Ustanak koji je Hrvatska prespavala

„Antifašistički ustanak na području Hrvatske podignula je Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom. To je činjenica i nema nikakve potrebe za umivanjem povijesti. Krajnje je vrijeme da se stvari nazovu pravim imenom. Time se nikako ne dovodi u pitanje stvaranje prvog partizanskog odreda na području Hrvatske u Brezovici, ali ustanak je počeo ovdje, u Srbu, i isti dan planuo u Bosni i Hercegovini. Neću se umoriti od ponavljanja istine.“

Riječi su ovo Franje Habulina, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA), koji je povodom obljetnice Dana ustanka u Srbu 27. srpnja rekao ono što se u Hrvatskoj malo tko usudi javno kazati. Posebno to vrijedi za tzv. lijeve stranke, koje ni same više ne znaju što bi od sebe, kamoli s ionako u Hrvatskoj politički neprofitabilnim antifašizmom, pa se cijela priča svela na neparlamentarnu Radničku frontu i tek pokoji proplamsaj čelnika platforme Možemo koja od „lijevih“ tema bježi kao vrag od tamjana, svjesni da se na povratku imena Trga maršala Tita bodovi prije mogu izgubiti, nego dobiti. Tu je negdje načelno i SDP, ali njima ovo pitanje definitivno nije na listi prioriteta.

Jedini koji uporno i dosljedno ustraju na obilježavanju svih važnih datuma iz partizanske borbe su Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista, s tim da su i jedni i drugi, što brojnošću što utjecajem, svedeni na društvenu marginu.

I srpske organizacije, međutim, imaju sve više problema da ostaju jedini baštinici antifašističkog pokreta, o čemu je nedavno u intervjuu u Jutarnjem listu govorio Čedomir Višnjić iz Prosvjete, koji je upozorio da „ta medalja ima dvije strane“, s obzirom da je jedna strana bez sumnje pozitivna pa i neizbježna, jer postoji tradicija i stradanja i sudjelovanja u tom pokretu. Ali tu je i ona druga, da je Drugi svjetski rat unutar srpske zajednice prouzročio izazvao niz negativnih posljedica u izboru mjesta sjećanja i izbrisao sve ono što je prije bilo. „Potpuna identifikacija naše zajednice s NOB-om nije dobra za samu zajednicu, jer briše raniju tradiciju i odnose. To ne smije biti naša jedina, kako kažete - niša. Ne mogu Srbi iz Hrvatske spasiti NOB, niti NOB više može spasiti njih, bez obzira na naše sudjelovanje, naše narodne heroje i slično“, objasnio je Višnjić. 

Istina je da Srbi prednjače među žrtvama Drugog svjetskog rata na području Hrvatske, ali veliki obol – u pravilu na partizanskoj strani – dali su i Dalmatinci. „Ni u Brezovici niti u Srbu nije bila važna nacionalnost, nego je bilo važno opredjeljenje i vrijednosti slobode za koje su se borili“, ponovo ćemo citirati Habulina. 

Danas, međutim, u Dalmaciji jedva da još postoje oni koji održavaju antifašističku povijest poput, primjerice, Malog Iža, gdje je prije neki dan proslavljena pobjeda. 

S druge strane, iz saborskih klupa ne samo da smo danima slušali pozdravljanje ustaškim „Za dom spremni“, prije svih iz usta upravo dalmatinskih zastupnika, nego je i predsjednik tog najvišeg zakonodavnog tijela HDZ-ovac Gordan Jandroković održao predavanje tim povodom o nekakvoj dvostrukoj konotaciji ZDS-a i razlici kad se on koristio u vrijeme NDH u odnosu na danas. Kao da su HOS-ovci 1991. slučajno baš „Za dom spremni“ uzeli kao pozdrav, a skraćenicu HOS kao naziv. I jedno i drugo usko je vezano za ustaški pokret i tu dvostrukih konotacija niti ima niti može biti. 

S obzirom da slične tendencije sve više jačaju i u ostalim europskim, pa i svjetskim državama, teško je očekivati da se skoro mogu očekivati pozitivne promjene i zapravo situacija sve više podsjeća na predratne tridesete prošlog stoljeća koje su na vlast dovele naciste i fašiste u cijelom nizu europskih država. Svjesni su toga i političari koji odlučuju o sudbini Hrvatske, koji se, kako je na istom skupu kazao predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, zaklinju u demokraciju i ljudska prava, a prave se da ne vide kuda vodi trend relativizacije ustaštva i opasnosti od širenja etničke netrpeljivosti.

„Danas, 84 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Međutim, umjesto toga, ona nam se vraća kao ostrašćeni revizionizam. Ne zato što su otkrivene nove činjenice, nego da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost ustaštva, pokreta koji je bio kopija nacizma“, rekao je Pusić.