Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Ishod je bio poznat već prije nepunih godinu dana. A kako i ne bi?
Čovjek koji najprije suspendira radnike, a onda plače skupa s njima, dobio je priliku upravljati splitskim brodogradilištem. Cijeli onaj kompleks s 3,5 tisuće zaposlenih Vlada je bez razmišljanja dala njemu, prvome koji je pokazao volju uzeti ga, bez obzira na to što želi ili – još važnije – što s njim uopće može napraviti.
Vladu to zapravo nije bilo ni briga. Jedino je bilo važno da se napokon našao netko tko će se primiti Brodosplita, bez obzira na silne milijune koje će opet morati davati svaki mjesec za plaće. Samoborski obrtnik u tom je trenutku izgledao kao premija. Vukli su novinare za rukav da im objasne kako je riječ o nevjerojatno sposobnom čovjeku koji je očev obrt za proizvodnju vijaka (vida, za Dalmatince) doveo do te razine da je iz mrtvih uspio dignuti propalu tvornicu TVIK u Kninu te da će to sada napraviti sa splitskim škverom, a uskoro bi mogao i s onim riječkim.
Želeći oprati ruke, politika je tražila način da se riješi problema koji je sama proizvela instalirajući u proteklih 20 godina sebi podoban kadar čija se funkcija uglavnom svodila na izvlačenje novca iz nekadašnjega giganta. Neki su i uhvaćeni s rukama u pekmezu, pa je neka istraga i pokrenuta, ali ne brinite, nitko za to neće odgovarati.
I tako je, nakon što je temeljito opljačkan, škver predan onom već spomenutom samoborskom obrtniku. Uzalud su novinari istim onim glavešinama iz Vlade govorili da DIV nije preporodio TVIK nego da ona golema tvornica na južnom ulazu u Knin služi isključivo za prepakiravanje vijaka koje gazda uvozi iz Kine. Upozoravali su i da se ovaj prema radnicima odnosi kao prema stoci i da je davanje škvera njemu ravno otprilike davanju nogometne reprezentacije čovjeku koji nikad ne da nije igrao nogomet, nego ga nije ni gledao.
Unatoč svemu tome, prioritet rješavanja problema stajao je ispred racionalne odluke. Već nakon prvih koraka koje je ovaj Samoborac na određenom radu u Splitu napravio, sve je bilo jasno. Došao je u škver s ekipom ljudi iz tvornice u kojoj su radili vijke da bi ovdje radili, ni manje ni više nego – brodove. Budući da je kompanija i tako više sličila rasutom teretu nego ozbiljnoj brodograđevnoj industriji, dolazak nekompetentnih ljudi na njezino čelo doveo je do potpunog rasula od kojeg su pobjegli svi koji su mogli: neki u mirovinu, neki u Italiju, neki u Koreju, a neki u privatne biznise što su ih razvijali dok je škver propadao.
Testiranja koje je naručio ne bi li na osnovu njih odabrao najbolje kadrove pokazala su se kao potpuno pogrešna. Na vrh su isplivali oni iz nižih struktura koji do tada nisu imali priliku, tvrdio je, ali su svi upućeni znali da je mahom riječ o ljudima koji ni prije, a ni sada jednostavno nisu znali svoj posao.
Zaljuljani brod još je više počeo tonuti kada je glavni počeo pregovarati s kooperantima pokušavajući se i prema njima postaviti kao gazda, što je dovelo do gubitka višegodišnjih ugovora s tvrtkama po svijetu sklopljenih upravo na međusobnom povjerenju.
Ipak, vrhunac je bio kada su Samoborci shvatili da nije sve u brodovima, pa su počeli divljati po škveru tražeći od projektanata danas jedno, sutra drugo, a prekosutra treće. Izmjenjivali su se tako pogoni za brodske bojlere, servisi za velike dizalice, tvornice boja… Jedna ideja slijedila je drugu. Za to je vrijeme proizvodnja polako nestajala, što nije, baš kao ni država, spriječilo samoborskog obrtnika da u međuvremenu otvori, zatvori, pa opet otvori četrdesetak tvrtki s imenom Brodosplit - boja, montaža, stroj, klimatizacija, ljevaonica, prehrana, snaga energije… Kako je jedna smjenjivala drugu, tako su nestajala najprije radna mjesta, a potom i radnička prava. Od 3,5 tisuće ljudi po svim tim brodosplitima, koji si međusobno iznajmljuju usluge, ostalo je njih manje od dvije tisuće. Ako toj brojci pridodamo ovih 250 "terorista i huligana", kako ih je veliki gazda nazvao, pa suspendirao nakon prosvjeda, kao i buduće kolateralne žrtve, sve će nam biti jasno.
Baš kao što je sve jasno i Vladi, kojoj se ovaj sada trudi zamazati oči ugovorima o gradnji dva broda vrijedna sto milijuna eura, koje je sklopio – sam sa sobom.