Privatnim policama dodatnog osiguranja za dijagnostiku i liječenje vjerojatno će se moći preskakati sve liste čekanja i u stanjima koja nisu hitna ili akutna, ili polica za izbor liječnika, ili polica za pravo na liječenje u inozemstvu… Na fotografiji ministar zdravlja Dario Nakić Foto: FaH
Glavni zadatak novog ministra zdravlja dr. Darija Nakića odnosi se na reformu prava pacijenata, bolje reći na rezanje prava pacijenata iz osnovnog osiguranja. Bar se tako može zaključiti iz njegovih brojnih izjava i intervjua kojima se obratio javnosti prvih dana mandata. Dio svoga programa predstavio je rekavši više puta da će sve što pripada standardnoj zdravstvenoj skrbi pokrivati Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, ali će građani imati mogućnost nadoplate nestandardnih usluga, svojim novcem ili pokrićem neke privatne osiguravajuće kuće kod koje će imati ugovoreno dodatno osiguranje.
"Jasno treba postaviti okvire koliko je potrebno, i toliko će se i dobiti", rekao je novi ministar, iako je ostalo nejasno što će se iz sadašnjeg osnovnog standarda preliti u nadstandard.
U nešto široj slici, ministar je zapravo poručio da ćemo imati tri stupa zdravstvenog osiguranja. Uz obavezno osnovno zdravstveno osiguranje, za koje svi zaposleni izdvajaju 15 posto iz plaća, što je otprilike tri plaće na godinu, zatim dopunskog osiguranja, koje za sada stoji 70 kuna na mjesec i kojim se pokrivaju participacije u korištenju zdravstvene skrbi, očekuje se i treći stup zdravstvenog osiguranja – privatno dobrovoljno dodatno osiguranje za nadstandardne usluge.
Zdravlje za keš
No, pitanje je svih pitanja – koje će i koliko dijagnostičkih pretraga, koji će i koliko specijalističkih pregleda, koji lijekovi… ući u „košaricu 2" osnovnog osiguranja? Dakle, što će ubuduće obuhvaćati zdravstveni standard za svakoga hrvatskoga građana, a što su nadstandarde zdravstvene usluge za koje će se morati posebno plaćati iz džepa ili preko privatne police?
Ministar Nakić još nije odgovorio na ova krucijalna pitanja, ali našim je zdravstvenim osiguranicima „keširanje“ nadstandardnih usluga već i te kako poznato. Pa već se nadoplaćuju lijekovi s dopunske liste lijekova, a u dentalnoj medicini više se usluga mora platiti „u kešu“ nego što ih pokriva HZZO. Najjednostavniji je primjer usluge ispuna šestice bijelom plombom. Pacijent koji želi bijelu plombu mora je platiti, ali ne samo razliku u cijeni između crne i bijele plombe, nego je u cijeni bijelog ispuna kompletna usluga, dakle materijal i rad stomatologa. Isto se odnosi na brojne druge, iznimno skupe stomatološke usluge koje polica osnovnog osiguranja ne pokriva.
Kako bi, pak, razlika između osnovnog osiguranja i nadstandarda izgledala na primjeru ugradnje endoproteze umjetnoga kuka. Ako je standard čelični kuk, na račun osnovnog zdravstvenog osiguranja pacijent neće moći dobiti kvalitetniji i skuplji kuk od titana. Ako ga želi, ako si ga može priuštiti, ako mu ga je liječnik preporučio, pacijent će ga morati i platiti. U punoj cijeni ili „samo“ razliku cijene između čeličnoga i onoga od titana? Vjerojatno u punoj cijeni!
Zatim, sasvim je realno i to da će se moći kupiti privatna polica dodatnog osiguranja za dijagnostiku i liječenje koja će preskakati sve liste čekanja i u stanjima koja nisu hitna ili akutna, ili polica za izbor liječnika, ili polica za pravo na liječenje u inozemstvu… Govori se i o tome da će i dio lijekova iz osnovnog osiguranja prijeći u nadstandard! Nema logike da to budu jeftini lijekovi koje si možemo kupiti, nego lijekovi novijih generacija, koji su, naravno, kvalitetniji i skuplji.
Kažnjeni pacijenti
Dario Nakić nije prvi ministar u Hrvatskoj koji smatra da je nužno striktno definirati košaricu osnovnih zdravstvenih usluga kao i to da bi pacijenti morali više sudjelovati u pokrivanju svojih troškova liječenja. Među ostalim i zato što je medicina, s novim dijagnostikama i terapijama, svake godine skuplja desetak posto, a količina novca u zdravstvenom proračunu ni u bolje stojećim zemljama od Hrvatske ne raste u ovom postotku.
Budući da u Hrvatskoj ne raste standard građana, ne raste broj zaposlenih, gospodarstvo jedva da raste, sve ideje o većem osobnom plaćanju u zdravstvu zasad su stale na dopunskom osiguranju, na dopunskoj listi lijekova, na dentalnoj medicini.
Dario Nakić nije ni prvi ministar koji smatra da pacijent ne može na magnetsku rezonanciju (MR) kad se sjeti, to više što se po bolničkim arhivama svake godine trpa od 20 do 30 posto nikad podignutih radioloških nalaza, što bi značilo da su bili nepotrebni. Treba li zbog toga kazniti pacijenta, pa mu administrativno propisati jedan pregled MR-om na godinu iz osnovnog osiguranja, a da svaki sljedeći može obaviti samo uz nadoplatu?
Valjda bi liječnici morali biti odgovorni za upućivanje i za svako neupućivanje pacijenta. Za sada su zaduženi za to da u stručnim društvima, svatko u svom medicinskom području, izrade paket osnovnih usluga, odnosno algoritme ili postupnike za dijagnozu i terapiju određenih bolesti. Manje je poznato da stručna društva već dvije godine rade na ovim postupnicima, pa je moguće da će prvi „draft“ o standardnom paketu usluga relativno brzo doći na stol ministra Nakića.
Dvojbene tvrdnje
Iako su vidljivi tek obrisi još jedne zdravstvene reforme nove zdravstvene administracije, treba početi ukazivati na sve nepravde i podjele u društvu koje mogu proizvesti oduzimanje dijela prava na zdravstvenu zaštitu, a podsjetimo, pravo na zdravlje temeljno je ljudsko pravo.
Neki sindikati i udruge pacijenata upozoravaju da bi ove mjere u težak položaj dovele čak oko tri milijuna ljudi u Hrvatskoj. Jer, činjenica je da je glavna razlika između usluga iz osnovnog osiguranja i onih iz nadstandardnog paketa u kvaliteti i dostupnosti usluge. Privatna polica dodatnog osiguranja osigurava dostupniju i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu, osnovna polica samo ono što je nužno, relativno jeftino i, što je najvažnije, financijski podnošljivo za državnu zdravstvenu osiguravajuću kuću.
Ministar Nakić rekao je da se građani ne moraju pribojavati privatizacije zdravstvenog sustava. No, podjela prava na standardne i nadstandardne usluge jest privatizacija dijela zdravstvenih usluga, što je vrlo sklisko područje koje u zdravstvenoj skrbi može proizvesti vrlo grubu crtu između bogatih i onih koji to nisu, pa mogu računati samo na osnovnu košaricu zdravstvenih usluga.
Dakle, ministrova tvrdnja da će zadržati ili da će pokušati zadržati sva sadašnja prava iz osnovnog osiguranja vrlo je dvojbena. Prije nego što krene u taj preozbiljni zahvat, trebao bi se upitati koliko će bolesnog čovjeka koštati put do zdravlja, koliko će svakoga od nas koštati ovakva reforma.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.