Popis nakon kojeg BiH o sebi neće znati ništa više nego što već zna, a to je da u njoj žive izmrcvareni, siromašni ljudi osuđeni na doživotni boravak u predvorju mrtvačnice

Napokon je počelo: nije iz prve, ali jest prvi put u posljednje dvadeset i dvije godine; točnije, prvi put od posljednje predratne godine prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini.

Danas, prvoga listopada u devet sati, popisivači su krenuli po kućama da za naknadu od oko osam kuna u gradskim područjima i devet u ruralnim – po domaćinstvu – saznaju koga i koliko ima u nevelikoj zemlji za velike probleme.

Mali je to događaj za čovječanstvo, ali veliki za BiH u kojoj se pred popis stanovništva promijenio način mjerenja veličine svakog od njezinih naroda, barem onih, takozvanih konstitutivnih.

Do jučer, prekjučer, dobro, do najave popisa stanovništva planiranog za prošlo proljeće, bosanskohercegovačke etnije svoju su veličinu dokazivale brojem ukopanih pripadnika. Godinama je, od one zime u vojnoj bazi Wright Patterson u gradiću Daytonu, trajalo licitiranje sa žrtvama, broj poginulih Bošnjaka, Srba i Hrvata je rastao i rastao, i rastao i, sve u svemu, nije bilo političkog lidera koji drži do sebe ili nacionalnog megafona s angažmanom u razvijanju kulta mrtvih, spremnog da se drži činjenica, baš kao da i stvarne cifre stradalih nisu dovoljno zastrašujuće. 

E, onda je, napokon, najavljen popis stanovništva, za svaku zemlju na ovom svijetu koja se smatra razumnom bitan događaj s repriznom tehnikom izvođenja svakih deset godina. Sve je, inače, s tim popisom jednostavno.

Sjećate se, pa nije bilo prije stotinu, već samo prije dva ljeta: popisivači i popisivačice su, noseći plastične torbe na kojima je pisalo da zemlju čine ljudi, išli po kućama, kucali i zvonili, sjedali za trpezarijske i stolove u dnevnim sobama, domaćin ili domaćica bi pomakli pepeljaru i zdjelu za s voćem, naočale za čitanje, olovku i prijedlog ugovora o sporazumnom prekidu radnog odnosa, ponudili, kako je i red, kavu ili nešto drugo, popisivač ili popisivačica bi kazali da ne bi, hvala; sitna djeca bi dobila nalog da šute, starija, skoro punoljetna, da dođu - i krenula bi pitanja: ime i prezime, datum i mjesto rođenja, nacionalnost, vjeroispovijest, jezik...

Zemlje, inače, čine ljudi, osim Bosne i Hercegovine: nju čini sveto trojstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata, pa se tako na njezinu popisu i neće popisivati stanovništvo kao takvo, niti je ikome tu bitno koliko je u BiH stanovnika, koliko imaju računala i priključaka za internet, kućnih ljubimaca i vodokotlića, ima li među mlađima od trideset netko, nekako, nekim čudom zaposlen i koji su gradovi u međuvremenu narasli, a koji ušli u sebe.

Bila je, nekad davno, ali se zaboravila, u opticaju ideja da se u BiH to stanovništvo uopće ne izjašnjava o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, pa je bilo jalovih podsjećanja na to kako je nacionalnost isto što i državljanstvo, dok je narodnost nešto sasvim drugo, pa stanovnik, neki, nije bitno koji, evo neka bude iz Bihaća, svakako jest Bosanac i Hercegovac, što ne znači da nije i Bošnjak, i ateist ili Srbin, i budist ili Hrvat, i agnostik, a opet, možda i ništa od toga.

Nekad davno, 1991. godine, u Bosni i Hercegovini živjelo je: 43,47 posto Muslimana, pa 31,21 posto Srba, 17,38 posto Hrvata, 5,54 Jugoslavena i manje od po jedan posto Crnogoraca, Turaka, Roma, Rumunja, Albanaca, Slovaka...

Nakon višemjesečnih instrukcija narodima, neće biti nikakvo čudo ako se pokaže kako ove, 2013., u BiH živi: 200 posto Bošnjaka, 123 posto Srba i 101 posto Hrvata ili da ih je za toliko više nego uoči prošlog rata u kojem su, kako se do neki dan tvrdilo, svi pripadnici svih konstitutivnih naroda poginuli od zločinačke ruke mrskog neprijatelja.

Za cijelu tu komplikaciju krivi su neki budalasti građani i probe popisa: prvi su tražili da na popisnicama ne budu sugerirani odgovori o etničkoj pripadnosti – Bošnjak, Srbin, Hrvat, ostali – a na drugom se pokazalo kako ima Zvonimira što nisu Hrvati, Jovana koji se ne ćute kao Srbi i Mustafa nebošnjaka, već da se, o čuda neviđena, deklariraju kao Bosanci i Hercegovci ili samo katolici, pravoslavci i muslimani ili kao i jedno i drugo ili već nekako, kako se ljudi inače znaju izjašnjavati.

Na kraju su te famozne popisnice ostale s praznim poljima u rubrikama nacionalnost, vjeroispovijest i jezik, čime je označena opća opasnost, pa su krenuli pozivi Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da se baš tako deklariraju i pod obavezno dodaju da su muslimani, odnosno pravoslavci ili katolici koji govore bosanskim, srpskim ili hrvatskim jezikom.

Tako se, eto, popis stanovništva u BiH pretvorio u utrku naroda u brojnosti, čiji je start označen danas, prvoga dana desetog mjeseca u devet sati. I trajat će do petnaestog listopada, dok će prvi rezultati biti poznati devedeset dana nakon tog datuma.

Samo što tada, kada se kućama po Srbiji, Hrvatskoj i Švedskoj vrate svi privremeno uvezeni zarad povećanja vlastitih naroda, BiH o sebi ništa neće znati. Svakako ništa od onoga što jest stvarnost, odvratna i surova, pa nije blesavo razmišljati o terminu novog popisa, na kojem će se popisati stanovništvo Bosne i Hercegovine kao takvo.

Jer zemlju, ipak, ne čine samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već ljudi. Živi i izmrcvareni, siromašni i osuđeni na doživotni boravak u predvorju mrtvačnice.