Ako se mađarski MOL doista odluči prodati svoj udio u Ini, hrvatska Vlada trebala bi, usprkos praznoj kasi, dobro razmisliti o iskorištavanju prava prvokupa.
Istina, vrijednost tog dioničkog paketa od 49,08 posto dionica najjače hrvatske kompanije mjeri se u milijardama, ali u samoj kompaniji postoji i nekakva dodana vrijednost koja nije mjerljiva novcem, a puno znači za ovu zemlju.
Velika kompanija poput Ine vuče za sobom i niz drugih, manjih kompanija, a k tome zahvaljujući njoj se u Hrvatskoj može razvijati i visokoobrazovne ustanove i institute, odnosno stvarati preduvjete za razvoj znanja. I upravo stoga bi dionički paket Ine trebao biti zanimljiv Vladi i trebalo bi bar razmisliti kako ga kupiti.
Okvirna tržišna cijena dioničkog paketa od 49,08 posto u vlasništvu MOL-a bila bi, po trenutnim cijenama na burzi, oko 18 milijardi kuna, što se u ovom trenutku čini nedostižnim.
Cijena dionice kreće se oko 3700 kuna na Zagrebačkoj burzi, no to se samo uvjetno može smatrati tržišnim cijenom s obzirom na to da dva glavna dioničara, MOL i hrvatska Vlada, imaju zajedno skoro 94 posto dionica i samim time presudan utjecaj u kompaniji.
Pregovaračke pozicije nisu baš sjajne ni za jednog od najvećih dioničara: MOL ima raspisanu tjeralicu za čelnim čovjekom, Hrvatska praznu blagajnu. No, upravo zato treba čim prije raščistiti situaciju i vidjeti što se može učiniti da Ina napreduje.
Hrvatska bi svakako trebala pronaći sredstva kojih u državnoj blagajni jednostavno nema, ali to ne znači da se ne bi mogla skupiti. Jedno rješenje bilo bi izdavanje emisije obveznica, sličnih onoj koje je sedamdesetih izdala tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska da bi dobila zajam za ceste ("zajam se vraća, ceste ostaju").
Primjer možda i nije najbolji jer se u SRH doista nije izgradilo baš previše kilometara autocesta, no neupitno je da su ljudi te obveznice kupovali jer su željeli pomoći razvoj zemlje. A i nakon svih skandala koji su izbili s autocestama i milijardama kuna poreznih obveznika s kojima se, najblaže rečeno, nije baš savjesno gospodarilo, ova asocijacija nije baš ohrabrujuća. No, načelo je isto – prikupljala bi se sredstva da se sačuva imovina bitna za razvoj zemlje.
Drugo rješenje bilo bi formiranje investicijskog fonda ili možda čak kompanije koja bi izdala dionice i ponudila ih na kupnju građanima. Elementarni motiv građana za kupnju bila bi nekakva dobit – nema sumnje da Ina može biti vrlo profitabilna i donositi svojim dioničarima pristojnu dobit.
U ovom slučaju, postoje dva realna problema: prvi je povjerenje građana u vlast. Do sada su se već dvije Vlade pokazale, što izravno što neizravno, prilično nezainteresiranim za čuvanje dionica Ine i zahvaljujući tome je udio MOL-a porastao s inicijalnih 25 posto plus jednu dionicu na gotovo većinski.
Drugi je nepredvidivost ponašanja građana kad se pojavi netko zainteresiran za otkup tih dionica, kao što je bio MOL potkraj 2010. godine. Tada je nekakav zamišljeni dugoročni zajednički interes malih dioničara pokleknuo pred kratkoročnim vlastitim interesom.
Međutim, možda bi ipak trebalo nešto učiniti jer nijedna hrvatska kompanija nije važna koliko Ina. Kompanija koja je u 2008., kad je počela kriza, stvarala 1,6 posto BDP-a, ako ništa drugo nije bar tijekom protekle četiri godine padala kao druge, tako da je u prošloj godini njezin udio narastao na 2,6 posto.
Veće kompanije od Ine u ovoj zemlji nema, a malo koja može biti dugoročno važnija za daljnji razvoj Hrvatske bez obzira koji se kriteriji postave. I to ne samo gospodarski, nego razvoj u svakom smislu: počevši od obrazovanja pa do istraživanja.