„Ovih dana posjetili ste više gradova i općina u Dalmaciji, sudjelovali ste i na procesiji Za Križen u Svirču na Hvaru“, prvo je pitanje koje je Plenković u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji postavio sam sebi
Nakon što je visokopozicioniran HDZ-ovac i poduzetnik Franjo Lucić nudio mito novinaru, a drugi visokopozicioniran HDZ-ovac, poduzetnik i jedan od bivših šefova poslovne zajednice k tome, pa još i član elitnog kluba bogataša - Hrvoje Marušić mu je ime - preko društvenih mreža prijetio strijeljanjem društvenim aktivistima, komentatori i promatrači sa strane zapitali su se „što radi premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković kad trpi ovakvo ponašanje visokih stranačkih članova“.
Plenkovića su, kad je zajašio vlast, častili kao čovjeka iz Bruxellesa koji će hrvatskoj politici donijeti toliko čekanu dozu kulturnog ophođenja prema građanima i javnom interesu. Bilo je dovoljno da nosi briselsko odijelo, pa da ga odmah okarakteriziraju kao takvog. Odijelo, odnosno uniforma, čine čovjeka u hrvatskoj političkoj kulturi.
A činjenica je da Plenković demokraciju razumije baš kao Lucić ili Marušić, i da oni nisu nikakva iznimka, nego pravilo ovog sistema koji je, uz dobro znano primitivno nacionalističko ponašanje i prijetnje, krenuo raspačavati posljednje ostatke javnog dobra.
Prijetnje i mito su već odavno normalizirani pa ne treba osuđivati ni Marušića ni Lucića kad isto nude javnosti bez straha od posljedica. To je ionako modus operandi gotovo svih peglaoca ove naše stvarnosti. Prijetnje – bilo bliskim članovima obitelji, bilo fizičkim ili materijalnim uništenjem preko horde odvjetnika svakom mediju koji propituje načine djelovanja glavnih ljudi sistema, postala je normalizirana svakodnevica. Srećom po premijera, takvih je medija sve manje.
Plenković, naime, može i gore, mnogo gore. Baš kao što i vodstva dijela medija mogu pasti niže, mnogo niže.
"FEJKANI" INTERVJU
Tako je još u travnju ove godine Slobodna Dalmacija, u vlasništvu Hanza medije, objavila intervju s premijerom koji je očito vodio sam sa sobom. Nije bilo potrebe fingiranja dijaloga, budući da je novinar već dulje vrijeme izlišan, pa je intervju izašao nepotpisan. Premijer je odmah sam sebi stavio do znanja da će intervju biti pun teških pitanja. „Ovih dana posjetili ste više gradova i općina u Dalmaciji, sudjelovali ste i na procesiji Za Križen u Svirču na Hvaru.“, glasila je prva konstatacija na mjestu gdje obično stoji pitanje ovako visokom sugovorniku, a onda je nastavio potanko objašnjavati gdje je sve bio i što je sve napravio uočio lokalnih izbora u Hrvatskoj.
Dakako, postavili smo pitanje premijeru smatra li ovakav način medijskih istupa normalnim za demokratske zemlje, ali je ostao dosljedan sebi pa - nije odgovorio! Postavili smo pitanje i uredništvu Slobodnoj Dalmaciji, ali oni su – gle čuda! - postupili kao i Plenković.
Da ne bi bilo zabune, nije premijer rodonačelnik ovog žanra nepotpisanih intervjua i autointervjua, niti jedini koji na ovako skandalozan način uređuje vlastite intervjue u medijima.
Uredništva su vremenom odlučili potpuno izbaciti novinare kao posrednike između poslovnih i političkih moćnika i vlasnika medija. Tako je Poslovni dnevnik, u vlasništvu Styrije, još u veljači 2015. godine, objavio intervju sada već bivšeg zadarskog župana Stipe Zrilića, člana Plenkovićeve stranke, sa samim sobom. Tako se i on suočio s teškim pitanjima kao i Plenković: „Kada govorimo o gospodarstvu svakako treba istaknuti turizam kao najvažniju gospodarsku granu.“, ili: „Djelatnost marikulture predstavlja značajan segment u strateškom razvoju Zadarske županije.“, iako ima i onih s upitnikom na kraju, poput: „Županijski proračun je stabilan, posljednjim rebalansom čak je i povećan za 3,2 milijuna kuna. Kako to objašnjavate, obzirom na nestabilno gospodarsko okruženje?“. Zriliću nije preostalo nego da objasni čitateljstvu kako njegova županija kreće u svjetliju budućnost s njim na čelu.
INTERVJU KOJI TO NIJE
Dobar primjer srozavanja bilo kakvog profesionalnog novinarskog standarda je i intervju, odnosno „intervju“, u Novom listu, kojeg potpisuje Robert Frank, a piše Nenad Bakić, savjetnik predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović. Tekst objavljen početkom srpnja počinje kao standardan intervju, upoznavanjem s likom i djelom dotičnog Bakića, u kojemu se prezentira kao dobročinitelj, biznismen i investitor..., i sve tako slično. A onda – spektakl!
Ovdje su, osim novinara, čak i pitanja postala suvišna. Na spektakularnih 14 kartica teksta kreće Bakićev monolog u kojem na papir baca svoje standardne točke koje je već toliko mnogo puta objavio u medijima: privatizacija, ulaganja, rigidnost tržišta rada i korisnost agencijskog zapošljavanja budući da je suvlasnik takve agencije, prozivanje antireformskih snaga u društvu i revoluciji u STEM-u. Ovaj monolog je Bakić na svojem blogu reklamirao kao „intervju“.
Spomenimo i da je Redakcijsko vijeće Novog lista izjašnjavanje o Robertu Franku za glavnog urednika proglasilo nestatutarnim i nezakonitim jer se o imenovanju glavnog urednika ne može izjašnjavati ako kandidat ne zadovoljava uvjete.
Ovakav način medijskog peglanja likova i njihovih različitih djela nije neka novina. Velika većina medija ionako već dulje vrijeme ne objavljuje išta što bi moglo štetiti oglašivačima ili ljudima bliskim njihovim vlasnicima, a nađe se tu onda i pokoji intervju s predstavnicima oglašivača u kojima nabrajaju zašto su baš oni tako sjajni. Primjerice, u velikoj većini medija se mogu naći intervju s direktorima različitih privatnih škola koji nisu navedeni kao promotivni materijali, iako su napravljeni navlas isto kao što se to radi s Plenkovićem, Bakićem ili Zrilićem. Tekstovi puni hvalospjeva o tim školama prethodno su, doduše stidljivo, označeni kao promotivni. Stoga je za očekivati nastavak pritiska na privatizaciju, odnosno vaučerizaciju školstva, baš kao što se to radi za zdravstvom.
Skrivanje pravih informacija, a onda i hvalospjevi onima koji su dovoljno moćni ili bogati da zatraže pojavljivanje u medijima, već je dulje vrijeme pravilo u gotovo svim redakcijama pa nije ni neko veliko čudo da su se i političari odlučili na isti način predstaviti javnosti – monolozima u kojima je novinar ionako potpuno suvišan.
SKRIVENI PR
„U Hrvatskom novinarskom društvu smo svjesni činjenice da je dio priloga u hrvatskim medijima koji nisu označeni kao plaćeni oglasi zapravo PR materijal, a ne novinarski uratci. To se odnosi kako na priloge o raznim tvrtkama i drugim poslovnim temama tako i na priloge o političarima, uključujući intervjue. To je opasna praksa koja nanosi ogromnu štetu profesionalnoj uvjerljivosti medija, integritetu novinara te novinarstvu u cjelini, a u konačnici šteti i svim građanima“, jasan je Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.
HND je, kaže, više puta javno upozoravao na taj problem, a predstavnici HND-a su o toj temi razgovarali i s upravama i uredništvima više medija, upozoravajući da je protivno etičkim i profesionalnim načelima novinarstva objavljivanje PR sadržaja na način da se sugerira kako je riječ o novinarskom prilogu.
„Međutim, HND nema komorske ovlasti poput udruga u nekim drugim profesijama (odvjetnici, liječnici…), a Hrvatsko vijeće za medije zamišljeno kao nacionalno samoregulatorno tijelo u području medija ugašeno je izlaskom nakladnika. Trenutno postoji jedino mogućnost prijave konkretnih slučajeva Novinarskom vijeću časti HND-a“, upozorava Leković.
U sistemu koji kaže da se čast, demokracija, javno dobro, a onda i sve ostalo, kupuje novcem najbližeg „investitora“, teško da i Vijeće časti nešto može učiniti. Tržište je to koje će odrediti cijenu svemu, a čast i profesionalnost ionako su sve jeftiniji na istom tom tržištu, pa nije čudo da jedan Lucić smatra da se čast može kupiti, potrebno je samo malo povećati cijenu. Rezultati su više nego vidljivi jer sve se, uostalom, svodi na to tko može priuštiti skuplju odjeću. Plenković, sa svojim tri broja većim odijelom, taj naš diktator u nastajanju, dovoljan je dokaz.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu