'Zemlja otaca' Nine Bunjevac

Nedavno, povodom (i) pulskog književnog festivala Sa(n)jam knjige, objavili smo intervju s crnogorskim i bosanskohercegovačkim piscem Andrejem Nikolaidisom i naslovili ga: "Obitelj je osnovna ćelija društva laži". E, u istoj toj Puli, na istom onom sajmu, u programu posvećenom stripu, gostovala je Nina Bunjevac, formalno kanadska umjetnica srpskog podrijetla, a suštinski "cijeli jedan Thomas Mann", kako je napisao Miljenko Jergović.

Nina je u Puli predstavila hrvatsko izdanje svog stripa Zemlja otaca (nakladnik: 2X2; urednik Vladimir Šagadin), knjige – da, knjige koliko i stripa i obratno i kako god, uopće nije važno kojim redom – kakva je drugdje, od Toronta do Londona, dočekana hvalospjevima, dok će ovdje, od Beograda do Zagreba ili od Zagreba do Beograda, ne treba sumnjati, dobiti puno manje pažnje nego zaslužuje. Ne znači to, za divno čudo, da će strip Nine Bunjevac biti rutinski ignoriran, sasvim suprotno, ima i nje i njega već u ovdašnjim medijima, ali koliko god da tog prostora bude, opet je nedovoljno, jer djela poput ovoga i u većim kulturama ima malo i dogode se rijetko.

Zemlja otaca je stripovski i književni i činjenični atak na onu obiteljsku kulturu o kojoj je govorio Nikolaidis: na kulturu laži, uljepšanu, neutemeljenu priču o nama i našima do jučer, ugrađenim u općedruštvenu konstrukciju u kojoj, uglavnom, ništa nije kao ono što znamo, koliko o sebi, toliko i o drugima.

„Mamu sam prvi put pitala kako je otac poginuo dok smo stajali u redu na benzinskoj pumpi, iste godine kad je Tito umro. Mama je odgovorila: 'U saobraćajnoj nesreći. I ako te neko to upita, tako mu i reci'. O SOPO-u i eksploziji sam saznala negdje oko svoje četrnaeste godine, do tada sam bila pomirena sa činjenicom da je otac poginuo u prometu. Pri povratku u Kanadu moja je predstava o ocu prešla od enigme, ili pak zlikovca, do heroja. Kao naivnoj šesnaestogodišnjoj djevojčici u nepoznatoj sredini jako mi je prijala pažnja koju su mi pružali njegovi prijatelji i rodbina, kao djetetu 'heroja'”, kazala je Nina Edi Vujević, u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.

SOPO je, da počnemo raspetljavati, Srpski omladinski pokret "Otadžbina", a Ninin otac, Petar, bio je njegov utjecajni član. Poginuo je 1977., sastavljajući bombu u nekakvoj kanadskoj garaži. Nina je već tada sa majkom i dijelom obitelji bila u Jugoslaviji, kod bake – junakinje partizanskog pokreta i Drugog svjetskog rata...

Rođena u Kanadi, iščupana iz tamošnjeg korijena, pa opet doseljena u tu Kanadu, Nina je od onih balkanskih ljudi kojima se rat što su ga mogli vidjeti na televiziji, onaj iz devedesetih, preklapao sa obiteljskom, dubokom dramom u kojoj je, kao u mnogim sličnim, lakše naći opravdanje, nego pokušati ponešto i razumjeti.

"Svoj život u Kanadi dijelim u dva dijela koje zovem 'život prije Dubravke Ugrešić', i 'život nakon Dubravke Ugrešić'. Tijekom 1999., dok sam prolazila kroz ta krizna vremena pod ruku mi je slučajno došla njena knjiga Kultura laži. Ta knjiga, kao i tekstovi Jasmine Tešanović koji su tada izlazili na engleskom, otvorili su mi oči. Dvije žene, jedna Srpkinja, jedna Hrvatica, iskustvo identično, zajednički opresor: nacionalizam. Zahvaljujući životu prije Dubravke, u mogućnosti sam razumjeti psihološki profil nacionalista, i kako je lako manipulirati ljudima u dijaspori. Nostalgiju je jako teško prebroditi - čovjek koji nju osjeća je čovjek koji se hvata za slamku. Mogu samo zamisliti kako je bilo mom ocu koji nije imao izbora, i koji je do kraja života živio u saznanju da nikada neće kročiti u svoje rodno selo. Zbog iskustva tih godina također razumijem da dijaspora može imati vrlo pozitivno kao i destruktivno djelovanje na zbivanja u domovini. To smo vidjeli i u slučaju Ante Pavelića i ustaša, Nikole Kavaje, mog oca, SOPO-a, kao i u ratu 90-ih", rekla je Nina u onom, maloprije spomenutom intervjuu.

Razumjeti, naravno, ne znači opravdati, već saznati pa ispričati priču o čovjeku kojeg je, također, obilježila trauma odrastanja, emigrantu koji slučajno susreće mahnitog Nikolu Kavaju, u Kanadi gradi dva života: jedan obiteljski i drugi teroristički. A to dvoje, kako god se okrene, zajedno ne ide...

I nama ovdje, naučenim da povijest nije prošlo svršeno, već počesto, recimo tako, sadašnje vrijeme, nije lako razumjeti kontekste ratova i sukoba. Kanađanima, Amerikancima, kome god, još je teže. Nina Bunjevac nije napisala i nacrtala strip – tim redom ona radi, kao filmski redatelj koji režira svoj scenarij – ni za nas koji, kao, ponešto znamo, niti za neke njih koji, uglavnom, pojma nemaju. Umjetnica je svijet, svoj i onaj veliki, objašnjavala sebi, slažući mozaik od velikih povijesnih trenutaka, ljudskih sudbina i emocionalnih lomova koji ostaju u onima koji prežive. Zemlja otaca tako vodi čitatelja i gledatelja – strip je, a Nina briljantno crta – sve tamo do paganskih vremena, pa preko podjele crkve vraća u doba sve bliže našem, u 1941. i 1945. ili 1948., kuda i kako treba da se ispriča priča o okviru iz kojeg je došao pripadnik onoga što se zvalo neprijateljskom emigracijom. Autorica, pri tome, nije sudac niti falsifikator, nije ni psiholog, niti psihoterapeut, već o svemu govori kao da se, bit će da jeste, ma jeste sigurno, odmakla od sebe i svojih najbližih, progovorivši i prikazavši ih iskreno, pošteno i ne štedeći nikoga. Računajući i – Ninu.

Zemlja otaca je tako i uz ostalo, povijesna knjiga, "povijesnija" od mnogih u nas i točnija od onoga što se, stoljećima već, a u prošlom naročito, djeci u glavu gura kao jedina, konačna i, normalno, naša, pa samim tim i sveta istina. Pri tome, strip je ovo bez viška u priči i bez gubitka bilo čega u ime velike teme. Crtež je takav da nije čudo što je autorici, zbilja, vid od posla oslabio: precizan, pun detalja, klasičan reklo bi se, ma takav da se drugačiji i ne može zamisliti, bez obzira je li u kvadratu/kadru lice napaćene matere, sluđenog oca ili kakvog masovnog zločina.

Nina Bunjevac svojoj je obitelji podarila ono što je malo koja u prilici dobiti: stvarnu sliku! Mi, publika, ostvarili smo, nazovimo je, kolateralnu korist i to višestruku. Zemlja otaca je važno i veliko umjetničko djelo kojem malo što stoji kao naslov memoarske knjige velikog albanskog i srpskog glumca Bekima Fehmiua: Blistavo i strašno. Baš blistavo i baš strašno. Golemo, reklo bi se u Bosni...