Drago Pilsel
<p>
Autor je dugogodišnji vanjskopolitički komentator raznih medija i stručnjak za religijska pitanja. Magistar je znanosti specijaliziran za područje političke teologije. Rođen je u Buenos Airesu 1962. gdje je 1986. i 1987. započeo filozofsko i teološko školovanje na fakultetu na kojem je profesor i rektor bio papa. Živi i radi u Zagrebu.</p>
U kolumni ''Sumnjivo lice» koju Miljenko Jergović objavljuje utorkom u Jutarnjem listu, koja je rijetko mjesto zbog kojeg još navraćam tim novinama, vrlo često pronalazim razloge da žalim što će, recimo, ovih dana, kada budem okupio prijatelje u povodu mojega rođendana, Jergović ostati ne znam gdje već, a Zdravko Zima doći u moje selo i u moj dom. Naime, i Zima i Jergović osobe su meni vrlo važne u životu i zaista bih želio, žarko bih to želio, da ih okupim. I na rođendanskoj večeri, pa da jedan od uzvanika, Ivo Josipović, ode doma s materijalom za razmišljanje.
Ne umišljam si da bih ih mogao međusobno pomiriti, Jergovića i Zimu, jer bi to značilo da se smatram superioran razlozima njihova konflikta i udaljavanja. Osim toga, da parafraziram papu Franju: tko sam ja da sudim njihovim motivima i mjeri njihovu povrijeđenost ili ljutnju?
Ali snivam dan kada bi njihov razgovor, makar polemičan i žustar, ipak bio moguć. Znam da Zima ne bježi od susreta s Jergovićem, ali javnost je još jednom upoznata s Jergovićevim nepovjerenjem da se sastane sa Zimom. Mene to, ponavljam, žalosti. A žalosti me jer, u dubini, znam da se ti meni jako dragi i važni ljudi ipak međusobno uvažavaju.
U prošloj Jergovićevoj kolumni koja je dobila naslov «Kultura u kojoj se može umiroviti pisca pripada nepismenima», Jergović piše ovako: «...bez Zime svi će kreteni hrvatske književnosti biti na istoj deredži. Zdravko Zima po mnogo čemu, a najviše upravo po svojoj pomirljivosti, nikada nije mogao biti Marcel Reich-Ranicki. Ali u malenoj, rahitičnoj hrvatskoj književnosti – u koju se, opet kažem da ne zasmetam gospodi, ne miješam drukčije nego kao čitatelj – Zdravko Zima neusporedivo je veća i važnija pojava, on je hrvatski književni Velebit, nego što je to Reich-Ranicki ikada mogao biti u ogromnoj njemačkoj književnosti. Stoga je odsustvo reakcija na njegovo umirovljenje prvorazredni skandal. Kao da su svi pijani, i ne trijezne se.»
Reagira Jergović na ovoljetnu odluku Novoga lista da potjera, pardon, pošalje u mirovinu Zimu i neke znamenite kolege bez kojih, to pak sada ja tvrdim, vlasnik toga lista Albert Faggian nastavlja akciju uništavanja Supilovih i, kroz petnaestak godina, mojih novina. Da pojasnim: istarskom skupljaču umjetnina i propalih dnevnih listova trebaju pare da si kupi još malo društvenog ugleda, pa onda, naravno, za koji će mu vrag na mršavoj platnoj listi i prvorazredni novinari kada u strahu drži raznorazne nenačitane ariviste koji svu svoju silu i pecarošku mudrost pokazuju u šutanju jedne jedine lignje, ali i u nedostatku ama baš ikakva stila i novinarskog umijeća u usporedbi sa Zimom, Ivom Jakovljevićem ili Slobodanom Šnajderom?
«Slabe su prilike da ćemo Zdravko Zima i ja za ovoga života razmijeniti još koju riječ. Razlozi što je tako već odavno su izgubili javni značaj, ako su ga ikad i imali, te ih ne treba ni spominjati. U međuvremenu, nakon što je utihnuo svaki naš, pa i onaj minimalni, ceremonijalni odnos, ja sam u hrvatskoj književnosti – ali ne, naravno, i u književnosti uopće – ostao biti samo čitatelj. I to vrlo striktan: uglavnom čitam samo ono, i samo one, koje smatram vrijednim čitanja», piše Jergović u vrlo važnom tekstu za našu kulturu.
Jergoviću je među čitanima ostao i „gospodin Zima“, ali izgubio je Jergović i tu mogućnost. Za sada, jer Zima i ja uskoro krećemo u akciju, nadam se, ne kao kamikaze. Zima, je, točno to ispisuje Miljenko, umirovljen, ali u kulturnoj i književnoj povijesti nije to čest slučaj. Umirovljenje pisca.
«Događa se samo kao posljedica neke velike nesreće, recimo teške bolesti. Gabriel García Márquez umirovljen je, tako, zbog alzhajmera. Veliki njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki je najavio penziju nakon što je osamdeset i petu prevalio preko glave. U Njemačkoj su svi to zabilježili, kolumnisti su o kritičarevoj mirovini pisali kao o žalosnom, ali neizbježnom događaju u njemačkoj kulturi, a televizijske postaje – uključujući i one, takozvane, komercijalne – odlasku Reicha-Ranickog posvetile su specijalne emisije. Kako će izgledati njemačka književnost, nakom što Marcel Reich-Ranicki prestane da o njoj javno razmišlja?», pita se Jergović.
Problem nije «iz sfere takozvanih radnih odnosa, niti se nestanak Zimin tiče stanja u novinstvu, koje je, naravno, grozno, nego je tu riječ o slomu hrvatske kulture i književnosti», kaže Jergović i zbog toga pišem ovu kolumnu, svojim prijateljima u čast.
«Zdravko Zima je vrlo vjerojatno umirovljen jer su prije njega umirovljeni, umrli, nestali, svi oni koji bi u ime hrvatske kulture i književnosti stvarali bilo kakve vrijednosne kriterije, izvan onih kriterija koje propisuju svi ti milani ivkošići, josipi jovići i ostali igori zidići, a svode se na njihove rasno-političke teorije o tome tko uopće ima pravo nazivati se hrvatskim piscem. Oni kojima takvi delegiraju hrvatstvo ili ih časte počasnim arijevstvom, jednako su vrijedni i bezvrijedni, u rasponu od nacionalnog lirika Marka Perkovića Thompsona do pisca Slobodana Novaka. Njihovi kriteriji su, naime, takvi da između Perković-Thompsona i Novaka raspon nikakav ne postoji. U onome čime se zidići i podzidići bave, ta dvojica su jednako vrijedni. U takvoj kulturnoj i književnoj zbilji Zdravko Zima je zaista suvišan. Prije nego što je ostao sam, mogao je barem biti remetilački faktor. Kada je ostao sam, umirovljen je poput ptice dodo, poput Slamnigove dronte. To umirovljenje antropološko je i deevolucijsko, i manje se tiče Zime, a više Hrvata», kaže Miljenko da bi udario, ponovimo ga, strahoviti memento mori onima koji su ostali u tim svojim močvarama: «Bez Zime svi će kreteni hrvatske književnosti biti na istoj deredži.»
Mene ti kreteni hrvatske književnosti, i kulture, strahovito smetaju. Ma da mi služe da si svaki put podsjetim koliko su važni ljudi poput Jergovića i Zime, jer moji drugovi raskrinkavaju okoštale strukture, jer nam pomažu vidjeti kakvi smo, da smo i moralno ružni, jer apeliraju na našu odgovornost, jer nam približavaju pisce koji su dubinski i organski bliski, naši, pa nam neće na pamet nikada pasti da Mirka Kovača, Edvarda Kocbeka, Oskara Daviča ili Danila Kiša čitamo kao strane pisce, oni mi ne mogu pomoći da zaboravim kako, ipak, u Hrvata ima mnogo kretena blindiranog morala koji se ili groze ćirilice ili ustašama ližu jajca ili narod uče kako šutjeti, kako okretati glavu, kako žmiriti i kako mrziti.
Smeta me, i to jako, i Zoran Milanović koji će tijekom službene posjete Latviji, umjesto da ode, jer je bio pozvan i jer je to bio red, na proslavu 150. godišnjice opere u Rigi, odvaliti šamar domaćinu i otići sjediti pred računalom u hotelskoj sobi da putem interneta prati tu tzv. utakmicu tzv. nogometa između tzv. Hrvatske i tzv. Srbije.
Zašto me smeta Milanović i je li i on kao ovi drugi? I još pitate!? Jer nas svojim ponašanjem predstavlja kao narod kretena, kao začahurenu, zatucanu i iskompleksiranu državicu i jer, badava je, ne umije pokazati inteligenciju i invenciju koje su svojstvene samo najvećima.
A Zimi i Jergoviću to uspijeva.
Miljenko Jergović će trajno ostati vezan uz mene, pa čak i da umrem bez objavljena drugoga romana jer ga volim kao pisca, ali čak i da nisam razumio sve njegove knjige ili da nisam dorastao njegovu opusu, jer mi pomaže dogotoviti prvijenac i jer je drug. Kakva bih ja to bio ništarija kada bih mu zaboravio tekst „Drago Pilsel, stid za Hrvatsku“ (vidi ovdje http://www.jutarnji.hr/drago-pilsel--stid-za-hrvatsku/600000/) kojim je obranio moju moralnu katarzu od rečenih kretena?
I Zdravko Zima je moj prijatelj. Cool lik. Mi se, ono, kužimo, dijelimo muku spoznaje da smo nadareni, a radimo za kikiriki, ali meni je Zima uzor, nešto kao i Inoslav Bešker, jer svojim pisanjem pokazuje visoku razinu razumijevanja književnosti i kulture uopće, širinu i erudiciju. I to su Zimini protuotrovi za bolest našega vremena: kraljevanje mediokriteta i za našu duboko kompromitiranu profesiju.
Izuzetno sam ponosan i počašćen što mogu prijateljevati sa Zimom i s Jergovićem i to zato jer smo se složili da pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći.
Uvijek bih se, kao i oni, želio boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa.
Zima i Jergović meni i svima drugima pomažu da shvatimo kako zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.
Svi se mi (ako to smijem reći kolegicama i kolegama) moramo svakim danom okrenuti nad vlastitim koracima i zapitati se: jesmo li zavrijedili povjerenje publike? Obavljamo li svjesno naš posao?
Zdravko Zima i Miljenko Jergović uopće ne trebaju dvojiti da na takva pitanja dobivaju itekako pozitivan odgovor.