"Ultrasi" su valjda najbezbrižnija i najrazigranija skupina ljudi koja je ikad prošetala Balkanom. Foto: FaH/Žaklina JURIĆ
Ima nešto u toj Ultri. Tri dana se u našu destinaciju sjuri par desetaka tisuća mladih. Uzgred, ne slušajte one budalaštine o 150.000 ljudi, to je računica genija koji misle da tri večeri po 40-50.000 gledatelja znače tri puta toliko pristiglih ljudi, kao da se izmjenjuju novi svake večeri.
Sva ta tri dana vesele se, plešu 12 sati na stadionu, odu spavati gdje već mogu, pa onda opet.
Dvije večeri po dva-tri sata stajanja i nešto sredovječnog plesanja uz muziku koja je miljama daleko od bilo čega što mi se inače sviđa uvjerilo me da je riječ o valjda najbezbrižnijoj i najrazigranijoj skupini ljudi koja je ikad prošetala Balkanom.
Mogli bi sad lamentirati - pogrešno - o generaciji koju ne zanima ništa osim gole zabave, ali kako im se ne bi divio? Deru ih po apartmanima i sobama, deru ih na stadionskim i okolnim šankovima, tjeraju ih da na party ulaze kroz troja vrata opasna po život na sjeveru stadiona, a organizatori im nisu niti dovoljan broj WC-a priskrbili pa ih je ono malo bilo zatrpano govnima do vrha.
Na sve to oni dođu sa svojim zastavama u rasponu od Vijetnama preko Australije i Katalonije do Mozambika, šarenim naočalama, svjetlećim ogrlicama i nešto malo krpica, ili pak maskirani (štikle, torbice i šminkerskija obleka su obično sigurni detektor da je riječ o nepraktičnijem domaćem svijetu), i plešu li ga plešu do zore. I idu dalje.
A nekako usput, svatko će vam imati ispričati neku svoju strašnu priču vezanu uz Ultru. Stanari kvartova oko stadiona vjerojatno bi se pogušili u smradu urina i izmeta - to vam je ono oko nedostatka zahoda, već su drugi pisali o tome - da ih u nedjelju nije zalila jesenska kiša.
Uzgred, začudno je iskustvo kad nakon izlaska sa stadiona shvatiš da s njega u susjedstvo ne dopire neka naročito strašna buke, nego da najglasnije tehno peglanje dolazi iz sklepane limene pečenjarnice na raskrižju na kojem promet - oguglala na buku - regulira cijela policijska satnija.
Nema nikoga u čijoj zgradi je sobičak unajmio neki "ultraš" da nije spreman posvjedočiti pod zakletvom o bacanju pitara sa cvijećem s balkona na ulicu, ili povraćanju po stepenicama.
Novine se bacaju naslovima o "punoj bolnici" i kad je broj pacijenata na ispumpavanju manji nego nakon neke subotnje narodnjačke veselice u onom klubu pored stadiona.
Prenose ažurno i policijsku statistiku o privedenima koja je - u odnosu na broj sudionika - na razini derbija začelja domaće nogometne lige. Usput, više od dvije trećine privedenih su domaći.
I traje tako polemika, jedni će grintati zbog ubijenog mira malog velikog mista, koje je (a to je činjenica koju ne možeš zanemariti) veličine prosječnog kvarta u drugim gradovima u kojima se Ultra održava. Drugi, pak, grintaju na prve jer bi da se zaradi "no-matter-what" i kažu "tko je protiv Ultre, taj je protiv našeg velog mista".
A istina je, valjda nikad nismo vidjeli toliko ljudi da bauljaju po ulicama grada s bocama u rukama. Maloprije vidim četvoricu od 20-i-nešto, ostalo malo pri dnu Jack Daniel'sa, Amerikanci bi im bili Nacionalnu gardu već poslali.
Pa što ne bi šetali, tako je od Woodstocka naovamo.
Uživaju ljudi u stečenoj slobodi da rade sve što ne mogu kod kuće. Većina domaćih će malo zavrtjeti glavom, i reći "ma je, ima svega, ali neka se zaradilo". U ime te mantre dopušteno je i poželjno sve, i skinuti gaće da ti rade što hoće, ili pokušati zajebati koga stigneš, čak i (ako nije urbana legenda) prodajom smrvljenih tableta za glavobolju partijanerima "jer oni to, znaš, traže".