Ne dirajte mi NDH

Slabo ćete se vi toga sjećati, jer teško to pamte i najstariji saborski izvjestitelji, ali danas nezavisni predsjednički kandidat Miroslav Škoro u šestom je sazivu parlamenta bio HDZ-ov saborski zastupnik. Da budemo precizni, HDZ-a Ive Sanadera.

To što Škoru u saborskim klupama ne možete prizvati u pamćenje, ne treba vas osobito brinuti jer ga se nema po čemu u toj epizodi sjećati. Izdržao je tamo svega devet mjeseci, i to ne zato što su ga boljele prepone nego zato što je, kako se po ostavci na zastupničku dužnost pojadao medijima, „razočaran činjenicom što se svi političari u Hrvatskoj generalno prikazuju kao lopovi“.

„Na žalost, mediji su stvorili takvu sliku u javnosti da su svi političari korumpirani, da su niškoristi i lopovi kojima je jedino stalo do fotelje, dobre plaće, dva mjeseca godišnjeg i povlaštene mirovine. Ja po svojoj vokaciji nisam takav i ništa od toga mi nije važno. Mislio sam da će sama činjenica što sam u pitanju ja, koji sam sve u životu stekao svojim radom biti dovoljna da se takva percepcija promijeni, no, očito sam se prevario. Odbijam da smo svi jednaki i da smo svi lopovi i zato napuštam aktivnu politiku“, gordo je, uznosita čela, obavijestio javnost da je zgađen politikom.

U svom neveselom zastupničkom mandatu, zabilježit će neumoljiva saborska statistika, svoju razočaranu ručicu, a danas ljutu desnicu, frustrirano je podignuo ravno 13 puta. Po jednom u ime Kluba, za pojedinačnu raspravu i povredu Poslovnika, dva puta za repliku i osam puta za ispravak netočnog navoda. Potonji parlamentarni institut samo je ljepši naziv za palamuđenje i mlaćenje prazne slame saborskog zastupnika i, eto, baš se u toj disciplini naš junak najbolje snašao i najviše iskazao.

I onda je ojađen, jer nikoga nije ganula činjenica što u Saboru sjedi upravo on, pogotovo ne do te mjere da se promijeni percepcija o politici i političarima, napustio visoku politiku.

Bio je on, doduše, i Sanaderov neuspješni kandidat za gradonačelnika Osijeka, stavilo ga i za generalnog konzula u Pečuhu, ali za potrebe ovoga teksta te su informacije potpuno nevažne, kao, uostalom, i sve ono što je napravio tijekom onoga što se ni uz nadljudske napore ne može nazvati političkom karijerom. Ovdje ne ulazimo u dosege Škorinih glazbenih, poduzetničkih i znanstvenih postignuća. Tek napomena da se već nebrojeno puta dokazalo da to nije garant uspješne politike i dobrog političara.

Uslijedio je potom deset godina posjećenog koncertiranja i pravljenja, kako tvrde oni koji su probali, odlične graševine da bi mu odjednom ničim izazvan stigao „poziv naroda“ u vidu ankete javne televizije. A kad narod zove, pojašnjavat će docnije, tko je Miroslav Škoro da se ogluši vapijućem do neba? I tada je u sebi prepoznao političkog kolosa.

I tako je naš gigant političke misli i djela, pozivajući se na narod nad kojim je sebi pripisao ekskluzivno zastupništvo, nakon nekoliko pokušaja bivstvovanja u politici što se na kraju pokazalo potpuno beskorisnim, neprimjetnim i nevažnim odlučio da „želi kao predsjednik prije svega biti koristan, zasukati rukave, pljunuti u šake i raditi i ne želi samo statirati u kukuruzu“.

Još donedavno čovjek kojemu bi bilo teško pripisati bilo kakva ozbiljna politička svojstva, izuzmemo li domoljubni kič što ga je znao povremeno provući kroz svoju glazbu, odjednom se prometnuo u zvijezdu radikalne desnice. Možda će se netko spomenuti da je još u travnju govorio da se kao svestran čovjek okušao u mnogim djelatnostima i da više nema velikih želja i planova osim zdravlja, pisanja još koje pjesme, pokojeg koncerta i da možda postane djed da bi samo dva i pol mjeseca kasnije najavio predsjedničku kandidaturu. E, sad, ili biti predsjednikom države za Škoru nije velika želja, plan i cilj ili je pristao biti nečiji projekt i eksponent neke politike.

Vrlo brzo, kada se okupio gremij oko Škore, a on krenuo s javnim istupima, samo nam se reklo. Nakupilo se tu uglavnom što ražalovanih, što razjurenih ljubitelja lika i djela Kolinde Grabar Kitarović kojima narečena iz nepoznatih razloga više nije bila dovoljno desno, dovoljno radikalno, dovoljno nacionalistički-klerikalno kičasta pa su našli novu maskotu. S većinom njih pristojno čeljade ni u tramvaj ne bi ušlo.

Pa se tako dobroćudni pjevać bećaraca, pod utjecajem svog tima kojega se vjerojatno ni Viktor Orban ne bi postidio, razgoropadio i proglasio jedinim istinskim baštinikom politike Franje Tuđmana. Nije, doduše, sudimo li po porukama koje emitira, još uvijek sam sa sobom razriješio dilemu natječe li se za predsjednika države ili predsjednika HDZ-a, ali tuđmanovske autoritarne tendencije ne skriva. Čim postane predsjednik, najavio je, raspisat će referendum za promjenu Ustava kako bi dobio ovlasti za raspisivanje referenduma bez suglasnosti premijera, sazivanja sjednice Vlade, vetiranja zakona i predlaganje sudaca Ustavnog suda. Na ovom mjestu u reklami svizac zamotava čokoladu.

I da ne bude baš nikakve dvojbe na koji bazen Škoro ide u ribičiju – „NDH nije bila samo fašistička država“, „Pupovac je destabilizirao ustavnopravni poredak“, „O Danu antifašističke borbe trebaju odlučiti povjesničari, neka kaže pametni dr. Hasanbegović, ja ću prvi potpisati”, „Neće mi nitko govoriti da je 'Za dom spremni' pozdrav koji nekome smeta, jer je korišten od 1941. do 1945. godine“, „Otići ću u Jasenovac i tražiti međunarodnu komisiju, ako treba, prekopat ćemo sve“, „Zabranio bih SDSS“. Poslije se, doduše, vadio za posljednje dvije izjave pa je naknadno objašnjavao da je mislio da će prekopati sve arhive u potrazi za istinom i da bi zabranio svaku stranku ako za to postoje zakonske pretpostavke. Nije samo objasnio zašto je sa svojim pajdom, profesorom ustavnog prava Matom Palićem odigrao dupli pas pa je ovaj na Facebooku postavio pitanje treba li zabraniti neke stranke u Hrvatskoj, a on odmah potom „slučajno“ u tom kontekstu spomenuo SDSS.

Što bi se jezikom njegove lirike i najvećeg mu hita reklo – „Ne dirajte mi NDH“.

Nije na odmet spomenuti i da bi rado razmjestio vojsku na granice u zaštiti od strašnih migranata, da bi se stavio na čelo Hoda za život, a ćirilićnu kampanju Srpskog narodnog vijeća „Da se bolje razumijemo“ smatra provokacijom. Ne treba stoga čuditi što je iza njega stala opsjenarska suverenistička bulumenta, stranke, udruge i pojedinci koje pomno njeguju nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju. I koja u njemu, ne uspije li na predsjedničkima, vidi svijetlu točku ujedinjenja ekstremnih opcija za iduće parlamentarne izbore kojima će se, sva je prilika, pridružiti i rashodovana HDZ-ova radikalna desničad. A i njemu ni to mrsko nije.

Pa kad Škoro, uz garnirung suzicama koje javno pusti zbog napada na suprugu, raspali iz svog narodnog, antielitističkog izbornog arsenala - „Ja znam istinu“, „Iza mene stoji samo narod“, „Morate biti s narodom da biste ga razumjeli“, „Ja sam Hrvat i katolik koji vjeruje u uskršnje svjetlo“, ti čuješ „Ja sam istina koja je glupost, ja sam budućnost. Da li ti se sviđam?“.

Ne, milo moje. Niste ni prije.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu