Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
BDP je u drugom kvartalu pao 0,7 posto; broj nezaposlenih u kolovozu ove godine četiri je posto veći nego isti mjesec lani; zbog dugova je blokirano 64.678 tvrtki koje duguju 36,7 milijardi kuna; u blokadi je i 262.657 građana s dugom od 20,2 milijarde kuna; u predstečajnoj nagodbi je 1096 predmeta s prijavljenih 26,3 milijarde kuna obveza i, na kraju, ali ništa manje važno, bankama je dobit pala 40 posto.
Loši podaci sustižu jedan drugi. Hrvatska je toliko duboko u recesiji da bi i oni spužvari iz šibenskog akvatorija, poznati po dubokom uronu i zadržavanju daha, odavno izgubili zrak i nestali u jadranskim dubinama.
I što je zanimljivo, a podaci različitih "demoskopa" ili "barometara" to dokazuju, te su činjenice svjesni i građani koji isključivoga krivca ne vide u ovoj vlasti. Koalicija je željela pokrenuti Hrvatsku. Govorili su da je bolje biti u plusu tri plaće, nego u minusu od kojeg ti se plače i nisu lagali. Uistinu je bolje biti u plusu nego u minusu. Pritom nisu spominjali blokade računa, na kraj pameti im nije bilo zucnuti štogod o neisplati plaća, a kamoli o otkazima. Namjera Kukuriku koalicije bila je pozitivna.
Rezultat je, međutim, porazan.
Činjenica da je nakon predsjednika Ive Josipovića, čije ovlasti sežu do ograde na najpoznatijem zagrebačkom brdu, pa za ovu priču nije ni važan, najpopularniji političar u državi ministar financija Slavko Linić, govori dovoljno sama o sebi. Država u kojoj je poreznik po anketama plasiran tako visoko ima velikih problema. Građani to prepoznaju, ali vlast na žalost ne. Ili ne shvaća o čemu je riječ ili s glavom u oblacima ne vidi dalje od vlastita nosa.
A poruka je zapravo toliko očita da je veće umijeće ne prepoznati je, nego je ignorirati.
Linić nije simpatičan čovjek. Štoviše, ima prilično naglu narav. Nesklon je kompromisima. U prvom mandatu, još tamo početkom dvijetisućitih, ne jednog je novinara jednostavno potjerao iz ureda jer mu se nisu sviđala njegova pitanja. Neka su bila, kako je Linić ocijenio, previše glupa da bi na njih odgovarao, dok su druga bila tendenciozno-politička, zapravo zaostala iz prethodnih Tuđmanovih vremena. Linić je danas hladan kao špricer. Nije uopće nervozan, kako ga žele prikazati njegovi protivnici.
Da se razumijemo, nije ovdje važan riječki političar koji će uskoro u penziju. Važno je nešto drugo – prepoznaje se da se želi uvesti red. Nakon dvadeset i kusur godina najgrublje otimačine i dvostrukih kriterija koji su jednima (većini) po političko-nacionalnoj podobnosti odnijeli najbolje godine života u borbi za preživljavanjem, a drugima (manjini) omogućili da na konto stranačko-rodijačkih veza uživaju tako kao što ni u najboljim snovima nisu slutili – i ovaj nezgodni Linić dođe kao melem na ranu.
Jedini je koji želi ponovno promiješati karte i ovaj put dijeliti koliko-toliko pošteno, a ne da "lišine" uvijek odu onima koje se cinično naziva tranzicijskim luzerima.
Zašto na istom poslu nisu i ostali ministri? Neki očito ne znaju što im je posao. Neki imaju previše vlastitih interesa da bi se uopće bavili njime. A nekima jednostavno nije stalo. Navikli su besposličariti, jer nikad ništa nisu ni radili.
Na žalost, ispada da nas je sposobni, ali lopovski HDZ pokrenuo, a nesposobna, ali poštena Kukuriku koalicija gurnula. Prema dolje, naravno.