Nama ne treba lustracija, nego proces suočavanja s prošlošću

Stevo Đurašković postdoktorand je na Fakultetu političkih znanosti i bavi se, između ostalog, proučavanjem uporabe povijesti u političke svrhe, tj. politikama povijesti, a u sklopu toga i procesima lustracije. Krajem 2013. godine doktorirao je na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani na usporedbi politika povijesti u Hrvatskoj i Slovačkoj u 1990-ima, tj. na usporedbi "Tuđmanizma" i "Mečiarizma".

S dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, aktualizirala se priča iz devedesetih godina o potrebi lustracije koja je proteklo desetljeće bila rezervirana za političke marginalce s radikalne desnice. Može li se uopće, dvadeset i pet godina nakon neovisnosti, provesti lustracija? Primjeri na koje se zagovornici lustracije pozivaju su ipak – već davno realizirani, recimo u bivšem DDR-u ili u Češkoj...

Tu se mogu dati dva odgovora. Prvo, Rezolucija Vijeća Europe 1096 „O mjerama razvrgavanja naslijeđa bivših totalitarnih komunističkih režima“ iz 1996. godine preporučuje provođenje procesa dekomunizacije, pa u sklopu toga i lustracije i to što prije. Znači dok su mogući počinitelji kaznenih djela još u takvom zdravstvenom stanju da mogu snositi posljedice mogućih sudskih presuda.  Ako pogledamo sudske procese koji su se odvijali u bivšem DDR-u, Češkoj, Poljskoj ili Mađarskoj polovicom 1990-ih, mnogi su odbačeni upravo zbog dobi i zdravstvenog stanja optuženih. Znači, barem je prekasno za procese koji bi sankcionirali masovne zločine iz 1945 i neposrednog poraća. U tom smislu, krajnje je redikulozno izgledalo bildanje mišića tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Karamarka kada je 2011. godine dao privesti Josipa Boljkovca: gomila specijalnih policajaca pod punom bojnom spremom vuče dedeka na štakama koji se uz to treska od kakvog parkinsona, alzheimera ili koje već staračke „predsmrtne“ bolesti - scena kao iz Alana Forda! Što se tiče argumenta da je rat spriječio provođenje lustracije, to je velikim dijelom zabluda. Ne bi je bilo i da rata nije bilo, i to upravo zbog Tuđmanovog projekta nacionalnog pomirenja, u kojem su potomci ustaša i udbaša trebali graditi neovisnu Hrvatsku protiv pretpostavljene velikosrpske Jugoslavije.

Što Karamarko želi postići stalnim inzistiranjem na lustraciji?

Politički, stoji Karamarkova želja za mobiliziranjem birača, pri čemu lustracija postaje istjerivač duhova komunizma iz države i društva, a da nitko zapravo ne zna što lustracija stvarno jeste. Karamarko je namjerno održava jako mutnim pojmom, pa neprekidno izjavljuje da je za njega ona promjena društvene klime. Kakva promjena društvene klime, što to znači?! E, onda je u intervjuu Globusu od prošlog tjedna lijepo imenovao svoje ciljeve „promjene društvene klime“. To bi prvo bio SDP, za kojeg je Karamarko ustvrdio kako nisu socijaldemokrati, jer da nikada nije osudio svoj vlastiti totalitarizam, već su samo na sebe navukli proziran plašt europskih demokrata i pritom prikrivaju ono što u stvarnosti jesu. Tu mu je netko od savjetnika trebao ukazati da se ne istrčava, budući se SDP u svojoj Povijesnoj deklaraciji donesenoj 3.11.1990. ispričao za sve zločine koje je počinio komunistički režim u Hrvatskoj. Međutim, najinteresantnije je da bi Karamarko lustracijom promijenio u glavama nekih ljudi „cinični odmak od hrvatske države“, budući dotični po predsjedniku HDZ-a i izglednom budućem premijeru RH „europsku misao nakalemljuje na svoj stari boljševizam“. E, tu je ušao direktno u područje ozloglašenog verbalnog delikta, budući da bi, izgleda, sankcionirao ljude zbog mišljenja.

Što zapravo znači pojam lustracija u našem slučaju?

Da bi javnosti bilo jasno jednom za svagda, potrebno je istaknuti kako je lustracija definirana kao pravni proces kojim se vrši ispitivanje državnih i javnih dužnosnika o suradnji s represivnim aparatom komunističkih režima - znači tajnim službama prije svega - te time sudjelovanjem u kršenju ljudskih prava. Pa ako se u procesu ispitivanja pokaže da su ispitanici surađivali sa službom, uskraćuje im se obavljanje državnih i javnih službi.  Dok se promjena društvene klime provodi procesom dekomunizacije, koja predstavlja sveobuhvatno suočavanje s naslijeđem komunizma, a koji ubraja i pedagošku stranu poučavanja javnosti o karakteru komunističkih režima, što bi otprilike odgovaralo Karamarkovoj promjeni društvene klime minus njegove želje za uvođenjem verbalnog delikta protiv onih koji imaju „cinički odmak od hrvatske države“.

Lustracija i dekomunizacija nisu isto, ali ovaj drugi pojam se gotovo i ne može čuti? Kakva je razlika u odnosu prema tim procesima u Hrvatskoj i ostalim postsocijalističkim državama?

Kod nas za pojam dekomunizacije ne možete čuti iz dva razloga. Prvo, lustracija je postala toliko popularan izraz u post-komunističkoj Europi da se koristi kao pojam koji obilježava cijeli proces dekomunizacije, a koji uz lustraciju ubraja suđenja za zločine, povrat privatne imovine oduzete u doba komunizma (restituciju), rehabilitaciju nevinih žrtava, praznike i druge spomen-dane koji komemoriraju nevine žrtve, te napokon već spomenuto poučavanje javnosti o prirodi komunističkih režima, prije svega preko školskih udžbenika i tv emisija, na primjer. Drugo, pojam dekomunizacije u nas se ne može čuti jer bi ga trebalo valjda „ojugoslaveniti“ da bi rajcalo onaj dio javnosti koje trenutno rajca lustracija. Zbog toga mislim kako razlike u tipovima komunizma ne igraju veliku ulogu, jer se naši desni intelektualci iz petnih žila već desetljećima upiru dokazati da je režim SFRJ bio jednako represivan - ako ne i više - nego režim DDR-a inače poznat kao najtvrđi komunistički režim u Europi. Pritom se njima fućka je li režim SFRJ-a bio represivan u pogledu povrede ljudskih prava, već je jedino važna tužbalica „Bleiburškog mita“, tj. kako je komunistički režim počinio navodni genocid protiv hrvatske nacije. Istina, tu im idu na ruku i kojekakve gluposti koje se čuju s lijeva, poput suludog baljezganja o tome je li Tito bio staljinist već 1941. Ili je to postao tek 1945., a koje pokazuju i da se naša intelektualna ljevica još uvijek dobrim djelom nespremna suočiti se s mračnim stranama titoizma.

Kakvi su eventualni društveni efekt lustracije? Bi li proces doprinio normalizaciji i ispuhivanju mita o "svemoći" nekakvih bivših partijaca, udbaša… ili bi bio vjetar u jedrima revizionista, onih koji pod izgovorom "razotkrivanja" komunističkih zločina na mala vrata revidiraju povijest i prije svega rehabilitiraju čak i ustaštvo?

Pa revizionizam kakvim ste ga naznačili, a koji je u podlozi svih zahtjeva za prekrajanjem povijesti i jeste temeljni problem. Proces lustracije u nas bi bio nastavak Bleiburškog mita. Po tom mitu su srpski partizani - do-jučer-četnici - na pravdi Boga počinili genocid nad pola milijuna nevinih Hrvata, te je UDB-ina represija 1945-1990 samo nastavak tog procesa, koji su opet provodili hrvatski Srbi i šačica domaćih crvenih izdajnika. Zato kod nas npr. vlada gotovo potpuna javna šutnja o zločinima na Golom otoku, jer tko ih šiša - tamo su se komunjare ionako obračunavale jedni s drugima.

Nažalost, s ovako iskrivljenim mitom o Jugoslaviji koji je dominantan u javnosti, proces lustracije bi bio suđenje za fiktivne zločine nad nacijom, a ne stvarne nad pojedincima i skupinama - kakve grozote su činile komunističke tajne službe vrlo je lijepo prikazano u popularnom filmu „Život drugih“ koji oslikava kakve je orvelovske metode nadzora prakticirala tajna služba DDR-a STASI! Pritom, kada slušate što zagovornici lustracije o njoj govore, vidite da je ispod svega želja za obračunom za nekakvom imaginarnom „djecom komunizma“, koji su nam navodno ukrali tranziciju i državu- čitaj Ivo Josipović, Saša Perković, Goran Radman… 

Jesmo li mi, dakle, bliže primjeru Poljske, koja je po ulasku u tranziciju naprosto odgodila lustriranje zbog straha od društvene destabilizacije? Ili bismo trebali slijediti primjer baltičkih zemalja?

Pa Tuđman je odmah po dolasku na vlast zapravo proveo baltički model. Naime, Litva, Latvija i Estonija su u međuratnom razdoblju bile neovisne države, koje je onda Staljin na temelju pakta između njega i Hitlera okupirao 1939-40. Nakon što su 1991. postale neovisne, Baltičke zemlje su proglasile komunistički režim za okupacijski, a zločine režima jednostavno pripisale doseljenim Rusima. Pa su zakonom o državljanstvu istima uskratili državljanstvo, pri čemu su domaći baltički komunisti zaboravljeni kao „naši“. Naši Rusi su prije svega bili Srbi, koje je Tuđman prozvao da drže dvije trećine svih važnijih političkih, ekonomskih i društvenih položaja u tadašnjoj SRH, iako je istina bila da su Srbi bili nadproporcionalno zastupljeni u članstvu u SKH te nižim milicijskim strukturama, ali daleko od dvotrećinskog broja. Uz to, dotični nisu bili doseljeni, već hrvatski Srbi, koji su onda dobrim dijelom dobili otkaze u javnim i državnim službama, dok je hrvatskim državljanima pogrešnih krvnih zrnaca privremeno bila uskraćena domovnica. Bliski smo i primjeru Slovačke, koja je odbila proces lustracije jednostavno jer su slovački komunisti označeni kao borci za slovačku državnost u okviru bivše Čehoslovačke. Iz istih razloga, na koje se u ratnom stanju dodatno nadovezao strah od destabilizacije, Tuđman je potisnuo proces lustracije. Pritom, Tuđman nije samo kao bivši visokopozicionirani politički oficir znao da državu ne možeš osnovati s picamajstorima i kolodvorskim kobasičarima, nego je Manoliću, Boljkovcu, Mustaču i drugima vjerovao kao nacionalnim komunistima, što je bio i on sam. Uostalom, postoji teza da su se kadrovi komunističkog režima putem sudjelovanja u Domovinskom ratu samolustrirali, tj. samopročistili. Ako je tome tako, onda ostaje pitanje koga lustrirati? E, tu zagovornici lustracije ulaze u polje teorije zavjere, jer bi značilo da su cijelo vrijeme hrvatske neovisnosti postojala valjda nekakvi pritajeni žbiri i „djeca komunizma“ koja su se pritajila, i cijelo vrijeme radila za svoje sebične interese, protiv hrvatske države. Pa bi se i svi privatizacijski marifetluci mogli prilijepiti „djeci komunizma“, dok bi Kutle i njemu slični valjda postali zrnca kukolja u zdravom državotvornom žitu.   

Dok zagovornici lustracije konkretno ne odgovore koga bi lustrirali, gdje se nalaze ti potencijalni kadrovi, osobno sam protiv lustracije. Ili barem protiv onakve kakvu je plasira Karamarko, budući da nema veze s onim što lustracija u stvari jeste. Ono što nama treba je proces suočavanja s prošlošću Drugoga svjetskog rata i komunizma, ali lišen politizacije i prozivanja za „cinički odmak protiv hrvatske države“  Iako, kada bi i proces lustracije bio proveden kao verbalni delikt protiv zamišljenih Anti-Hrvata , moglo bi se dogoditi da tjerajući zeca istjeramo lisicu, što bi u neku ruku moglo biti jako korisno za društvo. Naime, tada bi sigurno pali Tuđmanovi mitovi o „srbokomunizmu“ i „jugokomunizmu“. Pogledajte suđenje za ubojstvo Đurekovića; osumnjičeni se zovu Josip, Zdravko, Vinko, Krunoslav, Franjo… - sve sami Srbi! Treba istaći da s obzirom na nacionalizaciju komunizma koja je nastupila od (kon)federalizacije Jugoslavije u kasnim 1960-im „jugokomunjara“ više skoro nije ni bilo, kao niti Savezne UDB-e koja se rasformirala u samostalne republičke službe sigurnosti. Čak ni pokojni Šuvar, koji danas valjda predstavlja žrtvenog jarca za sve, nije bio „jugokomunjara“- kakva jugokomunjara brani odredbe ustava iz 1974, koji republikama daje de facto državnost?

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.