Dođe čovjeku da izraz "partijaner" kandidira za nematerijalnu kulturnu baštinu Foto: FaH/Mario STRMOTIĆ
Dogodi se tako čovjeku da se rodi u gradu, skoro pet desetljeća odživi i preživi u gradu, a onda se jednog jutra - a da se nije preselio ni u susjednu ulicu - probudi u destinaciji.
Pa najednom sluša na radiju i televiziji, čita u novinama ili prati beskrajne diskusije na društvenim mrežama u kojima se nekako negdje izgubila imenica "grad", a zamijenili je "hit-destinacija", "party-destinacija", "kruzerska destinacija", "festivalska destinacija".
Samo grada nekako nestalo, još malo pa ćemo na izborima birati destinačelnika.
Nismo još, doduše, dogurali do razine jedne druge, još poznatije destinacije, čiji načelnik svoje podanike javno poziva da ne dolaze u centar grada bez ljute potrebe, jer tamo su turisti.
Ali polako, ima vremena.
I kako je živjeti u destinaciji?
Nije loše, u načelu.
Treba se, naravno, naviknuti da po izlasku iz kuće više nećeš pozdraviti susjeda iz fotokopirnice, nego četvoricu do pasa golih momaka iz nekog sjevernog govornog područja kako se sunčaju u dvoru.
Opet, gušt je danas prolaziti gradom (pardon, destinacijom, teško se naviknuti) koji je u mojoj mladosti bio nešto poput velikoga kolodvora, turisti bi došli nekim prometalom, prekrcali se u drugo i otišli.
Glavna gradska/destinacijska znamenitost bila je tu gdje je i danas, već je bila i dio liste svjetske baštine, ali nikoga nije zanimala.
Sad odjednom zanima sve, ili bar mi mislimo da ih zanima. Pa se već pomalo teško probijati ulicama, kafići i restorani niču tamo gdje ih nikad nije bilo, ljudima se sviđa naša hrana, apartmana i soba je više nego vespi, hoteli nešto sporije niču, ali i oni će stići.
I dobro je to, puno ljudi ima od čega živjeti, divno je što te prepoznaju kao vrijednog posjeta, a već i sam dodir sa stranim jezicima trebao bi imati ljekovito djelovanje na tradicionalnu, malo uglađenu ksenofobiju naše destinacije.
E sad, da bi ova destinacija mogla nositi nadimak Grintovec, valja zbog nečega i grintati.
Recimo, zašto - i mimo globalno popularnog i po mnogo čemu sjajnog trodnevnog stadionskog plesnjaka koji je glas o destinaciji pronio širom svijeta - cijela ona svjetska baština služi samo kao ne naročito prikladna kulisa, skoro pa smetnja, beskrajnom partijanju na svakom kantunu?
Bi li, štajaznam, nekome palo na pamet da u Sieni, na Campu, organizira party kakav se svake večeri održava u bespravnom kafiću uz našu destinacijsku Rivu?
Dođe čovjeku da izraz "partijaner" kandidira za nematerijalnu kulturnu baštinu. Ili, recimo, da zbog nečega što se zove "pub crawl" pola ulica smrdi po rigotini, a ona četiri polugola mladića iz bivše fotokopirnice jedne večeri iz čista mira porazbijaju apartman u kojem spavaju.
Evo, čak i glavna destinacijska, donedavno gradska plaža, u intervjuu nekog mlađahnog promotora dobije opis "prevrijedni partijanerski resurs da se prepusti kupačima", a jedna agencija odluči od plažnih ležaljki i suncobrana stvoriti smještajni kapacitet.
"Treba se malo strpit, šta ti smetaju, pa od čega ćemo drugog živit? Pusti ih da rade šta oće, glavno da su pare donili", kažu mi ovi što me povremeno na mrežama nazovu "čangrizavim govnom" i broje godine do kad će "ove stare plačipizde poumirat".
I onda shvatiš - pa ne treba ni grintat na turiste, makar ti san ovisio o tome hoće li Argentina ili Nizozemska dobit polufinale Svjetskog prvenstva, jer su ti u kvartovskim apartmanima svi u narančastim majicama.
Jednostavno, da im je netko rekao da nije baš u redu povraćati po pitarima, oni to ne bi radili. Nisu oni grad preimenovali u destinaciju, a osim toga, dolaze iz gradova koji tjedno imaju turista koliko ih naša destinacija bilježi godišnje. I opet ih zovu "grad", jer to jesu.
Ovo će biti serija koja će govoriti baš o tome - kako je živjeti u destinaciji koja bi trebala biti grad. I to grad koji zaslužuje da ga posjetiš.