; dok je šatoraški prosvjed bio veteranska prijetnja legalnoj vlasti koja na trenutke nije prezala ni od nasilja, a znala je podsjetiti i na one zloslutne veteranske pobune u Wiemarskoj republici dvadesetih godina prošlog stoljeća. Kada predsjednik Republike jedan hipijevski prosvjed zbog uništavanja okoliša usporedi s takvim prijetećim “događanjima naroda i veterana”, ne preostaje drugo nego zaključiti kako je predsjednikov govor prešao crvenu crtu koja javnu besjedu dijeli od ugrožavanja sigurnosti građana njegove vlastite države.

A na kraju, Milanović se i dobrano osobno osramotio. Mnogi vjerojatno nisu ni razumjeli što je on to htio kazati kad je spomenuo “vikinga Ragnara s bradom obrijane glave”, “Boru Ragnara” kojega da će “možda predložiti za predsjednika Vrhovnog suda”. Mediji su naciji morali objašnjavati da predsjednik Republike govori o kolumnistu Borisu Dežuloviću, koji živi u selu Pisak nedaleko Vruje, i koji je zajedno s mještanima organizirao prosvjed koji je predsjednika toliko zabolio. “Vikinškom pravdom” nazvao je Zoran Milanović zahtjeve ljudi da se zaštiti ta lijepa vala. Milanović je u tome vjerojatno čuo ironiju. Mi, međutim, čujemo nehotični kompliment i podsvjesno priznanje poraza institucija: da, gospodo, dobili ste vikinge, i da, oni traže da se ti Latkovićevi zidovi u Vruji sruše, pa da opet tihi mir legne na tu valu, i da grmljavinu bagera i samoživih političara odmijeni staro grgoljenje ribarskih barki, sa zvjezdanim nebom nad nama i onim dobrim osjećajem jednostavne ljudske savjesti u nama.