U klopci između zla oca i još gore matere

Od zla oca i još gore matere – takve su nam, po prilici, opcije između dva velika predizborna tabora, SDP-ovog i HDZ-ovog. U kojima je zavladala totalna frka. A kada su veliki u frci, onda to izgleda ovako.

HDZ i njegovu Domoljubnu koaliciju sustigao je ultimativni politički, ljudski, moralni sunovrat u kojemu su izgubili i zadnju skrupulu dovevši prije nekoliko dana na predizbornom skupu u Osijeku na pozornicu Enu Šarac, djevojku poznatu u cijeloj Hrvatskoj po teškoj borbi protiv raka mozga više od desetljeća. Ozbiljno bolesna djevojka sa šefom Tomislavom Karamarkom razmijenila je krunice i uputila koju prigodnu riječ o potrebi posvećivanja veće pažnje teško bolesnoj djeci i sprečavanja odlaska mladih iz Hrvatske. Iskorištavanje bolesnih za upisivanje političkih bodova novo je dno koje nam je otkrio HDZ. No, i uz pristanak Ene Šarac i blagoslov njezinih roditelja za taj politički nastup, nema drugog zaključka nego da nije bolesna ta djevojka nego je neizlječivo bolestan i krajnje perverzan um koji je smislio takav scenarij.

I dok je gadljivo-patetični igrokaz s Enom Šarac bio u funkciji pokazivanja HDZ-ove brige, sućuti i empatije za bolesnog čovjeka, one u problemima, malog čovjeka, na istom se skupu čulo i zastrašujuće i zlokobno arlaukanje kako će svoje političke suparnike "satrati", "kukurikavce demolirati, rasturiti i poslati u ropotarnicu povijesti", "pogaziti nesposobne komuniste".

HDZ-ova direktorica kampanje Josipa Rimac pojasnila je potom novinarima kako nema govora o njihovoj bilo kakvoj oštroj retorici. “Ovo je retorika koju razumije hrvatski narod. Danas šaljemo jasne poruke ovdje iz Slavonije. Šaljemo ih srcem, šaljemo ih puni emocija i ljubavi”, kazala je Rimac. Taman toliko da čovjek propadne u zemlju od srama što pripada hrvatskom narodu i usto poželi biti apsolutno nevoljen.

Jednako neprihvatljive i zabrinjavajuće retorike ne manjka, naravno, ni na drugoj bandi. Pa je tako za šefa SDP-a, stranke na čelu pitoreskne koalicije Hrvatska raste, Zorana Milanovića HDZ-ova koalicija "pošast gora od Sanadera", "gora od nezakonitosti", "opasna za Hrvatsku", "zlo kojemu treba stati na put", "bedaci i obični zalupanci", "lažna domoljubna koalicija koja radi za svakog profitera, cincara i prevaranta", u nedoumici "jesu li to ljudi ili karikature".

Milanović, čija je stranka prije nekih mjesec dana na predizbornom skupu otkrila patriotizam i hrvatske zastave, objavio je da SDP "voli svoju domovinu 10.000 puta više nego ta lažna domoljubna koalicija", za koju je ustvrdio da "od Hrvatske želi napraviti zadnju balkansku nacionalističku i zatucanu kasabu". Zakucao je i "patriote koji razbijaju ćirilične ploče i postavljaju plinske boce u Savskoj ulici u Zagrebu".

I nije teško složiti se s tim, ali ne kada sve to izgovara Zoran Milanović. Premijer u čijem su se mandatu nacionalizam, ksenofobija i netrpeljivosti svih vrsta upravo najviše raspojasali. Nije li Milanovićev ministar Ranko Ostojić i jedan od njegovih najvećih pouzdanika izjavio da može zabraniti prosvjed branitelja, ali neće? Zato što je SDP-u zarad dizanja političkih tenzija odgovaralo bujanje desničarenja. Nije li se baš Milanović skrivao u Vukovaru pred antićirilićarima ulazeći na zadnja vrata na pregovore? Nije li Milanović nedavno Srbe nazvao barbarima, a njihovom premijeru Vučiću obraćao se šaraj-malo-brate rasističkim vicevima? Ne smišlja li baš Milanović eufemizme poput "operetne manifestacije u kojoj nisu naoružani i ne prijete" za postrojavanje Glavaševe crnokošuljaške SS-garde pred Saborom e da se ne bi zamjerio HDSSB-ovcima uzmanjka li mu ruku za skupljanje parlamentarne većine?

Očito, Karamarko nema ekskluzivitet u pretvaranju Hrvatske u zadnju balkansku nacionalističku i zatucanu kasabu. Štoviše, Milanović mu po tom pitanju puše za vrat.

I baš kao što HDZ birače smatra ovcama za šišanje, tako ih i SDP tretira kao telad bez mozga. Gore smo zabilježili da za Milanovića nema gore pošasti od Sanadera, njegova negdašnja uzora i učitelja, ali, eto, HDZ je uspio i to nadmašiti. Kako onda objasniti da upravo Sanaderovu recepturu SDP obilato koristi na ovim izborima? Sjetit ćete se one Sanaderove na izborima 2007. godine "glas za HSP je glas za SDP", koja mu je upalila i uništila sve izglede Ante Đapića na izborima.

Jedan od Milanovićevih pripuza Arsen Boa Bauk nedavno je pokušao biti Sanader, ali sve što mu je uspjelo jest reći – "nismo ni mi dobri, ali smo barem manje zlo". Ustvrdio je neki dan u Dubrovniku da na izborima 8. studenog ne postoji "treći put" i da svi koji žele da Milanović ostane premijer umjesto da ga zamijeni Karamarko trebaju glasati za koaliciju Hrvatska raste. "Stvar je vrlo jasna, ili mi ili oni. Ovo možda izgleda dramatično, ali to vam je tako. Treći putevi su se često pokazali kao stranputice. S njima nikad ne znate na čemu ste. Razgovarajte s ljudima koje poznajete, koji imaju dilema, ali ne žele HDZ, nastojite im riješiti te dileme da glasaju za našu listu. Tko želi Milanovića neka glasuje za njega, tko želi Karamarka, eno mu ga. Tko ne želi Karamarka, nema trećeg izbora'', blagoglagoljio je Bauk dodavši da će ''jedan dio građana glasovat će za nas jer su oni drugi puno gori od nas i zato što smo mi jedina brana da se oni vrate''.

Prisnažila je i vazda svakom gazdi poslušna Milanka Opačić riječima da će "svaki glas za male stranke biti bačen glas od kojega će profitirati HDZ”. To je ona Opačić, čisto uzgredne ilustracije radi, koja je uporno tvrdila da u Hrvatskoj nema gladne djece, a ako ih eventualno i ima da su to romska djeca dok je njen šef istodobno objašnjavao da u Hrvatskoj nisu problem gladna nego pretila djeca. Ista ona koja je na nedavnoj SDP-ovoj patriotskoj konvenciji prije mjesec dana grmila kako HDZ u dva mandata nije uspio riješiti problem gladne djece u školama, dok je njena Vlada (dva mjeseca prije izbora) osigurala financiranje toplog obroka za 17.500 školaraca. Pa, dobro, Milanka, ima li te gladne djece po školama ili nema?

I sve su Milanovićeve podguzne muhe sada preuzele mantru kako će glas za neku treću, manju stranku biti glas za Karamarka. Zašto birač koji nalazi bliskost s idejama, recimo, Mirele Holy i ORaH-a ne bi glasao za njih? Zato što će glas za njih biti jedan manje za Milanovića? Na to je Milanović trebao misliti ranije, dok je činio sve da Holy ode iz stranke i postavljao nekakve klimoglave zmajloviće na njezino mjesto. Zašto birači koji vjeruju da Čačić i Josipović još imaju što dati politici i društvu ne bi zaokružili njihovu opciju? Zato da održe Milanovića koji se nije dokazao kao uspješan i sposoban premijer nego tek arogantni, bahati egotriper? Ili oni koji smatraju da MOST, Živi zid ili Bandić nude njima prihvatljivu politiku i rješenja?

Da se Milanović pokazao kao lider i državnik od formata, ne bi njegova potrčkala morala sada kukumavčiti okolo i moljakati da se glas ne daje trećim, manjim strankama, nego bi sam izvojevao nadmoćnu izbornu pobjedu. Ovako će ostati zapamćeni kao "neda mi se" vlada kako su sami o sebi prije godinu i pol tvitnuli.

Kaže Boa Bauk da su treći putevi stranputice. Koliko vidimo, stranputicom se pokazala samo njegova vlast koja se tri i pol godine držala low profile, probudivši se tek nedavno i sudarivši se sa stvarnošću u kojoj žive njezini građani, i kojoj čak ni crnokošuljaši nisu mrski ne bi li još četiri godine hibernirala. I čiji bi nerad i nesposobnost lako mogli dovesti Karamarka na vlast. U čemu je onda razlika između dvije kasabe – HDZ-ove i SDP-ove?