Portret Karamarka s mrtvom prirodom

Ne bi čovjek vjerovao da je moguće u manje od pet mjeseci od države s formalno postojećim i funkcionirajućim svim demokratskim institucijama, uključenom u sve vodeće saveze modernog zapadnjačkog svijeta, napraviti srednjovjekovni ćumez, a vidiš, moguće je.

Ovo nevjerojatno postignuće autorski potpisuje sada već bivši prvi potpredsjednik Vlade, a gnjevno, premda još uvijek potiho, ćućore po ćoškovima ojađeni HDZ-ovci, uskoro i bivši predsjednik stranke Tomislav Karamarko, koji je za svoj ćar urušio i zadnju im nadu da će se još dugo baškariti po našim džepovima i, što je još gore, po našim dušama i mozgovima.

Sjetit ćeš se, prijatelju, da je Karamarko svoj toksični pohod na građane, društvo, državu, ako baš hoćeš i - rođenu stranku, potpuno nesvjestan da je u maniri bombaša samoubojice, objavio, imat će nešto više od godine dana, potkraj svibnja prošle godine, u grotesknom antikomunističkom manifestu. Pa je, uvjeren da mu se u parlamentu smiješi dvotrećinska većina, najavio "temeljitu promjenu opće društvene klime, cjelokupnoga vrijednosnog sustava, glavnih poruka iz prošlosti", istaknuvši da je to "nešto što mi jednostavno moramo početi živjeti". Skoro dvije trećine građana koji šest mjeseci kasnije nisu glasali za njegove kancerogene ideje u toj potupavoj Obznani 21. stoljeća svrstao je među neprijatelje države, a poznat ti je dobro već, dragoviću naš, stari Karamarkov aksiom da onaj koji je protiv HDZ-a, protiv je i Hrvatske. Ali samo da ne zaboraviš koji si, druškane, zna to i Karamarko jako dobro – "Oni europsku misao jednostavno nakalemljuju na svoj stari boljševizam, i u tome je sva 'mudrost' njihova stava i pristupa. Oni Hrvatsku nisu voljeli ni onda, kao što je ne vole ni sada. Mene, međutim, neće 'farbati'...".

E, pa kad ti je već strano sve što je hrvatsko, nije Karamarko truda žalio ni časa časio da te neutralizira i, akobogda, eliminira. Čim se u mučnom i gadljivom procesu dočepao djelića vlasti, strateški je na obje strane Markova trga ubacio džepne ustaše, tamagotchi fašiste i buljuk zatucanih klerikalaca da ti osakate ovo malo života. A i da ne vidiš, blentav kakav već jesi, da on možda ipak mrvicu više voli Mađarsku od Hrvatske, kojoj je spreman služiti i za sitne pare. I da ne skužiš, a znamo te da voliš gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, njegov naum da pod svoju čizmu stavi tajne službe i policiju da bi te mogao neometano tlačiti. Jer, takav zloban, zao i antihrvatski nasađen, sigurno bi našao kakvu zamjerku tom čestitom čovjeku koji je samo htio obitavati u svom prirodnom staništu.

I svašta je još nešto grmio Karamarko u toj svojoj protukomunističkoj Bibliji, evo, ti bi sigurno izdvojio koji citat za povijest – "U našoj današnjoj Hrvatskoj postoji strahovito mentalno opterećenje komunističkom prošlošću, i to je jedan od najvećih i najsloženijih problema s kojima se mi dana suočavamo". Imaš ti još municije: "Toj komunističkoj indoktrinaciji, tom pogrešnom i nakaradnom tumačenju povijesti i općih društvenih vrijednosti morat ćemo se suprotstaviti kudikamo osmišljenije, na više razina ili 'fronti'". Štošta bi ti tu još našao, al' dosta više, brate, shvatili smo.

A kvaran kao crni zub, izvući ćeš ti tu sad nekakvu Sanju Puticu iz HDZ-a, gospođu skromna uma i duha, što se neku večer dernjačila po televizijskom studiju da "je li ona ovdje na ispitivanju" kada ju je upitalo kojih to 76 ruku za novu Vladu HDZ ima. Odmah ćeš joj, pametnjakoviću, i odgovoriti - da, gospođo, na ispitivanju ste i bit ćete uvijek i svugdje sve dok ste državna dužnosnica i dok vas mi plaćamo. Mi smo vaš poslodavac i nama na pitanja odgovarate, a ne isključivo svojoj partiji. Pogotovo kada vaša partija cijelu državu drži u blokadi i talačkoj krizi. I odmah ćeš s pravom pitati - nalazi li netko nakon toga raskošnijeg dokaza da najskučeniji komunistički mentalni sklopovi caruju upravo u HDZ-u?

A u prilog svojoj tezi o komunizmu kao jedinoj konstanti HDZ-ove politike navest ćeš brojne ministarske štetočine u ovom sramotnom, na sreću kratkotrajnom mandatu, birane Karamarkovim rafiniranim, istančanim ukusom, što su neumoljivo, gdje god taknuli, ostavili za sobom spaljenu zemlju. Dok su pritom istodobno Karamarkovi saborski domoljubni pitomci, taman svaki poput naopake verzije Boška Buhe, oboružani šleperom ručnih granata, nepogrešivo gađali sve misleće, građansko, kulturno, pametno, slobodarsko, drugačije, različito, radosno, veselo i šareno na što su u "neprijateljskim bunkerima" naletjeli ispuzavši iz svojih tamnih pećina. I razorili usput sve nemoćno, slabo, u nevolji, potrebito, ugroženo, sve što je vapilo za pomoći ove nehumane, bešćutne vlasti. Ni zrna žita neprijatelju.

I baš usred tog mahnitog pohoda, sustigla Karamarka mnoga nevolja. Otkrila čaršija da mu kućni budžet – ej, njemu, Domoljubu, Rodoljubu, Patriotu – pune oni što se tužakaju s Jedinom mu Hrvatskom. Osudilo ga za sukob interesa, ali suda dušmanskoga on ne priznaje. Pa je i prva građevina u Hrvata, još pod jet-legom od dugog leta iz Kanade, razglasila Karamarkove sitne perverzije, s naglaskom na fetiš na tajne službe. A uzjogunio se nešto i piškit-ću-kakit-ću psihijatar iz Metkovića. I, mrka kapa, moj Tomislave. Miš bijeli sreću više ne dijeli.

Neće njemu onda biti druge nego zaključiti da je došlo vrijeme za šehiditi se. Brže-bolje pohitao je pobjeći iz fotelje pp VRH-a ne bi li pokušao spasiti što se spasiti dade, ali kasno Marko na Kosovo stiže, a i nije ga u džennetu dočekalo 76 hurija. Sad ga zato vrebaju samo stranačke furije. Jer znaju oni, a znat ćeš i ti, dobri naš, da je prozirnoj Karamarkovoj žrtvi ipak od mučeničke slasti i strasti prije na srcu bio strah od razularenih stranačkih predatora i lešinara. Koji, evo, već iza prve bandere, nenamireni i nezadovoljni, spremni čekaju da ga zubima raskomadaju i raznesu njegove političke ostatke po bespućima povijesne zbiljnosti, kako to već obično biva s HDZ-ovim palim anđelima. Kažu upućeni, a čuo si i ti to već, da je grand finale sada samo pitanje dana. Nevažno je, složit ćeš se, hoće li brisnuti sam ili ga čeka stranačka giljotina. Kuka i motika ili katran i perje više ne igraju. Mala je to stranka koliki je on gubitnik. Danas srušiti svoju Vladu, a sutra ostati bez svog Sabora, e to može samo velemajstor.

Pa će sada moći na miru tavoriti i žalovati se po kratkovidnicama svojih enciklopedista i prosvjetitelja koji će ga, zajedno s posrnulim HDZ-om i radikalnim crkvenjacima s neskrivenim političkim ambicijama, pokušati vratiti u život svojim borbenim pokličima, davorijama i budnicama Marka Perkovića Thompsona. Do mile volje moći će se ispovijedati po mračnjačkim televizijicama i portalima gdje se na traci, u tri šihte, razmjenjuju kojekakvi tomcoidi svih fela i bulumente čudesnih bancolikih pojava. Unedogled će sada međusobno, do sita, zajapureno preslišavati narečeni antikomunistički manifest koji je, nitko da ih obavijesti, nesretno abortirao već na, u Gospodu blago preminulom, Registru izdajnika. Svejedno će ga oni i dalje naizust drombuljati i nagvaždati o komunjarama, jugonostalgičarima, srbofilima, četnicima (e, to ne bi smjeli, dobro si primijetio, njih financira Ministarstvo kulture), kosovcima, udbašima, orjunašima i svom tom silnom nehrvatskom fukarom i niškoristi što se ne prestaje kotiti. Još se i ne prestaje drečati da se hadezeovsko hrvatstvo mjeri isključivo debljinom novčanika napunjenim tuđim parama.

I lako što se zadah truleži i raspada lešine političkog eksperimenta nezaustavljivo širi iz središnjice na Trgu žrtava fašizma. To je njihov problem i njihov trošak za deratizaciju i dezinfekciju. Naš je poraz što smo dopustili da im uspije da u jedva pola godine polože ličinke mračne crvotočine što su je marno uzgajali po svojim stranačkim i ekstremističkim klerikalnim udrugarskim izbama da sustavno razjede cijelo društvo. Od onih drugih, navodno liberalnih, tolerantnih i slobodarskih pomoći nismo dobili. Nismo je, bogme, ni tražili jer i tu smo bijedu već preko leđa pretovarili. Jedina je dobra vijest što se u ovih pola godine napokon probudio Uspavani Građanin, domaći, obični. Na tomu Karamarku vječna hvala, bez njega bi to bilo teško izvedivo. Svoju je povijesnu dužnost obavio.

Eto, tako je, zaključit ćeš ti na kraju, skončala jedna potkapacitirana liderska karijera koja je prešla epski put od detuđmanizatora do retuđmanizatora, a koja se sada može nadati jedva skvotanju na političkim marginama. I, muljator kakav već jesi, maznut ćeš i parafrazirati za potrebe mržnje svega hrvatskoga epitaf koji je Duško Trifunović sam sebi namijenio i posvetiti ga Karamarku – "Sve sam učinio da budem glavni, a, sunce mu ljubim, pogledaj ovo". 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu