SDP: Ni rame uz rame ni rame za plakanje

Dirljiva je razina mazohizma SDP-ovaca, gotovo ti suza udari na oko, kada ih vidiš kako se tiskaju pod sloganom 'Rame uz rame', a znaš ih kao staru paru i jasno ti je da se preko nišana gledaju i, da kamera nema u blizini, zajedno ni u lift ne bi ušli. Ali izbori su viši interes pa se valja i pogolemih žaba nagutati.

SDP-ov konzervativan ili, točnije, skromno i neambiciozno proklamiran cilj zadobivanja povjerenja 203 tisuće birača na euroizborima u funkciji je proglašenja stagnacije pobjedom, a to, pak, u zadržavanju Davora Bernardića na čelu stranke. Nije najjasnija logika ni politička računica kako se osvajanje tri zastupnička mandata, jednako kao što si prije pet godina osvojio i na prošlim izborima, može nazvati pobjedom. Još je manje shvatljivo kako vodećoj opozicijskoj stranci, koja nakon ovih već najavljuje juriš na pobjedu na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, može biti prihvatljivo i zadovoljavajuće osvajanje tek 203 tisuće glasova, što je otprilike pet posto ukupnog biračkog tijela, neovisno o tome što je odaziv na izbore za Europski parlament u pravilu slab. Jer, reklo bi se u narodu – tko na malo gledi, malo i vrijedi.

Niska očekivanja SDP-ovaca od samih sebe prati jednako neatraktivna, nezanimljiva kampanja u kojoj ih je netko dobro oženio za pare, podvalivši im uratke, od vizuala do slogana, koje bi vjerojatno iz zezancije ili dokolice kvalitetnije i duhovitije složili pučkoškolci na telefonima. Sadržaj kampanje vrvi općenitim frazama i floskulama i praktički se šlepa na mandatima Tonina Picule i Biljane Borzan koji ipak imaju što pokazati nakon pet briselskih godina.

Glavni problem kampanje, otkrivaju indiskrecije iz krugova SDP-ovih kandidata, Davor je Bernardić kojega su jedva uspjeli uvjeriti da im ne može biti na predizbornim plakatima i u spotovima. Ali im se zato uporno ne miče s predizbornih skupova i u drugi plan baca kandidate koji bi možda i imali za reći nešto što bi moglo animirati pokojeg dodatnog birača da im ukaže povjerenje. Problem je to stoga jer je Bernardić ovo pretvorio u kampanju za svoj opstanak zbog čega je cijela lista u svojevrsnoj talačkoj krizi. U posebno apsurdnoj situaciji nalaze se kandidati koji su već javno tražili njegovo odstupanje s čela stranke jer ostvare li oni dobar rezultat, osiguravaju njegovo daljnje predsjedništvo.

Bernardić nije liderski materijal niti je to od njega moguće učiniti. Iblerovim trgom promarširala je već armija PR-ovaca, a i sada ih je tamo pogolemi broj zadužen za njegovu medijsku sliku, međutim, već dvije godine ne uspijeva se plasirati na rang liste pozitivnih političara, pa čak ni na zadnje mjesto. Što bi trebalo brinuti opozicijskog lidera i, još više, stranku koju predvodi, u situaciji kada ankete mahom pokazuju da je dvije trećine građana nezadovoljno smjerom u kojem državu vodi Vlada Andreja Plenkovića.

Ne sumnjamo da Bernardić posjeduje mnoga znanja i vještine, ali politika definitivno nije među njima. Jedino što je razvio, vjerojatno pod utjecajem svog dugogodišnjeg mentora Milana Bandića, jest moć preživljavanja, i to zahvaljujući glasovima 40-ak članova Glavnog odbora stranke kojima je naobećavao sve i sva, od ministarstava do javnih poduzeća. Čim dođu na vlast.

Šef SDP-a beznadežno je netalentiran za politiku, slab je, nesiguran i neuvjerljiv govornik i bez problema u kratkom roku zauzima dijametralno suprotne stavove. Praktički je jučer saznao što je to prekarijat, danas ne možeš živjeti od njegove borbe za radništvo koju u pravedničkom bijesu ljutito iščitava s papira. Ovih dana žestoko inzistira na saborskom istražnom povjerenstvu za Uljanik, što je jednako gorljivo tražio i u kolovozu prošle godine. Prije dva mjeseca je bacao i drvlje i kamenje po vladajućima kada su podigli limit za financiranje troškova europskih izbora s 1,5 na četiri milijuna kuna, tvrdeći da tako HDZ pere i legalizira novac iz crnih fondova te da će se SDP, unatoč tomu, držati tadašnjeg limita od 1,5 milijuna kuna. Dosadašnja izvješća, pak, pokazuju da je upravo SDP potrošio daleko najviše novca u kampanji – 2,6 milijuna kuna. Prije nekoliko godina je glasao za podizanje životne dobi za odlazak u mirovinu sa 67 godina da bi sada pompozno potpisao sindikalni referendum protiv tog istog rješenja, uz nebulozno objašnjenje da su se u međuvremenu uvjeti života dramatično promijenili i u Hrvatskoj se bitno kraće živi. Uredno se, bez imalo srama, nacrtao na novinarskom prosvjedu za slobodu medija, iako je prije toga masovno medijima slao demantije preko odvjetničkog ureda u kojima ništa nije demantirao, samo mu se nije svidjela njegova medijska slika. Pa je samo malo htio zaplašiti novinare.

Takav Bernardić sigurno nije rješenje za one birače koje traže jakog i samosvjesnog socijaldemokratskog lidera, što je nezgodno za SDP jer, za razliku od HDZ-ovih birača, kojima Plenković istodobno može prodati i Angelu Merkel i Thompsona, lijevi birači ipak malo propituju i ne daju glas olako markici nego traže jasnu ideju i djelo.

Zato ono rame iz slogana s početka priče koje je trebalo biti uz rame druga teško da će na kraju balade poslužiti čak i kao rame za plakanje. Pa ni biračima koji još uvijek imaju nekih iluzija i očekivanja od SDP-a. Utjeha će se tražiti drugdje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu