Pješačenje je zapravo nevjerojatna prilika za opažanje svijeta oko sebe

Pješak i voajer Antonio Karlović dobio je nagradu Na vrh jezika za rukopis koji se, eto, i materijalizirao. Za vrlo drugačiji rukopis koji govori diskretno, a ne izbjegava ni refleksiju nam svakodnevnu, ali se ne razmeće niti hvasta, nego kroz jednostavno pokušava doseći nesvakodnevne uvide i senzacije. Karlovićevu zbirku na osmom festivalu Prvi prozak na vrh jezika u petak u 21 sat u zagrebačkoj Booksi predstavit će Ana Brnardić i Kruno Lokotar. Festival se održava u Zagrebu od 29. lipnja do 1. srpnja ove godine.

Antonio Karlović rođen je 1994. godine u Zagrebu. Godine 2017. osvaja prvu nagradu međunarodnog pjesničkog festivala u Vrbasu. Pjesme su mu objavljene u više časopisa i izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Do sada je izdao dvije samostalne zbirke poezije: Tijela. Stepenice. Siromaštvo. (2018.) i Ego-Stripper (2019.). Za rukopis zbirke poezije Kadgod netko ispred mene hoda dobio je nagradu na vrh jezika za godinu 2020. za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti.

Vaš temeljni postupak kao da je hodanje, promatranje i refleksija. Mogli bismo reći i usporavanje. Jeste li pokušali pisati/misliti iz malenih brzina koje sa sobom mora da nose novu percepciju: bicikl, trčanje…

Pješačenje je među načinima kretanja ono što je pisanje među oblicima izražavanja i stvaranja. Ono ne zahtjeva nikakvu posebnu opremu niti dugogodišnju obuku jer je svatko u ranoj dobi naučio osnovnu i skromnu tehniku. A opet, i hodanje i pisanje mogu biti izrazito elegantni i vješti, nekad i puno efikasniji od ostalih načina u svojim kategorijama. Dapače, pješačenje ima i jednu veliku prednost u odnosu na druge načine prijevoza kao što su automobili ili zrakoplov. Pješačenje je zapravo nevjerojatna prilika za opažanje svijeta oko sebe. Njegov spor tempo i fizička bliskost vas doslovno natjera da opazite gdje ste, s kim taj prostor dijelite i što to sve skupa znači. Projuriti automobilom kroz neku ulicu vas zapravo liši te mogućnosti. Slična stvar je i s pisanjem. Iz toga proizlazi i temeljni motiv ove z(i)brke pjesama.

Vaš jezik preferira kolokvijalnost. Odakle takav stilistički odabir?

Iz gore navedenog zapravo i slijedi moj stilistički odabir − on je kao i moj hod: jednostavan i svakidašnji, ali iskren i − usudio bih se reći − decentan. On je blizak mojim susjedima, a opet nosi neko značenje i ima snagu s vremena na vrijeme začuditi. 

Odakle ideja da napišete ciklus o danima u tjednu?

Ciklus o danima u tjednu je došao sasvim spontano, te su se pjesme − većinom personifikacije dana u tjednu i njihovih odnosa − nizale u rukopisu, a tek su uredničkom sugestijom Marka Pogačara pretvorene u zaseban ciklus koji otvara zbirku. Ta je sugestija zapravo bila genijalna jer je taj ciklus odličan presjek stila i poante cijelog djela: u ovaj smo svijet ubačeni s nekim predefiniranim ulogama i po nekom arbitrarnom poretku – oboje je često sasvim suludo i nepravedno. I umjesto da se, kao dani u tjednu koji vječno bespomoćno hodaju jedan ispred drugoga, toj slučajnosti predamo – važno je da razmislimo o svijetu u kojem živimo i da se nekad preguramo u redovima… a nekad i ne. To je i jedna od dvojbi koja se obrađuje u zbirci.

Jesu li ulice i toponimi nakon što ste ih opjevali ostali isti ili ih sada doživljavate rekreirane, kroz vlastitu poeziju?

Mjesta koja opisujem su često sasvim „beznačajna“, u smislu da niti jedan turistički vodič svoju grupu ne bi odveo na Črnomerec ili u Petrinjsku. No, to su mjesta koja su ključna za svakoga tko živi u Zagrebu. U svojim sam pjesama izrazio svoje viđenje tih mjesta, ali poanta u konačnici nije da čitatelj prihvati moju „rekreaciju“ nego da opazi da su ta mjesta važna i da o njima promisli, da ga potaknem da percipira važnost tih (ne)mjesta koja su – čini mi se − svaki dan posjećivana, ali vrlo rijetko percipirana.

Kad god netko ispred mene hoda“ je vaša treća zbirka poezije. Kako danas gledate na svoje prve dvije zbirke Tijela. Stepenice. Siromaštvo. (2018.) i Ego-Stripper (2019.)?

Moje prve dvije zbirke su podosta različite, ali odaju da sam u vrijeme kad sam ih pisao i ja bio gotovo pa druga osoba. Prva, Tijela. Stepenice. Siromaštvo., je dosta ozbiljna i možda i previše opterećena; dok je druga lepršava, možda i previše ležerna. Kao neka sinteza prve dvije ova je, treća, zbirka po svom stilu dosta jednostavna i neopterećena, ali po poruci koju nosi ipak dosta ozbiljna.

Jeste li zadovoljni recepcijom prve dvije zbirke i imate li očekivanja u tom smislu od treće zbirke?

Nisam se previše opterećivao kratkoročnom recepcijom svojih knjiga jer znam da je ona dosta često zakašnjela. No, imam dojam da su knjige došle do onih ljudi do kojih su trebale doći, takozvane zainteresirane javnosti koja redovito čita − a onda često i piše − poeziju. Ta je zajednica u Zagrebu i Hrvatskoj dosta mala, tako da su brojke i od najprodavanijih zbirki najpoznatijih imena kod nas dosta skromna. Od treće zbirke također imam očekivanje kao i od prve dvije – da došeta do ljudi kojima će nešto značiti.

Donosimo nekoliko pjesama iz nove Karlovićeve zbirke:

Petak

Kada bih mogao biti bilo koji dan,

volio bih biti petak:

biti ispunjen nadom

i vječno premalen

za sve snove

koji se u meni rode.

Kada bih mogao biti petak

i stajati ponosno

između skromnog brata četvrtka

i lijepe sestre subote,

tada bih zaista bio sretan.

Kada bih mogao biti što bih volio biti,

kada bih mogao biti petak...

a sve mi se čini da bih,

kada bi me pretvorilo u dan u tjednu,

ja bio utorak.

Utorak koji umoran hoda

spaljenom zemljom

koja ostaje iza ponedjeljka

i sanja,

sanja da je barem petak.

 

Na selu neke stvari ipak idu brže nego u gradu

U gradskim bolnicama razvlače

posljednje dahove

na dane, mjesece, godine.

Hrapave

i suviše mučne.

 

A tek onda krene rasprava:

ukop ili kremacija,

traženje i čekanje slobodnog mjesta,

restorana za karmine,

glazbene pratnje

i iščekivanje

ostavinske rasprave.

 

Na selu neke stvari ipak idu brže.

Popodne zakašlješ,

navečer izdahneš,

ujutro te pokopaju.

Kasnije odu

natrag u Njemačku.

 

Črnomerec

I kad sve stoji:

on se okreće.

U gluho doba noći, ujutro,

unatoč pasjem vremenu – uvijek.

 

U početku

ta je ustrajnost

u meni izazivala divljenje:

u nedjelju, u podne,

lijeno ga promatram,

a on se vrijedno okreće.

 

Ima brata na Ljubljanici,

ali nisu u kontaktu,

jer svaki je u svom vrtlogu,

u okretaju, u centripetalnom,

u kružnom, u tristo šezdeset.

 

Takvi se uvijek okreću:

u ratu, u miru, u slobodi,

u revoluciji, u kontra-revoluciji.

Tvrdoglavo, predano,

nekad s malim zakašnjenjem,

ali uvijek nekako.

 

Pa dokle više pitam ga,

a on okreće priču.

 

I odustajem, odlazim.

Ostarim. Umirem…

A on se okreće,

on se pobožno okreće.

 

Perspektiva

Baš sam se bio začudio

kad mi je kolegica s posla rekla

da je Beč istočnije od Zagreba.

 

Pomislio sam

ova je skrenula s uma,

a onda skrenuo pogled na kartu.

 

Valjda je to stvar perspektive,

ali meni se naš ured u Amruševoj

uvijek činio puno bliži istoku nego zapadu,

vrapcu nego golubu,

zavisti nego ponosu,

starom nego novom zavjetu,

bliži Istanbulu

nego Parizu.

 

I u tome sam

bio u krivu.

 

pjesacenje-je-zapravo-nevjerojatna-prilika-za-opazanje-svijeta-oko-sebe-7730-10510.jpg

Nisam se previše opterećivao kratkoročnom recepcijom svojih knjiga jer znam da je ona dosta često zakašnjela. No, imam dojam da su knjige došle do onih ljudi do kojih su trebale doći, takozvane zainteresirane javnosti koja redovito čita − a onda često i piše – poeziju, kaže Antonio Karlović
Nisam se previše opterećivao kratkoročnom recepcijom svojih knjiga jer znam da je ona dosta često zakašnjela. No, imam dojam da su knjige došle do onih ljudi do kojih su trebale doći, takozvane zainteresirane javnosti koja redovito čita − a onda često i piše – poeziju, kaže Antonio Karlović