Što je to "nezavisni kulturni sektor" i zašto mu treba pomoći u krizi kakvu ne pamti?

sto-je-nezavisni-kulturni-sektor-i-zasto-mu-treba-pomoci-u-krizi-kakvu-ne-pamti-7401.png

S neplaniranom krizom već ionako iscrpljena i prenapregnuta nezavisna scena u potpunosti je bez prihoda i bez egzistencije, dok je ona javna, institucionalna scena ostala „tek“ bez obaveze izvođenja programa, ali i dalje s plaćama i s egzistencijom koja ni u jednome trenutku nije dovedena u pitanje
S neplaniranom krizom već ionako iscrpljena i prenapregnuta nezavisna scena u potpunosti je bez prihoda i bez egzistencije, dok je ona javna, institucionalna scena ostala „tek“ bez obaveze izvođenja programa, ali i dalje s plaćama i s egzistencijom koja ni u jednome trenutku nije dovedena u pitanje
Foto: 
HINA/ Daniel KASAP

Umjesto da Ministarstvo kulture i Grad Zagreb pohitaju pomoći nezavisnoj sceni, postavili su se prema njoj kao prema problemu i teretu, a umjesto hitnog spašavanja jedinog ekonomski produktivnog sektora u kulturi i rješavanja problema egzistencije njegovih sudionika, probleme nezavisnog sektora rješavaju tek polovično i paušalno

Nezavisni kulturni sektor - važno je u uvodu napomenuti - onaj je segment kulturne i umjetničke produkcije koji za samo 2% sveukupnog proračuna kulture na državnoj i na lokalnoj razini - prvenstveno u Zagrebu - stvara nevjerojatnih 50% programa. Usto, nezavisni sektor stvara i novu vrijednost tj. na jednu dobivenu kunu subvencije kreira i do deset i više novih, usto zapošljava ljude, a samo poreza i prireza u proračun uplaćuje pet i više puta nego što dobije subvencija.

To je, naime, jedini segment kulture u nas koji u „normalnim“ vremenima puni proračun, koji je ekonomski održiv i koji se stoga u pravom smislu riječi može nazvati kulturnom industrijom. Zato je od velike važnosti održati ga na životu kako bi nakon krize nastavio raditi i pridonositi društvu svojim, kako umjetničkim programima, tako i ekonomskim doprinosom.

No, tradicionalno, i Ministarstvo i gradovi se prema nezavisnoj sceni ponašaju kao prema nahočadi, neželjenoj djeci koju moraju trpiti, pa im bacaju mrvice sa stola. S neplaniranom krizom koja nas je zapljusnula s početkom epidemije corona virusa i potom proglašenjem zabrane javnog okupljanja, već ionako iscrpljena i prenapregnuta nezavisna scena i njezini sudionici ostali su u potpunosti bez prihoda i bez egzistencije dok je ona javna, institucionalna scena ostala „tek“ bez obaveze izvođenja programa, ali i dalje s plaćama i s egzistencijom koja ni u jednome trenutku nije dovedena u pitanje.

I umjesto da Ministarstvo kulture i Grad Zagreb pohitaju pomoći nezavisnoj sceni, postavili su se prema njoj kao prema problemu i teretu, a umjesto hitnog spašavanja jedinog ekonomski produktivnog sektora u kulturi i rješavanja problema egzistencije njegovih sudionika, probleme nezavisnog sektora rješavaju tek polovično i paušalno. Dapače, prema kriterijima za pomoć u onim segmentima u kojima je pomoć ponuđena, vidljivo je da nadležne instance niti ne znaju kako nezavisna scena (koja ih financira) - funkcionira.

Pritom treba reći da je Ministarstvo kulture na čelu s ministricom Obuljen Koržinek brzo izrazilo spremnost za pružanje pomoći, no nekidan je brzopleto ponudilo tek djelomična rješenja koja su usput razotkrila i veliko nepoznavanje toga segmenta kulture, dok međutim Grad Zagreb, u kojemu se stvara 90% programa nezavisnog kulturnog sektora, nije učinio niti to. Tek je jednim Zaključkom u Skupštini Grada Zagreba, a izglasavanje kojeg je nametnula opozicije (koju je u toj odluci podržao čak i HDZ), Zagreb primoran idućih šest mjeseci plaćati troškove prostora nezavisnim subjektima u kulturi. S obzirom na to koliko nezavisnih organizacija/umjetnika ima vlastite službene prostore, riječ je o doista minimalnim troškovima.

Što se ponuđenih mjera Ministarstva kulture tiče, ono je tek djelomično i (u odnosu na ostale profesije) diskriminacijski podržalo rješavanje egzistencije samo jedne kategorije samostalnih umjetnika tj. onih koji su kao zaslužni umjetnici stekli status članova HZSU-a (Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika). Njima je ponuđen, i to ovisno o financijskom uzusu što je krajnje neprihvatljivo, cijeli ili polovičan iznos pomoći (3.250 kn tj. 1.600 kn dok se pomoć ostalim profesijama podiže na 4.000 kn) što je suprotno principima solidarnosti na koje se u tekućoj krizi ova Vlada poziva. O iznosima će odlučivati Ministarstvo kulture na temelju upitnika o procjeni „štete“ koju je pojedincima uzrokovao COVID-19.

Ono što začuđuje i vrijeđa je to što ta, od države priznata kategorija zaslužnih samostalnih umjetnika - koja je pripadnost struci kao i to da živi od svojeg umjetničkog rada već dokazala višekratnim revizijama svojega statusa pred komisijama u kojima uvijek sjede predstavnici Ministarstva kulture - putem upitnika i prilaganja dokumentacije pozvana ponovno dokazati da živi od profesionalnog obavljanja umjetničke djelatnosti iako je upravo temeljem tih dokaza i dobila službeni status zaslužnih samostalnih umjetnika.  

Uz članove HZSU-a, podršku će dobiti i stalno zaposleni u nezavisnom kulturnom sektoru kojih ima tek nekolicina, a ta je mjera kolateralna tj. omogućena je samo zato jer se kriteriji poklapaju s kriterijima za pomoć poduzetnicima općenito, a ne zato što se ciljano htjelo pomoći nezavisnom kulturnom sektoru. Svi ostali sudionici nezavisne kulturne scene koji čine njezinu većinu i koji od rada na njoj ostvaruju egzistenciju (tj. samostalni umjetnici koji nemaju status zaslužnih umjetnika pri HZSU) i koji si ne mogu uplaćivati doprinose, a riječ je mahom o mladim ljudima koji zarađuju dovoljno ali ne i za plaćanja osiguranja, nisu obuhvaćeni nikakvim mjerama, a uz njih ni honorarno neumjetničko osoblje, također sve prekarni radnici.

Jedan drugi kriterij Ministarstva kulture nažalost također pokazuje nepoznavanje rada u nezavisnom kulturnom sektoru. Prema upitniku za samostalne umjetnike pri HZSU se, naime, dade zaključiti da se onim samostalnim umjetnicima koji su aktivno uključeni u umjetničke organizacije kao voditelji, a koje su dobile sredstva za projekte, naknada za samostalne umjetnike neće isplaćivati jer po nekom krajnje čudnom računu, administracija valjda automatski pretpostavlja da će umjetnicima – voditeljima umjetničkih organizacija ta sredstva poslužiti kao (obilata) vlastita primanja, dok je u stvarnosti stanje potpuno drugačije. Naime, tim sredstvima umjetnici - voditelji umjetničkih organizacija plaćaju suradnike za realizaciju odobrenog projekta, a ne sebe. Jer ako znamo da produkcija manje predstave u nas stoji oko 150 tisuća kuna, a da se sredstva dobivena po projektu kreću između 5 (pet!) i  (tek rijetko) 70 tisuća kuna, onda se vidi da ista nisu dovoljna ni za približnu realizaciju jednog projekta. Ta nelogična praksa je, naime, niz godina prisutna pri dodjeli sredstava i od Ministarstva i od Grada Zagreba, pa umjetnici koji su voditelji umjetničkih organizacija manjak potrebnih sredstava nadomještaju vlastitim volonterskim umjetničkim i/ili producentskim radom, a svoju egzistenciju namiruju ili iz repriza tog projekta kojih sada upravo zbog suspenzije tržišta nema ili iz poslova kod trećih poslodavaca (TV, film, radio, crtići, itd...) kojih također sada više nema. Prema ovoj mjeri, dakle, upravo oni koji za svoje projekte dobivaju nedostatna sredstva kojima plaćaju druge suradnike, sami ostaju bez ikakve naknade.

Oni bi se eventualno možda mogli pokriti iz jedne druge (također neupućeno) donesene mjere obeštećenja za otkazane programe do 15. lipnja, no s obzirom na u Hrvatskoj uobičajenu nemogućnost planiranja za više od mjesec dana unaprijed uslijed generalnog problema s planiranjem u cijelom sektoru za koji nisu krivi umjetnici, pitanje je da li je uopće netko i imao plan do 1. svibnja, a kamoli do 15. lipnja. Zato su i sami kriteriji obeštećenja umjetničkim organizacijama morali biti sasvim drugačije postavljeni.

U cijeloj ovoj zbrci oko kriterija i prioriteta pri pomoći jednom, u normalnim vremenima, ekonomski održivom sektoru, posebno je apsurdno to što cijeli nezavisni kulturni sektor u Hrvatskoj (i izvedbeni, i likovni, i glazbeni i filmski, i književni) broji svega par tisuća ljudi, pa je i tim više nego smiješno da su samostalni umjetnici populacija oko koje se lome koplja. Mjere pomoći za sve te umjetnike tek su kap u moru u odnosu na već osigurane pomoći drugim profesijama.

Stoga su umjetnici iz dramskih umjetnosti odlučili organizirano djelovati pa su u petak 3. travnja reaktivirali Ogranak samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika unutar kojega će artikulirati prijedloge kriterija za dobivanje pomoći, a koji će, za razliku od paketa mjera dobivenog iz Ministarstva kulture, biti temeljeni na solidarnosti te u zahtjevima izjednačeni s iznosima predviđenima za ostale profesije ugrožene ovom krizom. S tim prijedlozima ići će se prema nadležnim Ministarstvima s kojima će, za nadati se i sjesti za stol te dogovoriti kvalitetne i efikasne, a iznad svega - za sve jednake mjere i rješenja.

Ukratko, mogli bismo reći da je cijela ova izvanredna situacija s Covidom 19, kao i sam virus, udarila najjače na najiscrpljenije dijelove organizma. Izazvala je visoku temperaturu i prouzročila gušenje nezavisne kulture uzrokovano neznanjem, nebrigom, neredom, inercijom, polovičnim rješenjima, odsustvom strategije i sustava, krivim medikamentima. kao i vječitom ad-hoc improvizacijom na što oni hrabriji, glasniji i odgovorniji pojedinci godinama ukazuju.

O terminalno bolesnom javnom sektoru koji je već odavno na respiratorima i koji je odavno trebao proći tranziciju, ali nije uopće, se ne govori iako na njega odlazi 98% sredstava. dok je opstanak nezavisnog sektora, koji jedini u području kulture puni proračun, postao tema, problem i slučaj. No, ako će se iz ove situacije izroditi nešto dobro, jer svaka je promjena prilika za novi početak, to su mogući nagovještaji oporavka, ali ne inicijativom nadležnih institucija već kroz osvještavanje i spoznaje kod samih samostalnih umjetnika i ostalih sudionika nezavisne scene da vlastitu sudbinu tj. vlastiti oporavak i opstanak i svoje pravo na stvaranje moraju uzeti u svoje ruke i za njega se sami izboriti. To je zadatak ove generacije umjetnika. To je ujedno i put prema umjetnosti i umjetnicima čija je zadaća i misija svjesnija i savjesnija prisutnost u društvu.