Početak kraja: Može li hrvatski turizam preživjeti sebe

Evo što nam kažu brojke. Sedam noćenja u apartmanu na Jadranu za tročlanu obitelj košta, a i to uz nešto sreće i akcijske ponude na Bookingu, 1.050 eura. Ukoliko tročlana obitelj ne misli godišnji odmor provesti na relaciji dućan – štednjak i ne može svaki dan jesti pizze, za ručak im treba 90 eura dnevno ili 630 tjedno. Pristojan obrok će u danu povratka preskočiti. Put iz, recimo, Zagreba do Šibenika i nazad platit će nekih 120 eura. Kako, ipak, treba nešto doručkovati, večerati, popiti kavu, polizati sladoled… to, u skromnoj varijanti, znači još 50-ak eura dnevno, odnosno 350 ukupno.

Tako, eto, godišnji odmor sa sedam noćenja u mjestu bez trafike i s dućanom udaljenim kilometar i pol, u apartmanskoj zgradi koja, kao i sve okolne, nema kanalizacijski priključak već septičku jamu, košta 2.150 (slovima: dvije tisuće i sto pedeset eura). 

Kupovina kupaćih gaćica i kostima, peraja, madraca i krema za sunčanje nije uračunata, kao ni izvanpansionska potrošnja na dalmatinske plate, vino u većim količinama od jednog decilitra, treće pivo, drugi sok, parking u obližnjem, većem gradu i posjet kakvom aquaparku. 

Dakle, tko ne misli paziti na svaki euro, neće tjedan odmora u Dalmaciji, Istri i na Kvarneru platiti manje od 2.500 eura, ali bi mogao i 3.000. Novac se, kao i led, najbrže topi na visokim temperaturama, a one su ljeti takve da se 33 Celzija smatraju ugodnim. 

Vrijeme se pokvarilo, cijene podivljale, obala je preizgrađena, ostala infrastruktura nije izgrađena, gužve se nepodnošljive… Sve je, uglavnom, tako da financijski pad u turizmu od tri i pol posto – u odnosu na sezonu 2024. godine - uopće nije velik, što ne znači da nije zabrinjavajući, samo što se u blagdansko vrijeme nema tko brinuti pa ćemo, kao i obično, plakati kada bude kasno.

Hrvatski turizam nastavio je i u 2025. godini jesti sam sebe, ignorirajući sve najave katastrofe, računajući i klimatske promjene koje su dva ključna mjeseca za ovu gospodarsku granu, srpanj i kolovoz, učinile nepodnošljivim. 

Inozemni gosti, govori to korištenje stranih kartica, traže i bolju klimu i niže cijene, ali prvo niže cijene, baš kao i domaći koji ionako pretjerano ne zanimaju turističke djelatnike. 

Malo tko se, da se ne lažemo, do obale spušta da bi gledao predstave na otvorenom, obilazio muzeje i galerije, fotkao se ispred povijesnih znamenitosti i na plus 40 gazio stare rimske ceste. Kupanje u moru i bazenu, izležavanje na plaži, pristupačna, domaća hrana, solidno vino i – ovisno o godinama – manje ili više zabave, su razlozi zbog kojih netko iz, sasvim je svejedno, Zagreba, Osijeka, Hamburga, Kolna, Praga i Bratislave u kofer stavlja ručnike, peraja i odjeću svijetlih boja, provjerava jesu li kartice na svom mjestu, voda zatvorena i pegla isključena. 

I sve to, baš sve, dakle more, bazene, plaže, domaću hranu, solidno vino i organizirane oblike zabave imaju svi koji uopće imaju more, dok se uz niže cijene vrućine lakše podnose. 

Problemi u hrvatskom turizmu su godinama temeljito ignorirani, da bi se zatim počelo govoriti o rješenjima za koja nitko ne može biti siguran kako to zbilja i jesu. Masovna apartmanizacija znači i da postoje kreditna zaduženja za kupnju zemljišta, izgradnju, odnosno obnovu naslijeđenih nekretnina, ali i ovisnost o zaradi od zimmer frei kulture koja je ili bitan izvor dodatnih ili primarni svih prihoda vlasnika. Sezonski obrti utječu na profit onih ugostitelja koji rade cijele godine, održavajući se zarađenim u sezoni poslije koje, jer im se ne isplati, ne spuštaju cijene.

Privremeni barmeni, konobarice, kuhari, spremačice, prodavači sladoleda i koktela ljeta ne provode radno zato što im je dosadno, već zato što se ta vrsta rada plaća više od drugih, privremenih, potplaćenih poslova koje obavljaju strani radnici, pa su plaće ozbiljna stavka u rashodima poduzetnika što, naravno, utječe na cijenu otisnutu na računu.

Stalno i neuspješno inzistiranje na privlačenju gostiju debelih novčanika možda bi, ako se oni jednom ponove, zaustavilo financijski pad u turizmu ali bi i dotuklo život na obali na kojoj je protok novca u siječnju i veljači daleko manji nego u srpnju i kolovozu, ali su zato sve cijene – iste. U regijama koje žive od ljeta se nikada, zimi posebice, ne troši kao da sutra ne postoji: neizvjesnost prihoda učinkovita je mjera štednje ljudi kojima je sudbina namijenila adresu u destinaciji.

O razvoju hotelskog turizma koji bi, u teoriji, ponudio više od obiteljskog smještaja, okončao pustošenje apartmaniziranih gradskih jezgri od Dubrovnika do Pule i, u konačnici, smanjio gužvu se mantra iz godine u godinu, ali se zaobilaze pitanja o tome tko bi uopće trebao investirati u nove hotele i resorte, da li bi pristao na ograničenja – od obvezne ponude domaćih proizvoda, preko nametnutog odabira ovdašnje, skuplje radne snage, pa do nemanja all inclusive usluge – zbog kojih bi hotelski gosti ipak nešto trošili i izvan ograđenih kompleksa sa vlastitim plažama, restoranima, barovima, frizerskim salonima i suvenirnicama.

Krajem ovogodišnje, financijski slabije turističke sezone od prethodne, analitičar i bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić je, gostujući u programu N1 televizije, kazao: „Uništili smo hrvatski turizam, naš turizam je došao do tog nivoa s politikom koju smo provodili zadnjih 30 godina. Nakon 20 godina smanjio nam se udio hotelskog smještaja, a povećao se privatni smještaj. Sada se čudimo zašto je naš turizam došao do plafona. Značajni su nam turisti Nijemci, u Njemačkoj industrija stagnira, potrošnja u Njemačkoj pada, dohodak stagnira. Za očekivati je da će se smanjivati potrošnja njemačkih turista u Hrvatskoj, nešto će popraviti domaći turisti. Došli smo do maksimalnih kapaciteta i ako nešto ne promijenimo, prihod od turizma će padati. Turisti neće više tražiti hrvatski smještaj nego će ići tamo gdje je ponuda puno bolja nego u Hrvatskoj".  

„Ako“, dakle, „nešto ne promijenimo, prihod od turizma će padati“, a promijenit ćemo… Možda, za početak, ministra turizma. Aktualni, Tonči Glavina, nema vremena za strateške planove. On, naime, iznajmljuje vilu s bazenom u Klisu i, kao svaki dalmatinski domaćin koji vjeruje u vječnost jedne gospodarske grane, prodaje vlastito ulje i vino.