Dokumentarni film "Venecijanski sindrom" plastično opisuje katastrofu koja je pogodila Veneciju u posljednjih par desetljeća potpuno sumanutim porastom broja jednodnevnih turista Foto: "Venecijanski sindrom"
Cruiser se na ovogodišnjoj Mrduji usidrio točno na trasu kojom su morale proći jedrilice. "Prilagodite se", poručili su natjecateljima iz Lučke uprave Foto: Ivica Profaca
Trebala je to biti još jedna Mrdujska regata, 83. po redu.
Dobro, nešto je manje brodova ove godine bilo prijavljeno, razmazilo nas proteklih nekoliko s onim brojkama oko 300, pa ti odjednom 200 izgleda kao da nikoga nema.
E sad, zašto je to tako, poseban je problem, tko je zakazao u promociji, tko u pružanju boljih uvjeta jedriličarima koji dođu sa strane, gdje je u svemu tome gradska uprava, koliko ih je uspjelo shvatiti da je ona slika s par stotina jedrilica u luci ili ispred nje bogomdani plakat za bilo koju turističku promociju... I sve tako neka pitanja.
Kažem, trebala je to biti Mrdujska regata kakvih je bilo pregršt u ovih osamdeset-i-kusur godina. Vjetar idealan, kasnije ponešto i za poneke jedrilice i prejak, ekipa dobro raspoložena. Sve do starta. Točno tamo odakle godinama flota koja neposredno prije toga starta na 22 nautičke milje dugu regatu - po svojoj prirodi prilično revijalnu, time i idealnu za promociju - nasadio se Celebrity Silhouette, 315 metara dug i 16 paluba visok cruiser.
Nije, naravno, taj ploveći ekvivalent socijalističkog hotela doplovio sam. Nije ga tamo gdje se usidrio ni posada dovela zato što joj se tako ćefnulo. Pitali ljudi gdje će se usidriti, netko nadležan - valjda Lučka uprava - im rekao "eno, može tamo".
A - tako su nam ispričali u lučici - kad su organizatori regate iz JD Labud pokušali uredovati da se poštuju desetljetne užance, neki nadležni im rekli "pa prilagodite se malo". I prilagodili se. Svih dvjestotinjak jedrilica stislo se par stotina metara zapadnije nego inače, skoro do punte Čiova. Nije neka tragedija. Ili ipak jest?
Stvar je vrlo jednostavna. Apsolutno nije problem u tih nekoliko stotina metara. Još uvijek se jedrilo iste 22 milje, još uvijek je najvažnije bilo stići do Mrduje i natrag. Problem je u tome što se za ljubav cruisera i njegovih putnika, koji su tog dana možda čak i ostavili neki euro u gradu, sve ostalo - pa eto i najstarija i najveća jedriličarska regata na hrvatskom dijelu Jadrana - treba se "prilagoditi". Inače će, valjda, svih onih dvije i nešto tisuća putnika na Celebrity Silhouette reći "pa gdje smo mi ovo došli, kad se ne možemo ni sidriti gdje hoćemo?" Je, mo'š mislit. Ili, ako ćemo ostati vjerni ovom serijalu, grad (recimo onaj koji je 1927. pokrenuo jedno fino jedriličarsko nadmetanje) je još jednom ustuknuo pred destinacijom.
To zbog čega je priča o Mrduji i cruiseru višestruko većem od tog otočića između Brača i Šolte ipak važna potvrdilo se dva dana kasnije. U kinoteci Zlatna vrata, naime, uz pomoć dubrovačke udruge Kinookus, prikazan je njemački dokumentarac "Venecijanski sindrom".
Pogledajte trailer "The Venice Syndrome"
Premda mu ovo nije hrvatska premijera, jer je bio prikazivan u Dubrovniku (uspješnije, odnosno s puno više publike nego u Splitu), te u okviru festivala Human Rights Film Festivala u Zagrebu i Rijeci, vrijedi se osvrnuti. Riječ je o filmu koji vrlo plastično opisuje katastrofu koja je pogodila Veneciju u posljednjih par desetljeća potpuno sumanutim porastom broja turista koji talijanski biser svakodnevno posjećuju. Ovo "svakodnevno" shvatite bukvalno, jer riječ je u pravilu o jednodnevnim gostima.
Cruiseri su najočitiji izvor te rijeke (prizori s karnevala u filmu drukčije se ne mogu opisati nego ljudska rijeka), premda ne i jedini. Živjeti u "destinaciji u razvoju", s galopirajućim postocima rasta, gledanje ovoga filma je otprilike kao slušati predviđanja vulkanske erupcije.
Ukratko, Veneciju godišnje preplavi više od 20 milijuna turista. U početku tog uspona, osjećaji su bili vjerojatno isti kao u Dubrovniku, Splitu, ili Hvaru. Super, mnogo će ljudi živjeti od toga, profitirat će i urbana infrastruktura, cijeli će svijet znati za grad. Sve su granice nestale, cijene smještaja i neopisive gužve su otjerale višednevne goste, a vrijednost nekretnina i ona spomenuta "prilagodba" je rastjerala veći dio lokalnog stanovništva koji praktički više nisu imali gdje raditi osim u turizmu i pratećim uslugama. Čak je i gradska pošta prodana Benettonu.
U 20 godina broj stanovnika je pao s 200.000 na šezdesetak tisuća. Ostali su otišli "na kopno", kako to Venecijanci zovu, kao da je riječ o drugoj planeti, dok su venecijanske kalete ostale navečer - kad odu svi oni koji su protrčali kroz njih - prazne poput grada duhova. Golemi cruiseri su uplovljavali gdje su htjeli i u kolikom su god broju htjeli, bez ikakve želje lokalnih vlasti da zavede reda, sve dok sam UNESCO (znate taj UNESCO, i Split i Dubrovnik su na njegovoj listi) zbog nemara nije priprijetio brisanju Venecije s popisa svjetske baštine.
Riječ je i o fizičkom, ne samo urbanom uništenju - kuće uz kanale zbog vode uzburkane plovidbom tisuća plovila imaju sasvim izjedene temelje. Skočili su i preostali lokalci, bunom protiv selidbe njihove tržnice, jednog od onih gradskih obilježja koji su se morali "prilagoditi".
Dubrovnik i Split, srećom, nisu tamo gdje je završila Venecija. Više je gostiju koji borave u hotelima i apartmanima, manje je onih jednodnevnih. Doduše, kako je nakon filma spomenuo sociolog i aktivist Mirko Petrić, ove je godine u Dubrovniku zabilježen rekord od 17.000 cruiserskih putnika u jednom danu, što je otprilike kapacitet svih tamošnjih hotela. Ni cijene nekretnina nisu još tolike da bi došlo do egzodusa, iako se Dubrovnik i s time suočio.
No, koliko još dugo ćemo se moći tješiti? Dok ne shvatimo da "prilagodba" znači odricanje od najvrjednijeg što ta dva grada imaju - svoju milenijsku "gradskost". Zato su one 1979. i upisani na UNESCO-ovu listu, ne kao kulisa za beskrajni niz partyja ili prostor za gužvanje milijuna kojima su samo recka među lukama i naseljima na putovanju, viđena kroz tražilo kamere.
Svaki preživjeli gradski obrt, svaki restoran ili kafić koji radi cijelu godinu, svaka tezga na pazaru ili ribarnici, svaka kulturna potreba po koju građani dolaze u svoj grad, pa i svaka regata ili utakmica brana su onome što je svladalo Veneciju i pretvorilo je u prazni ukras pored sve naseljenijih gradića na kopnu.
Postoji ona izreka da glup uči na svojim, pametan na tuđim greškama. Vrijeme je za lekciju.