Sjajno pripremljena propast

Poduzetnički duh u Hrvatskoj je baš nikakav. Eto, na primjer, još se nitko nije sjetio, a imalo se vremena i imalo se kada, otvoriti specijaliziranu bolnicu za liječenje oboljelih od korone, pa onda, zašto da ne, rizik treba disperzirati, još jednu za oboljele od raznih karcinoma, te treću za sve slučajeve koji nisu hitni, samo ipak traže pregled, dijagnozu i terapiju. Istina, ovih posljednjih ima kod nas i to nemalo, ali kako je krenulo, dakle očajno, trebat će ih još. Naravno, liječenje u svakoj od ovih, još nepostojećih zdravstvenih ustanova, neće podrazumijevati dva komada plastike s OIB-om, poznata kao zdravstvena i kartica dopunskog osiguranja, već niz drugih sa natpisima: Diners, Visa, Mastercard... Keš će se, također, primati i biti dobrodošao.

„Obavještavam vas službeno nakon osobnog sudjelovanja u radu respiratornog centra nakon tjedne smjene u timu sa specijalizantom. U proteklih 5 radnih dana moje smjene u trajanju od 8 do 16 h ukupno sam preuzela između 30 i 40 bolesnika, od toga sam osobno otpustila 10. Ne prijavljujem umrlih bolesnika tijekom moje službe. Bez obzira na izniman osobni trud koji sam uložila za zbrinjavanje bolesnika, smatram da isti nisu adekvatno zbrinuti te da istima nije pružena odgovarajuća potrebna skrb koja nije posljedica mog osobnog angažmana i truda. Svakodnevno bolesnici ne dobivaju obrok. Na kolicima iz kuhinje ne dođe pladanj s imenom pojedinih bolesnika iz nepoznatog razloga. U nekoliko sam navrata nazvala našu kuhinju te apelirala na problem na što je odgovoreno da će obrok doći. Budući da sam zbog 'potrošnje' opreme morala napustiti prostore RC-a, nazvala sam sestre koje su ostale na Odjelu, međutim istima nije poznato je li bolesnik dobio ili nije dobio ručak. U RC ne postoji adekvatna količina lijekova. Istaknut ću inhibitore protonske pumpe kao profilaksu ordiniranih kortikosteroida. Ne postoje adekvatni analgetici te je bolesnici s metastatskim karcinom u kosti radi bolova ordiniran Lupocet u dozi 500 mg koji je u tom trenutku bio jedini dostupni analgetik za kojeg smatram da nije adekvatan te ne može kupirati takve bolove. Svakodnevno primam pritužbe za neadekvatnu higijenu bolesnika (nedostatak sapuna, ručnika za ruke, nedostatak tuševa i broja sanitarnih čvorova) koja narušava stanje bolesnika. Prilikom preseljenja bolesnice srednje životne dobi u RIC (radi se bolesnici koja je bez kisika imala saturaciju oko 70%, a na 15 L kisika nije postignuta saturacija veća od 78%) nije bila dostupna boca s prijenosnim kisikom jer je kisik bio potrošen. bolesnici se u vizitama žale na moj angažman tijekom boravka u RC jer me zovu i dovikuju i da ja ne dolazim na pozive. S obzirom na to da na sobama ne postoji zvono/alarm, a zbog opreme koju nosim ne mogu dobro čuti, ne čujem bolesnike koji dozivaju. Obzirom da mi je sloboda savjesti zajamčena člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka, a po čl. 47. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, pročišćeni tekst, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), imam zajamčeno pravo na priziv savjesti, sukladno Hipokratovoj zakletvi, smatram da bolesnicima zbog tehničkih uvjeta u kojima radim ne pružam potrebnu medicinsku skrb te nisam odgovorna za potencijalno nepoželjne ishode liječenja“, napisala je, pored ostaloga, liječnica iz Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu, a objavio Index.hr.

Pune su novine, a ni portali ne zaostaju, ovakvih i sličnih priča. Pričaju ih, javno ili anonimno, heroji domovinskog zdravstvenog rada, liječnici, sestre, anesteziolozi, ali i obitelji onih što zbog izvanrednih okolnosti nisu adekvatno zbrinuti.

Sve one, te priče, ne govore da je ovdašnji zdravstveni sustav pred pucanjem, već da je pukao. Nedostaje, drukčije rečeno, i kreveta i osoblja i lijekova i ovoga i onoga. Ima samo oboljelih i kao brižnih. Potonjih znatno manje i sve ih znate, već mjesecima nastupaju kao vokalni sastav poznat po imenu Nacionalni stožer civilne zaštite.

Upravo su nas oni, možda ste i zaboravili, davno je bilo, tamo negdje u ožujku ove godine poslali u kućni pritvor koji je trebao spriječiti masovno širenje korone i pripremiti sustav ukoliko do njega jednom ipak dođe.

Eh kakva su to vremena bila: liječnici opće prakse su liječili preko telefona, zubari popravljali što znaju po kući, čisto da se ne izgrizu od dosade, kroničnim bolesnicima je preporučivano da ni na balkon ne izlaze već da na televiziji prate unošenje bolničkih kreveta u sportske dvorane, podizanje šatora za trijažu i dive se Viliju Berošu i Alemeki Markotić, Davoru Božinoviću i Krunoslavu Capku, super junacima i jednoj junakinji borbe za javno, opće zdravlje.

Pamtit ćemo to proljeće dugo: operacije su odgađane, karcinomi kao da su rukom odnešeni, alergijske reakcije nismo imali, glupe upale krajnika i uha, konjuktivitis i problemi s mokrenjem su bili za poželiti u odnosu na prokletu bolest koja je radikalno skraćivala put od kauča do grobnog mjesta. Za te pizdarije se ni do ljekarne nije išlo, čisto da se sustav ne optereti.

Dvjestotinjak dana kasnije broj zaraženih covidom-19 mjeri se tisućama evidentiranih i množi sa tri, četiri, ma deset puta koliko, kako kažu, ima stvarno oboljelih. Virus je, što bi rekao onaj mostarski genije, ušao i sprijeda i sazad u bolnice i staračke domove, među Plenkovićeve ministre i ministrice, u nogometne klubove, rehabilitacijske centre i Dalićevu selekciju. Onaj što je imao sreće, ako takav postoji, da zaspi trećeg dana lockdowna i probudi se evo sada, rekao bi blaženo neupućen: „Pa neka je. Zdravstveni smo sustav mjesecima spremali upravo za to“. Jedan od legendarnih Topalovića iz filma „Maratonci trče počasni krug“ bi mu, međutim, mogao uzvratiti sa: „Al ste ga pripremili, svaka vam čast“.

Sve je, je li, u redu, samo eto nema osoblje, lijekova, hrane i slobodnih kreveta, ali zato bilježimo višak nezauzetih respiratora i sve veći broj oboljelih, naravno od korone. One druge što imaju rak i nekorisne bubrege, upale ušiju i čireve na želucu ionako ne brojimo.

I ne, nisu za to krivi, da slučajno ne bude zabune, liječnici i liječnice, anesteziolozi i medicinske sestre, umirovljene pedijatrice ili studenti završnih godina medicine, dakle ni oni što rade od non do stop za male ili neadekvatne plaće, niti oni što ih se sada – i očito kasno - mobilizira da pomognu koliko mogu. Sav taj silan svijet što spaja smjene sa dežurstvima, slobodnih se dana sjeća kao kroz maglu, a vikenda ni tako, u velikoj većini spašava što se i koga se spasiti da. A toga je, da se ne lažemo, malo.

Jednako tako, nisu Vili Bertoš i prateći orkestar krivi za ama baš sve probleme u zdravstvu o kojem se godinama priča kao o generatoru dugova i kojeg se, isto toliko vremena, reformira i reformira i još malo reformira, uz zaboravljanje činjenice da taj sustav ne postoji radi profita, kao što mu se učinkovitost ne mjeri prihodima i rashodima.

Jesu, međutim, Vili Beroš i prateći orkestar itekako krivi za kolaps sustava. Pripreme su im, pokazuje se, kao i procjene. Sve što su mogli promašiti promašili su, sve u čemu se može pogriješiti – pogriješili su, osim termina za poziranje pred kamerama. Oni koji su nas zatvorili dok je cijela Hrvatska imala manje dnevno oboljelih nego Zagreb sada i za šest sati, otvorili su nas nakon prilično uspješnog atentata na nacionalnu ekonomiju, sustav su pripremili da se efikasno raspadne i sada nas spašavaju tako što nećemo moći po pivo na pumpu u pomoć i pet, već deset minuta ranije.

Ako se netko pita može li gore, odgovor je može. Tko ne vjeruje, neka pita zdravstvene radnike ili pokuša naći razumnu vezu između famoznih, dugih priprema sustava i svježeg poziva građanima da doniraju medicinsku opremu, hranu i novac za borbu protiv covida.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu