"Zemlja znanja, a ne sranja"

Kad je oko 16 sati grunuo potop kao da su ga osobno Bartulica i Ilčić poslali, moglo se znati da će zapravo najvažnija priča sa splitske podružnice pro-kurikularnog prosvjeda Hrvatska može bolje biti kiša. Ipak je u splitskim dnevnim novinama svojedobno ispaljen genijalni naslov - "Akcija 'Ništa nas ne smije iznenaditi' odgođena zbog kiše". Kad pada kiša, Splićani se teško odluče ići i na koncert u zatvorenom, a kamoli da će u centru grada prosvjedovati u korist nečega što je teško i izgovoriti, a kamoli znati što sve sadržava.

I padala je, i padala, a dolazak na Trg Gaje Bulata, stisnut između kazališta i crkve Gospe od Zdravlja, bio je skoro depresivan. Pljušti li ga pljušti, nešto ljudi sklonilo se ispod kolonada crkve, par njih ispred teatra. Ali se onda počelo puniti. I napunilo se. Nije to bio onaj fenomenalni prizor s Jelačićeva trga, pa po broju ljudi ni kao onaj sa zadarskog Narodnog trga. Ali je asfaltna ledina bila prekrivena kišobranima, kao s crteža u dječjim čitankama, osobna procjena je negdje između 500 i 800. Između njih virili su transparenti, ispod njih dolazili su zvukovi zviždaljki, poneke vuvuzele, nekakve čegrtaljke.

Organizatori su od početka govorili da neće politiku i nije je ni bilo, bar ne u govorima, i bar ne izrijekom. Ali je ona uvijek tu. Da nije, ne bi bilo transparenata s natpisima "Vlada, sjedi 1" ili "Lovoljubna koalicija", "Tim(e) to go", "Ovo je 'samo' prosvjed, fešta je kad ode cijeli Tim". Bio je i jedan "SDP=HDZ", ali je mnogo upečatljiviji i prikladniji bio "Zemlja znanja, a ne sranja". Dakle, bez politike, ali istodobno tako natopljeno njome. Ako ništa drugo, na pozornici za političare nije bilo mjesta.

Poruke koje su odaslane bile su iste kao u svim drugim gradovima, a govornice Sanda Simičić i Ivana Visković iz tima koji je radio na reformi, nastavnica Ana Nikolić i mama predškolca Tena Romani govorile su točno ono što su svi oni ispred njih u tom trenutku mislili: škola nije tor za ovce i zato budite aktivni za dobrobit svoje djece. Rekao bi Zlatko Hasanbegović, sve sami nekompetentni šarlatani.

Tena Romani doživjela je ovacije, govoreći ispod kišobrana, s mlađom kćeri u rukama: "Obrazovanje koje potiče znatiželju, razmišljanje i kreativnost te uči vrijednostima ne bi trebao biti balun iluzija."

A kiša je i dalje padala, i kad se uz mahanje lumbrelama zapjevalo prosvjedničku himnu "Kad bi svi..." Stala je kad je završio i prosvjed, ali džaba bilo i Bartulici i Ilčiću ako su je nekim tajnim obredom dotad prizivali. Davno nisam vidio toliko dobro raspoloženih, pa i ponosnih ljudi u Splitu na jednome mjestu. Jer, ako i ne bude efekta od svih ovih ljudi koji su se po Hrvatskoj okupili, napravili su puno. Nema više odmahivanja rukom "ma pusti ih, ispuhat će se oni na Facebooku". Nema više ni "nema šanse da netko dođe po kiši". Sad znamo da se može bolje. Pa neka samo izazivaju. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu