Zavirimo u prošlost da bismo imali budućnost

zavirimo-u-proslost-da-bismo-imali-buducnost-3016.jpg

Sve te "Prvomajske", "Jedinstva", "Bratstva" "Sloge", "Jugoplastike", "Jugovinili" ..., trebalo je zatrti, a radnike poslati na burzu ili u mirovinu
Sve te "Prvomajske", "Jedinstva", "Bratstva" "Sloge", "Jugoplastike", "Jugovinili" ..., trebalo je zatrti, a radnike poslati na burzu ili u mirovinu
Foto: 
Labin.info

HDZ se na čelu s bivšom članicom, danas predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, sjetio da treba "povećati proizvodnju, reindustrijalizirati zemlju, mijenjati poreznu politiku i birokraciju koja mora biti servis građana", kao da je ovakvo stanje palo s neba, a ne da su ga upravo oni skrojili po svojoj slici i prilici

"Trebamo povećati proizvodnju, reindustrijalizirati zemlju, mijenjati poreznu politiku i birokraciju koja mora biti servis građana", kazala je  ovih dana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.  Ništa epohalno, o tome su govorili i njezini prethodnici, govore i ministri i premijer i analitičari, a i "stručnjaci" po birtijama i parkovima...

Ono što zapinje za oko je da to govori predsjednica koja dolazi iz redova stranke koja nas je upravo i dovela u ovakvu nezavidnu socijalno–gospodarsku situaciju svojom nepromišljenom politikom smanjenja proizvodnje, deindustrijalizacijom, lošom poreznom politikom i gomilanjem birokracije, stranačkim kadroviranjem i zadovoljavanjem potreba silnog članstva kroz uhljebljivanje u državnoj i javnoj administraciji. 

Naravno ni ove, skoro, četiri godine vlasti Kukuriku koalicije i onih nekoliko godina Račanove vladavine nisu donijele ništa bolje. Princip je bio sličan, ali u manjem obimu, jer je već devedesetih većina lošeg napravljena.  No kako smo mi zemlja paradoksa upravo bi se moglo dogoditi da nas iz krize izvlače oni koji su nas u nju uveli, jer vidimo da sadašnji vlastrodršci,  koji su za tu krizu ipak manje krivi, to ne znaju i ne mogu.

Dakle, da se pozabavimo malo zazivanjem reindustrijalizacije zemlje u kojoj su do devedesetih godina Zagreb i većina hrvatskih gradova bili prenapućeni industrijskim pogonima. Doduše, tadašnja tehnologija nije pratila svjetske trendove. Bila je blago rečeno zaostala, a i privređivalo se u socijalističkim uvjetima nemotivirajuće i netržišne ekonomije. Očekivalo se da tržišni uvjeti daju poticaj i da se krene u novu suvremenu industrijalizaciju, kao što su to učinile druge zemlje socijalističkog lagera od Poljske, Češke Mađarske itd, koje su i te kako zaostajale u  tom trenutku za Hrvatskom, kao i za ostalim državama bivše SFRJ.

Međutim, došao je rat i sve je stalo. Bio je to stvarno veliki i opravdavajući razlog! Ali ne u potpunosti, jer bilo je pogubno da je rat postao izlika za sve činjenje i nečinjenje koje nas je vodilo u potpunu devastaciju postojećih materijalnih dobara. Krenulo se sa raščićavanjem vlastite prošlosti na najgrublji mogući način. Vodila se bezuvjetna i otvorena politika da u toj bivšoj državi ništa nije valjalo, pa su nas tako nacionalno – političko - ideološki sukobi odveli ravno u rat. No, ono što se moglo izbjeći je uništavanje baš tih materijalnih dobara i industrijske osnovice, pri čemu su prvi na udaru bili pogoni koji odjednom nisu više imali podobna imena i sve ono što je na bilo koji način asociralo na "mračna" socijalistička vremena. Samo se tražio razlog! Sve te "Prvomajske", "Jedinstva", "Bratstva" "Sloge", "Jugoplastike", "Jugovinili" ..., trebalo je zatrti, a radnike poslati na burzu, u mirovinu i postupno ih do kraja peuperizirati. Samo u tim tvornicama radilo je na tisuće radnika i hranilo desetke tisuća članova obitelji.

Koliki je zapravo društveni tabu nad tim temama govori i činjenica da je na internetu ili u novinama vrlo malo podataka o nestanku i urušavanju nekadašnjih tvorničkih giganata. Za ljude koji su radili u tim tvornicama ovo društvo nije pokazalo nimalo razumijevanja i oni su svoje živote nastavili živjeti u oskudici u soliterima od Novog Zagreba, preko Trešnjevke do Gajnica na zapadu i Dubrave na istoku, Splitu, Osijeku, Rijeci....

U Zagrebu kao industrijskom središtu nekadašnje države primjer Prvomajske je najilustrativniji. Tvornica alatnih strojeva Prvomajska bila je jedna od najpoznatijih hrvatskih socijalističkih gospodarskih divova koja je u doba punoga tvorničkoga procvata  imala 16 tvrtki s više od 7600 radnika. Za današnje prilike zvuči nevjerojatno da je tvornica imala poslovne veze s više od 40 zemalja pa je tako 1973. postala i dioničar i partner prve meksičke tvornice alatnih strojeva Fanamher. Nažalost, ništa nije pomoglo i danas uspomenu na Prvomajsku nosi samo istoimena mala tvornica smještena u Vukovini pokraj Velike Gorice, koja nema direktne veze s nekadašnjim gigantom. Tvornica Jedinstvo, koja se bavila proizvodnjom strojeva za tvorničke pogone, imala je tek nešto više sreće i od 2000 radnika ostalo je njih, vjerovali ili ne, dvadesetak.

I širom Hrvatske je bilo isto ili slično. Ostalo je ili ništa ili tek simbolične radionice od nekadašnjih tvorničkih divova čiji su proizvodi bili prepoznatljivi i u svijetu. Naravno sudbina nije sa svima bila tako okrutna, poput recimo Končara, koji je bio prava tvornica novca, pa ni ime, a ni druge okolnosti poput zaostale tehnologije, nisu smetale, ali tamo gdje je trebalo malo zapeti lako se pristupalo obračunavanju s lošom i neželjenom prošlošću. 

Sve su to, kao što znamo, pratile sveopća pljačka i tajkunizacija.  Na koncu zar u tadašnjem HDZ-u i vlasti nije bilo barem zrnce pameti kako bi se ono što danas zaziva predsjednica iz njihovih redova napravilo, a dijelovi tih pogona, kao i radna mjesta, sačuvali te da ljudi u ovoj državi osim zraka i sunca imaju na raspolaganju i druge resurse, da ostanu sačuvani industrijski kapaciteti, koji nigdje nisu tako temeljito zatrti kao u Hrvatskoj.

Na žalost sve dok se u našoj politici duboko ne zaviri u taj period, koji mnogi žele zaboraviti  i zbog vlastitih grijeha, neće nam biti napretka, pa želje predsjednice, s početka teksta, neće imati snagu vjerodostojnosti i pokretačkog naboja. A mi ćemo i nadalje tavoriti na repu, ipak  i srećom, Europske unije.