"Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji" Foto: 6yka.com
1. Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu.
2. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identificira sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema svijetu intelekta uvijek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: "Kada čujem riječ kultura mašim se za pištolj", do česte upotrebe izraza kao što su "degenerirani intelektualci", "jalovi snobovi"... Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažirani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije, zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti... Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.
3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.
4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obilježjima povjesnog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari "proleteri" postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.
5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji.To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korjenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima.
6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja. Kad sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, pa i umjerenih Italijana. Židovi su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, također biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomicanjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove, jer su nesposobne da ispravno procjene neprijatelja.
7. U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju biti pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo "konačno rješenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.
8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu -preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) pristupiti stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski prenijeta na njega, nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu.
9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokraciji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta - poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvaliteta, kao entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne djeluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda.
Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv "trule" parlamentarne vlasti.
10. Fašizam govori novogovorom. Moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih talk-showa. Ujutro, 27. srpnja 1943. saznao sam preko radija da je fašizam propao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štoviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste.
Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko, smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći izniknuti iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organiziranja.
Te riječi "sloboda", "diktatura", "prava"- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao: "Želim drugi Auschwitz, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima".
Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu.
Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.