Profesorica Fakulteta za humanističke studije u Kopru, aktivistica i nezavisna medijska stručnjakinja s velikim brojem objavljenih radova, pa napokon i funkcija koje je obnašala, od predsjednice slovenske verzije Vijeća za elektroničke medije do savjetnice generalnog direktora slovenske javne radiotelevizije. Posljednjih mjeseci je Sandru Bašić Hrvatin Delegacija EU-a u Srbiji angažirala na kreiranju paketa njihovih medijskih zakona, a zatekli smo je u Zagrebu, u Booksi, na tribini "Moj, tvoj, naš radio" o budućnosti community-radija.
Žena od akcije koju u Sloveniji, kako nam je sama rekla, smatraju odgovornom za svaki ulični prosvjed, i u Zagrebu je nastupala jednako otvoreno te nam predložila da zauzmemo analogne radijske frekvencije koje su javno dobro, pa stoga i pripadaju nama. No, mala je vajda od zauzimanja medija čiju je neovisnost nemoguće financirati. Kriza na tržištu očita je i u Sloveniji pa ovih dana prijeti da će se ugasiti najstariji neovisni medij, Radio Študent. Dnevne novine Večer jednako su tako „na bubnju“. Njezin većinski vlasnik, izdavačka kuća Delo, prodaje svoj udjel po nalogu slovenske agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AVK).
Jesu li zaposlenici Večeri uspjeli otkupiti novine u kojoj rade?
- Nisu uspjeli dogovoriti kredit ni sa jednom bankom. Mislim da Sloveniju čeka jako crni scenarij jer modeli koji su do sada vrijedili ne funkcioniraju.
Spomenuli ste na tribini da je Hrvatska prepisala veći dio slovenskih medijskih zakona, znači, ni nama ne gine crni scenarij?
- Hrvatski zakon je prepisan slovenski zakon. Ali ne mogu suditi o hrvatskoj medijskoj situaciji jer ne živim ovdje, a ljudi s kojima tu komuniciram ipak čine uzak krug. Ne znam koliko je pitanje medija tu aktualno i u samim medijima. Slovenski novinari, na primjer, kad su svi štrajkali i sve se rušilo, ponašali su se kao da to nije njihov problem. Sada je to postao i njihov problem.
Medijska tema najčešće je HRT. Smatrate li dobrom idejom glavnom ravnatelju javnog servisa dati ovakve ovlasti kakve ima Goran Radman?
- Mislim da je ta ideja dobra jer smo u prošlosti imali paralelne sisteme upravljanja koji su se često međusobno blokirali. Znači, ako je netko glavni ravnatelj ili generalni direktor, onda ne može biti odgovoran samo za poslovanje i financije. Njegova je odgovornost i program. On mora imati utjecaj na to tko su ljudi koji kreiraju program i kakva će biti programska politika. S druge strane, moraju postojati jaki mehanizmi da se tog glavnog ravnatelja i smijeni.
Treba li onda Radmana smijeniti?
- Govorimo o funkcijama na kojima moraju biti ljudi visokog moralnog integriteta. Kada se otvore takva pitanja sukoba interesa, meni se čini kako je najodgovorniji korak koji ta osoba može napraviti da jednostavno podnese ostavku. Neka ustraje na tome da se stvari raščiste i naglasi kako smatra da nije učinio ništa loše, ali kad čovjek s takvim optužbama ostane na poziciji, postaje strašno ranjiv. Znači, mora početi balansirati, zapravo mora braniti sebe i sebe staviti ispred institucije koju zastupa, a to nije dobro. Ali bojim se da mi previše vjerujemo kako nam zakon može riješiti pitanje integriteta i političke kulture. Ne može.
Što je onda rješenje? Evolucija?
- Ne znam je li to pitanje samo evolucije. Mislim da je to više pitanje za one koji sada osuđuju Radmana, a koji bi trebali preispitati i sami sebe: jesam li i ja isto tako na nekoj razini bio upleten u te klijentelističke, koruptivne i slične mreže? Jesam li sam tražio prijatelja koji poznaje prijatelja da zaposli moje dijete ili mog susjeda? Razumijete, to je mreža. Ipak, ono što mene puno više brine je ta nekakva logika koja postaje sve izraženija, a prema kojoj se zbog krize sada suspendira sve. Kriza je postala izgovor da se smanje ovlasti parlamenta, da se smanje ovlasti određenih institucija, da se sve podredi izlasku iz krize, a to je diktatura. I ako nemate medije koji su sposobni nadzirati te političare, gledati što oni rade, onda je s nama gotovo.
Ipak, i slovensko i hrvatsko medijsko tržište tako je malo da im je teško pronaći financijski neovisna izdanja.
- Le Monde Diplomatique, kad je bio u financijskim problemima, obratio se svojim čitateljima. Objavljeno je otvoreno pismo u kojem ih se moli da imaju razumijevanja za položaj časopisa što radi određene stvari koje nitko drugi ne radi i da im pomognu. U Sloveniji i Hrvatskoj novinari su se odmah okrenuli političarima. Znači, nije im bilo ni na kraj pameti da sjednu i napišu pismo: drage čitateljice, čitatelji ili drage gledateljice, gledatelji, imamo problema, nemamo dovoljno sredstava, spremni smo raditi bolje, dajte nas poduprite. Zašto? Zato što se ne osjećaju odgovorni nama.
Kako su se redakcije toliko udaljile od publike?
- Za početak, strašno sam protiv tog trenda raznih komentatora i analitičara. Ma što je to? A gdje je novinarski rad? Komentirati može svatko, ali netko mora i rudarski kopati, tražiti podatke, izvore informacija, uzimati izjave, a tko će to raditi!? Analitičari? Malo sutra! To bi vi novinari trebali raditi volonterski, dok drugi primaju basnoslovne honorare za to da dođu u studio ili napišu kolumnu.
Kome onda država treba pomoći, novinarima?
- To smo baš sada razgovarali s ljudima koji su ovdje došli iz Ministarstva kulture. Meni je jako teško razumjeti da netko ide pisati zakon i stvarati mehanizme državne pomoći medijima, a da uopće ne napravi istraživanje što trenutno imamo. Koliko imamo medija, što oni rade, koliko imamo zaposlenih novinara, u kakvom su oni ekonomskom položaju. Nemamo ni relevantnih podataka o tome koliko je novinara, pod kakvim su ugovorima. Prema nekim podacima, u Sloveniji je sada približno 70 posto honoraraca na raznim ugovorima, a to je smrt za novinarstvo. Čovjek koji je egzistencijalno ugrožen i ovisi o tome da mu netko objavi tekst koji piše na hrvatskom ili slovenskom jeziku, koji mora brinuti o svojem socijalnom, zdravstvenom, kako možeš od tog čovjeka očekivati da će raditi takav posao? Zato smatram da bi glavna pomoć države morala ići u zapošljavanje novinara.
Kod nas se upravo, u sklopu medijske strategije, provodi istraživanje koje bi trebalo dati odgovore na sva pitanja koje ste nabrojali...
- Pa to je 2013. godina. Nakon 23 godine devastacije, zar netko stvarno misli kako je moguće, sa sredstvima o kojima se ovdje govori popraviti situaciju, a bez radikalnih promjena na razini politike. Nije moguće. Je li netko analizirao kakav je bio učinak dosadašnjih pomoći? Nitko.
Ipak, uz pitanje velikih državnih subvencija uvijek se postavlja i pitanje utjecaja na medije.
- Pa zato bi prvi korak mogao biti da država novinarima plaća socijalno i mirovinsko osiguranje. Dakle, novinari koji mogu dokazati da su u zadnjih godinu dana redovito objavljivali stječu to pravo.
Nešto slično kod nas već postoji a estradne umjetnike.
- Znači estradni umjetnici očito imaju za državu neku nacionalnu vrijednost pa ih treba podupirati, a novinare ne, oni su... što? Rješenje koje predlažem već postoji u Francuskoj, na primjer. To je model. Strašno sam protiv toga da novac ide nediskriminatorno vlasnicima medija. Po meni, trebao bi postojati jedan veliki fond iz kojega bi neko neovisno tijelo raspisivalo natječaje za različite teme i područja koja treba pokrivati. On bi bio na korištenje medijima pod transparentnim uvjetima jednakima za sve, a država bi trebala subvencionirati zapošljavanje novinara.
Koliko je realno očekivati da će javnost ikad sama financirati medije?
- Svaka mogućnost je realna ako politika odluči imati neki jasan cilj koji će na kraju biti rezultat te politike. Ako je jasan cilj da ljudima treba osigurati kvalitetnu i lako dostupnu informaciju, onda će se za to naći i financijska sredstva.
Znači, ni to neće biti moguće bez politike? Zar ne postoji način da javnost izravno financira medije kojima vjeruje?
- Treba razlikovati dvije stvari. Jedna je novinarska zadruga, a druga medijska zadruga. Novinarsku zadrugu čine novinari koji su plaćeni od onih koji njihove priče čitaju, a medijska zadruga bi trebala ustanoviti medije sa svojim čitateljima, slušateljima i gledateljima. To su modeli na kojima sada radim. Ali tu postoje i veliki problemi s novinarima. Nije mi jasno kako ne razumiju taj koncept. Po meni zadruga nije samo pitanje vlasništva. Recimo da vlasnici slovenskog dnevnika Večer sad prestanu biti banke i to postanu zaposleni novinari, i dalje su potrebni mehanizmi kojima čitatelji mogu ne samo kupiti novine nego i na druge načine sudjelovati u financiranju medija.
Bi li im onda na neki način trebalo omogućiti i sudjelovanje u kreiranju sadržaja?
- Da, ali ne tako da svatko pojedinačno može zvati i tražiti da se piše o nečemu što njega zanima. Trebale bi postojati godišnje skupštine na kojima bi ljudi mogli izabrati svoje zastupnike. To su mehanizmi koji u nekom obliku već postoje u javnim medijima, ali ni tu ne funkcioniraju kako treba. Ne možemo dopustiti da ljudi plaćaju medije, a zaposleni u tim medijima rade po svom. To ne ide. Znači, moramo razviti mehanizme kako bi taj medij na neki način slijedio interese ljudi.
Ipak, mogli ste i danas čuti kako se publika smatra glupom?
- To ne mogu razumjeti, a najgore mi je to slušati od ljudi koji rade u medijima. Naravno da uvijek postoje ljudi koji zovu i žale se na sve i svašta, ali postoji isto tako i velik broj ljudi koji su jednostavno digli ruke i rekli: mislim, to nije medij koji se meni obraća. Svi mi plaćamo pretplatu kao nekakav komunikacijski porez, a ne nalazimo kako možemo utjecati na uređivačku politiku javnih medija. To je problem sa svim našim javnim servisima. Ljudi koji sjede u tim upravljačkim odborima i vijećima ne razumiju da oni nisu delegati neke interesne grupe nego moraju brinuti o interesu svih građana.
Kako otvoriti tu platformu na temelju koje bi svi zainteresirani građani mogli sudjelovati?
- Kad izađem s takvim idejama, svaki put se dogodi isto, svi mi tvrde kako se to ne može napraviti. Ipak, kad malo bolje razmisliš, vidiš da se može, naravno. Recimo, umjesto da se u ta tijela imenuju predstavnici ovih ili onih organizacija, zašto se ne bi raspisao natječaj na koji se može javiti svatko tko zadovoljava propisane uvjete i kvalifikacije? Pregleda se dokumentacija da se vidi tko tehnički zadovoljava i istaknu se kandidati na glasanje svima koji plaćaju pretplatu. Naprave se emisije kako bi se ljude o tome informiralo, napokon imaju medij u rukama. I daju glasački listić svima koji plaćaju pretplatu.
Mislite, kao što im šalju i račune?
- Pa evo ga, znači moguće je! Ali mi ne poznajemo taj koncept razmišljanja, da je taj medij koji financiramo – svejedno govorimo li o HRT-u ili RTV Slovenije – da je to javni medij i da imamo pravo od njega zahtijevati da određene stvari rade ili da određene stvari ne rade.