Sanja Despot
<p>Kao novinarka i urednica prošla više redakcija dnevnih i tjednih novina, a nije izgubila strast za novinarstvom, ni uvjerenje da je ono potrebno.</p>
Nakon što je svijet svojim otvorenim pismom izvjestila u uvjetima zatvorskog života u koloniji 14, zbog kojih je 23. rujna stupila u štrajk glađu, članica Pussy Riota Nadežda Tolokonjikova prebačena je u samicu. Uprava zatvora, doduše, tvrdi da nije riječ o samici, već o "sigurnoj sobi", koja će je zaštititi od sukoba s drugim osuđenicama, ali svojim novim pismom demantirala ih je sama Nadežda. "Moji odnosi s drugim zatvorenicama su dobri kada ih uprava ne pokušava umjetno okrenuti protiv mene", tvrdi 23-godišnja djevojka, naglašavajući kako smještaj u tzv. "sigurnu sobu" nije nikakvo rješenje za probleme koje je nabrojala u svom pismu u kojem opisuje kako se uvjeti u nekim ruskim zatvorima nisu bitno popravili još od doba Solženjicina.
"Najveću prijetnju predstavlja mi zatvorska administracija. Pogotovo sada kada sam probila informacijsku blokadu, opisavši nelegalne uvjete u zatvoru o kojima se nijedna druga zatvorenica nije usudila otvoreno progovoriti zbog straha da će se naći pod nevjerojatnim pritiskom tijekom preostalog vremena boravka ovdje", tvrdi Nadežda, opisujući kako izgleda zamjenski smještaj u koji su je gurnuli: "U samici je nevjerojatno hladno. Riječ je o staroj metodi, dobro poznatoj administraciji kampa još iz sovjetskih vremena. Samice su tako hladne da se kazna pretvara u mučenje. Jedina razlika između mene i nekog tko je u samicu natjeran po kazni je u tome što ne moram nositi specijalnu narančastu uniformu, već mogu ostati u svojoj uobičajenoj zatvorskoj odjeći. Ali ni pet slojeva odjeće me ne štiti od prodorne hladnoće. Ovo pišem na hladnoj, uskoj klupi. Nije mi dopušteno sjediti na krevetu, a posebno mi je zabranjeno leći. Vrlo je teško sjediti na hladnom cijeli dan kada ste u štrajku glađu. Tjelesna temperatura mi je niska i vrti mi se. Svjetlo je hladno i blijedo, a i voda u slavini je hladna. Ovo je samica. Kako bih izbjegla daljnje kažnjavanje koje nadamnom provodi administracija zatvoreničke kolonije 14, vjerujem kako bih trebala biti prebačena u neku drugu koloniju. Jasno mi je da će administracija provesti mojih preostalih pet mjeseci zatvora osvečujući mi se što sam im stvorila probleme".
To drugo pismo Nadežda Tolokonjikova napisala je 24. rujna i otada se nijedno novo nije probilo do internetskih stranica koje pružaju podršku Pussy Riot i zalažu se za puštanje na slobodu Nadežde Tolokonjikove i druge osuđene članice, Marije Aljohine. Sud ih je u kolovozu prošle godine osudio na dvije godine zbog anti-putinovskog performansa u moskovskoj katedrali, klasificirajući ga kao "huliganstvo motivirano vjerskom mržnjom", a obje članice poslane su na izdržavanje kazne u Mordoviju. Kažnjeničke kolonije u koje su poslane su nekoliko stotina kilometara udaljene od prijestolnice, riječ je o kompleksima gulaga iz sovjetskih vremena koji su uobičajene destinacije za osuđenice iz Moskve. U koloniji u kojoj služi mlada umjetnica, aktivistica i majka Tolokonjikova uvjeti su, sudeći po njenom pismu strašni.
http://voiceproject.org/your-voice/2013/09/
Donosimo izvatke:
"Moja brigada u krojačkoj radionici radi 16 do 17 sati dnevno. Od 7,30 do pola sata iza ponoći. U najboljem slučaju uspijemo sastaviti četiri sata spavanja. Svakih mjesec i pol imamo jedan slobodan dan, ali radimo gotovo svake nedjelje. Zatvorenice podnose zahtjeve da rade vikendom "po svojoj želji“. Ti zahtjevi se pišu po naređenju uprave i pod pritiskom zatvorenica koje pomažu da se naređenja provode. Nitko se ne usuđuje ne poslušati naredbu i ne podnijeti zahtjev za dozvolu ulaska u radnu zonu nedjeljom, što podrazumijeva rad do 1 ujutro. Jednom je jedna 50-godišnja žena zatražila da se vrati u stambenu zonu u 8 umjesto poslije ponoći, kako bi mogla leći do 10 i bar jednom u tjednu spavati 8 sati. Osjećala se loše; imala je visok tlak. Umjesto odgovora, jedinica je održala sastanak na kojem su ženu ponižavali i vrijeđali kao parazita...
Moja stambena jedinica u kampu dočekala me sa savjetom zatvorenice pri kraju svoje devetogodišnje kazne. "Svinje se boje dirati te. Robijašice će to raditi za njih“. U koloniji, zatvorenice zadužene za brigade kao i starije članice imaju zadatak da lišavaju prava ostale zatvorenice, teroriziraju ih i pretvaraju u bespogovorne robove – a sve po naređenju uprave.
Za održavanje discipline i poslušnosti, široko se primenjuje sistem neslužbenih kazni. Zatvorenice su prisiljene da "stoje u lokalki (ograđen prilaz između dva kruga u kampu) do gašenja svjetla“ (to znači da je zatvorenici zabranjeno da uđe u barake – i po najvećoj hladnoći. U drugoj brigadi, koju čine nemoćne i stare, bila je žena koja je tako gadno promrzla u lokalki da su joj morali amputirati prste na rukama i jedno stopalo); tu su i "gubljenje privilegija higijene“(zatvorenicama je zabranjeno da seperu i koriste kupaonu), "gubljenje privilegija kantine i čajne kuhinje" (zatvorenici je zabranjeno da koristi svoju hranu i piće). I smiješno je i strašno čuti četrdesetogodišnju ženu kad kaže: "Izgleda da smo danas kažnjene! Pitam se da li će nas kazniti i sutra“. Ne može izaći iz radionice da ode piškiti niti može uzeti slatkiš iz svoje torbe. Zabranjeno je.
Kad misli samo kako odspavati ili popiti gutljaj čaja, izmrcvarena, prljava zatvorenica se pretvara u poslušnu lutku u rukama uprave koja nas tretira isključivo kao besplatnu radnu snagu. Za lipanj sam dobila plaću od 29 rubalja (nekoliko kuna). Naša brigada sašije 150 policijskih uniformi dnevno. Gdje ide novac koji se za njih dobije?... Broj osoba u brigadi opada (oslobođene su ili prebačene na drugo mjesto), ali kvota raste. One koje ostanu, rade sve više. Mehaničari kažu da više nemaju rezervnih dijelova za popravku mašina i da ih neće dobijati... Za prvih par mjeseci u radnoj zoni, praktično sam postala mehaničar. Naučila sam iz nužde. Bacala sam se na mašinu sa šrafcigerom u rukama, očajnički je pokušavajući popraviti. Ruke su ti izbodene iglom, izgrebane, krv ti kaplje po radnom stolu, ali i dalje šiješ. Dio si pokretne trake i moraš završiti svoj dio...
„Da nisi Tolokonjikova, ubili bi boga u tebi odavno“, kažu zatvorenice blisko povezane s upravom. Istina je: ostale prebijaju. Zato što nisu u stanju držati korak. Udaraju ih u bubrege, u lice. Zatvorenice same sprovode ove kaznene mjere, a to nikada ne rade bez odobrenja i punog znanja administracije. Prošle godine, prije nego što sam došla, jedna Romkinja iz treće jedinice prebijena je na smrt (treća je jedinica za pritisak, gde šalju zatvorenice kojima slijedi svakodnevno prebijanje). Preminula je u zdravstvenoj stanici Kolonije 14. Uprava je zatajila slučaj: službeno, umrla je zbog srčanog udara. U drugoj jedinici, nove krojačice koje nisu uspijevale držati korak prisiljene su šivati gole. Nitko se ne usuđuje žaliti upravi, jer će se oni samo nasmijati i poslati zatvorenicu nazad, da bi "cinkaroš“ dobio batine – po naređenju uprave. Za administraciju kolonije, kontrolirano mrcvarenje prava je metoda za prisilu zatvorenica na potpuno pokoravanje sistemskom kršenju ljudskih prava. Prijeteća, mučna atmosfera vlada radnom zonom. Neprestano neispavane, savladane beskrajnom trkom da ispune nehumano visoke kvote, zatvorenice su stalno na ivici sloma; vrište jedna na drugu, tuku se oko svake sitnice. Nedavno je mlada žena izbodena škarama po glavi jer nije predala hlače na vrijeme. Druga se pokušala izrezati pilom za metal po trbuhu. Spriječili su je.,,
Nisam mogla razumijeti zašto svi šute sve dok nisam na svojoj koži osjetila šta čeka onog tko odluči progovoriti... U svibnju je moj odvjetnik Dmitrij Dinze tužilteljstvu uložio žalbu na uvjete u Koloniji broj 14. Zamjenik upravitelja kolonije poručnik Kiprijanov odmah je uvjete učinio nepodnošljivim. Pretres za pretresom, poplava prijava protiv svih mojih poznanica, oduzimanje tople odjeće, prijetnje oduzimanjem tople obuće.,, Moguće je trpjeti sve ovo dok se tiče samo mene. Ali metod kolektivnog kažnjavanja prelazi sve granice... Najgore od svega mi je što su kažnjene i žene koje su mi u međuvremenu postale drage. Jednoj od mojih prijateljica odbijena je molba za prijevremeno puštanje na slobodu, na šta je čekala sedam godina i teško radila da bi premašila radnu kvotu. Predbačeno joj je što pije čaj sa mnom. Tog dana ju je poručnik Kiprijanov rasporedio u drugu jedinicu. Još jedna bliska poznanica, obrazovana žena, bačena je u "jedinicu za pritisak“ na dnevno batinanje, jer je sa mnom čitala i razgovarala o dokumentu ministarstva pravosuđa pod nazivom "Pravila postupanja u popravnim ustanovama“. Podnosili su prijave protiv svakoga koga zateknu u razgovoru sa mnom...
Nadežda se odlučila prekinuti to mučenje objavivši svijetu da kreće u štrajk glađu. Nakon što je priča obišla medije, uprava zatvora odmah je odbacila sve njene tvrdnje, ali i objavila, barem za svjetske medije, kako pokreće internu istragu. Pravobranitelj Vladimir Lukin poslao je u zatvor dva svoja predstavnika kako bi istražili što se zbiva.
Riječi utjehe uputio joj je i najpoznatiji ruski zatvorenik Mihail Hodorkovski.
"Pola godine, ili čak i manje, čine se sada kao vječnost, ali, vjeruj mi, proći će za čas", napisao joj je ovaj iskusni zatvorenik, tipujući očito više na vrijeme, nego na popravljanje uvjeta u zatvoru.