Puna 32 sata poslije događaja, koji se dogodio u Bernu u petak, 4. listopada u 10.15 sati, Đurica Drobac šeretski u 20. minuti TV dnevnika najavljuje da "Švicarci, izgleda, imaju problem s viškom novca".
http://www.hrt.hr/?id=enz&tx_ttnews[cat]=119&cHash=1
A riječ je o stvarnom, opipljivom uspjehu referendumske inicijative za bezuvjetni temeljni prihod građana, koja, uspije li referendum u Švicarskoj, mijenja cijeli ekonomski krajolik. I to ne samo u toj zemlji.
Gotovo nema sumnje da će za dvije do dvije i pol godine taj referendum - zbog čega se u trenutku predaje zahtjeva prepunjenog potpisima slavilo prosutim centima - u Švicarskoj uspjeti. Danas mu je potpora biračkog tijela na 68 posto. Švicarska je ranije, inače, već bila odlučila da će bezočno visoke plaće u bankarskom sektoru porezima svesti na vrlo visoke, ali ne i bezočne. Sada vladina, parlamentarna i ustavna procedura Švicarcima daje vremena da o svemu na miru razmisle, da stručnjaci izrade scenarije kako da se uvede bezuvjetni temeljni prihod za svakog građanina.
No, Đurica Drobac o tome nema pojma, a još manje pojma ima da i građani Hrvatske upravo glasaju u jednoj takvoj inicijativi u Europskoj uniji. O tome da se, eto, i bankrotirane zemlje kao što su Grčka, Španjolska i Portugal, i siromašne poput Bugarske i Rumunjske, jednako s bogatima u Europskoj uniji, upravo izjašnjavaju o tome "što bi s viškom novca".
Nije se saznalo niti da Hrvatska jako dobro stoji, što možemo zahvaliti svim osrednjim đuricama i dropcima koji nas na dnevnoj bazi putem najutjecajnijeg medija sve više provincijaliziraju. Ali samo nek su nam oni šarmantni.
http://basicincome2013.eu/ubi/counter/
Zajamčeni prihod građanina je prvenstveno ekonomski koncept. Što se događa u ekonomiji kad u poljoprivredi ne treba više stotina i tisuća nadničara, a u tvornicama automobila stotine i tisuće zaposlenih zamijeni po jedan koji samo nadzire robote u nekoliko hala? Što će se dogoditi u Kini kada umjesto stotina milijuna zaposlenih računala, telefone, igračke… počnu sastavljati i pakirati roboti? Hoće li sve otpustiti?
U najtvrđem kapitalizmu neće, jer vlasnici tvornica nemaju nikakvog razloga da njihovi potrošači krepaju od gladi. Ekonomski je - za kapitalizam - neodrživ dosadašnji sustav koji zbog tehnološkog napretka cijeloga društva ljude baca na ulicu. Nezaposleni nisu potrošači, a i nazovizaposleni, ucijenjeni niskim plaćama, više nemaju novca da bi ga trošili na ono što sami proizvode. Henry Ford je za svoje zaposlene gradio cijele male gradove, bolnice, elektrane i još ih je nagovarao da po popustu na kredit kupuju njegove automobile, sve da bi zadržao ljude koji su se prilagodili njegovu načinu proizvodnje. Danas poslodavci traže "još veću fleksibilizaciju" radne snage. Ne da ih je lakše zaposliti, nego da ih je lakše otpustiti, ako ne pristanu na manju plaću. Koliko još manju? Koliko bi još manje trebali biti kvalificirani da bi ih poslodavac mogao platili toliko malo koliko želi?
I što je rješenje tog ponajprije ekonomskog problema? Dvodnevni ili trodnevni radni tjedan? (Ostavimo sad na stranu Mrsićev idiotizam da će 67-godišnjaci, prinuđeni da rade - ako ih se ne otpusti - činiti da mladi ljudi prvi posao dobiju u tridesetoj, ili poslije). Četverosatno radno vrijeme? Teško. Nijedno rješenje ne daje produktivne zaposlenike. Nijedno osim new deala, tj. da se dobrobit robotizacije kao civilizacijskog dosega u društvu drukčije distribuira, više ne primarno po liniji vlasništva. Tako da država svakom građaninu ponajprije jamči i isplaćuje pristojan mjesečni prihod, da se temeljni bezuvjetni prihod uvrsti u ljudska prava.
Izumitelji i prvi zagovaratelji temeljnog prihoda, ekonomisti Milton Friedman, James Tobin, Paul Samuelson i John Kenneth Galbraith, kada su predsjedniku Nixonu 1968. predlagali da se uvede bezuvjetni temeljni prihod, na umu su prvenstveno imali ekonomiku države. Poslije je taj program, kojega je razradio Tobin, bio u predsjedničkom programu Georgea McGoverna na izborima 1972. godine. Umjesto mirovina, studentskih stipendija, rodiljnih naknada, doplataka za djecu, naknada zbog nezaposlenosti, socijalne pomoći - i cijelog kompliciranog aparata koji te državne transfere poslužuje, koji izdaje i zaprima razne vrste obrazaca i potvrda, provjerava ih, verificira i isplaćuje - jednostavno, bez puno pitanja svakome, bez obzira na radni, soocijalni i imovinski status, jednostavno isplatiš sumu koja omogućuje pristojan život. A sve te službe, agencije i fondove - raspustiš. Uključujući i one koje poslodavce potiču na otvaranje novih radnih mjesta. U Francuskoj su ta davanja za smanjivanje nezaposlenosti s 1,9 milijardi eura 1992. godine porasla na 30,7 milijardi 2008. godine. Poslodavci jednostavno ne cijene nešto što su dobili besplatno, jer im je lako neku tvornicu dignutu na poticajima, ako ne donosi dobit - zatvoriti. Jednostavno, nezarađeno, oteto, ili poklonjeno bez stvarne logike - kao da je prokleto. Neproduktivno je.
Međutim, nije nimalo čudno što su bezuvjetni temeljni prihod građanina sanjali i na lijevom krilu političkog spektra. Za razliku od Karla Marxa i Fiedricha Engelsa, koji su svoje ideje potkrepljivali političko-ekonomskim analizama, današnja ljevica za temeljni prihod navija iz etičkih razloga. Malo je zamijenjen spoznajni rigoroz. Moralka, obično nepotkrijepljena brojkama, tipična je alatka desnice.
Tko hoće zaraditi, neka radi i zaradi. Tko hoće ostati kod kuće, baviti se kućnim poslovima i odgajanjem djece, neka ostane. Tko hoće i deseti put neuspješno početi karijeru pjesnika, neka pokuša deseti put. Tko povrh zajamčenog prihoda za stare dane želi i mirovinu, neka uplaćuje privatno mirovinsko i rentno osiguranje.
Dakle, uvođenjem nestaje nezaposlenosti. Ne kao kategorije ljudi, nego uopće kao pojma. Kao društvenog problema i kao osobne tjeskobe. Ljudi koji žele raditi, radit će poslove koje žele u tvrtkama u kojima žele. Tek kad poslodavci shvate da će radnike nečim morati privuću u svoju tvrtku, ne nužno jedino plaćama, nastat će pravo tržište rada. Sada, s 1000 nezaposlenih na jedno mjesto u HZZO-u, neovisno o kvalificiranosti i prekvalificiranosti, to nije tržište. U sadašnjim odnosima nema spontanog tržišnog vrednovanja rada, niti on može biti plaćen. S dvocjevkom uperenom u sljepoočnicu pristaješ na sve.
A ipak, temeljni prihod je ujedno i subvencija poslodavcu. Neka nađe mjeru za plaću za koju su ljudi voljni raditi. Blagajnica u Konzumu bi uz zajamčeni prihod možda pristala raditi i za pola plaće, ali ako ne mora stajati cijeli dan. Ja bih se, na primjer, prvi put u životu bezbrižno bavio novinarstvom u redakciji koju bih volio sastaviti od ljudi s kojima sam blizak i s kojima volim raditi. Bila bi to prilika da nastane puno toga dobroga, a da i nije grijeh ako neka smjela inicijativa propadne.
U Švicarskoj se rasprava već naveliko zagrijala, pa i rasplamsala već za vrijeme kampanje prikupljanja referendumskih potpisa. Nakon što su enormne plaće (posebno u bankarstvu) srezane porezima, javnost se podijelila na većinske zagovornike i manjinske protivnike. Demografija među danas poražeim protivnicima referenduma je iznimno zanimljiva: predvode je dakako bogataši i bankarski sektor, a pridružili su im se uglavnom seljaci iz ruralnih i planinskih krajeva. Stjegonoša otpora bio je Neue Zürcher Zeitung, no čini se da je on zapravo referendumu napravio veliku reklamu.
Rasprava se iz Švicarske preselila i u Njemačku, a u Francuskoj ta rasprava autohtono traje od sredine devedesetih godina, pri čemu zagovornici i protivnici nisu obojani svjetonazorski, već malo više interesno.
Zanimljiva je promašena ideja ljevičara koji često govore o zajamčenom minimalcu, koji je u odnosu na aktualni koncept promašen jer je prije svega nestimulativan, a samo se doima kao da brani prava najslabijih na tržištu rada. Valjda samo zato što nas je mnogo iz retorike ljevice dosad čulo ponovljeni izraz o minimalcu, i u Hrvatskoj nastaje zabuna o iznosu zajamčenog temeljnog prihoda. Neki napamet tvrde da bi trebalo povećati minimalac, drugi da bi trebalo povećati neoporezivi dio u plaćama, ali nitko da bi raspustio birokraciju. Nekim sugovornicima treba prilično glasno"urlati" u mentalno gluho uho da je kod zajamčenog temeljnog prihoda riječ o pristojnim prihodima. Za mnoge i boljima nego što su ih ikad imali.
Zaostatak iz nekritičke igre pokvarenog telefona u radničkom pokretu je pojam "pravo na rad". Radnički se pokret povijesno borio protiv otpuštanja, a svoj je standard i svrhu pronalazio u borbi za visinu nadnice, ne pitajući primarno za vrstu rada. Pravo pitanje s početka ovoga stoljeća - s obzirom na sve - jest je li pravo na rad zapravo pravo na obvezu da se radi? Odgovor iz trećeg milenija je: ne nužno.