Neonacisti uskaču tamo gdje je zakazala država

Svatko onaj tko razmišlja o fašizmu i holokaustu vjerojatno se i danas pita kako se moglo dogoditi da progoni, masovni zločini i pljačka budu općeprihvaćeni model ponašanja. Enigma je tim veća jer Nijemci između dva svjetska rata, premda pogođeni dugogodišnjom gospodarskom krizom, sve do dolaska na vlast Adolfa Hitlera, nisu bili opterećeni šovinizmom ni rasističkim nacionalizmom više od ostalih Europljana. Ipak, velika je većina šutjela kada se počelo s progonom i odvođenjem u koncentracijske logore, prvo svih antinacista (uglavnom komunista),  LGBT-osoba (koje se, jednako kao i danas u Hrvatskoj, na početku slobodno mlatilo po ulicama) i osoba s poteškoćama u razvoju i onih s psihičkim teškoćama (ubijalo ih se već u bolnicama), jer se oni "nisu uklapali u čistu arijevsku klasu". Židovi su došli na red kasnije...

Možda najbolji odgovor na to pitanje, jednako kao i na pitanje zbog čega neonacizam danas ponovo jača u svim europskim zemljama, s tim da je najvidljivi u zemljama gdje gospodarska kriza traje godinama, može se pronaći u knjizi cijenjenog njemačkog povjesničara Götza Alyja "Hitlerova socijalna država – pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam", koja je lani u izdanju Frakture objavljena u Hrvatskoj. Za razliku od mnogih znanstvenih i publicističkih radova na temu nacionalsocijalizma i holokausta, to je prvi rad u kojem se jedan autor bavi fiskalnom, socijalnom i financijskom politikom tog režima, a upravo to otkriva zbog čega su mase ljudi čak i kada se nisu slagale s režimom, uspjevale biti ravnodušne prema onome što se događalo oko njih.

Poznato je da je u Weimarskoj Republici, kako se Njemačka zvala poslije Prvog svjetskog rata, uglavnom vladao opći kaos. Politička nestabilnost, stalni štrajkovi i hiperinflacija 1923. dodatno su pogoršali standard građana koji je još u ratu, kako je izračunao autor knjige, pao za oko 65 posto. Ipak, od 1923. do 1929., u vrijeme kancelara Gustava Stresemana, koji je izdao novu valutu – zlatnu marku – te odbijao tiskati dodatni novac koji je poticao hiperinflaciju, te uveo mjere štednje, ekonomija se donekle počela oporavljati. Stresemannova smrt početkom listopada 1929. i krah  burze u New Yorku koji se dogodio 26 dana kasnije, označio je ne samo početak Velike depresije, nego i daljnji slom Weimarske Republike. Od tada pa do dolaska Hitlerove vlade studenata i apsolvenata 1933., kako ih je Aly nazvao, za građane je sve išlo nizbrdo. Hitler je mase pridobio stalnim obećanjima o "izgradnji narodne – socijalne države" u kojoj će se postupno ukidati sve socijalne barijere.

U trenutku preuzimanja vlasti, Josephu Goebbelsu bilo je 35 godina, Reinhardu Heydrichu 28, Albertu Speeru 27, Adolfu Eichmanu 26, Josephu Mengeleu 21, Heinrichu Himmleru i Hansu Franku bile su 32 godine, dok je Herman Göring sa svojih 40 godina bio jedan od starijih članova vlade.

Hitler je po dolasku na vlast nezaposlenima kojih je bilo šest milijuna obećao "rad, rad i rad", navodi se u dijelu knjige u kojem se opisuje privid napretka nakon njegova dolaska. Zahvaljujući ponajprije jačanju vojne industrije, četiri godine kasnije broj nezaposlenih smanjen je na 1,6 milijuna. Premda su satnice, plaće i mirovine stagnirale, autoritarna odlučnost novog vođe i osjećaj ekonomskog oporavka bili su dovoljni za očuvanje lojalnosti građana. Socijalnom i poreznom politikom nastojalo se olakšati život obiteljima: Zakonom o porezu na prihod iz listopada 1934. znatno je povišen prag neoporezivog dijela primanja, čime se kupila lojalnost onih koji su najmanje zarađivali (takvih je bilo najviše), a posebnim poreznim opterećenjem neoženjenih i neudanih te onih koji su imali samo jedno ili dvoje djece,  lojalnost višečlanih obitelji. U sklopu populacijske politike obitelji su dobivale brojne povoljne zajmove, dotacije za uređenje stana, pripomoći za obrazovanje, dječji doplatak...

Uporedo s propagandom Josepha Goebbelsa o nejednakosti rasa, čime se pripremao teren za pljačku i masovna ubojstva Židova, protivnika režima i druge pripadnike „nearijevskog“ naroda, događalo se još nešto s čime je kupljena lojalnost širokog kruga građana. 

 Povuče li se paralela s onim što se danas događa u Europi u kojoj neprestano jača radikalna desnica (Francuska, Španjolska, Italija, Grčka, Mađarska, Hrvatska...), jasno je da se povijest ponavlja ponajprije zbog ekonomske nestabilnosti tih zemalja. Svima im je zajednička velika prezaduženost, velika nezaposlenost, smanjivanje radničkih prava, obezvrjeđivanje uloge sindikata, nestanak srednjeg sloja (ostaju samo siromašni i bogati), stalna štednja i rezanja stečenih prava na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kao i mnogo toga drugoga. Slično je danas i u Hrvatskoj. Radikalna desnica profitira na tome nudeći mržnju 

"Budući da su mnogi dužnosnici nacističke partije u prethodnom režimu živjeli u takvim okolnostim da su upoznali sudske ovršitelje, već su se u prvim tjednima nove vlade pobrinuli da ublaže patnje ovrhe i deložacija kojima je u doba krize bila ugrožena većina Nijemaca. Među prve nacionalsocijalističke zakone spadali su i oni koji su prava vjerovnika ograničavali u korist dužnika, što je trebalo pridonijeti 'oplemenjivanju' naroda", navodi se među ostalim u knjizi, a kako je to izgledalo u stvarnosti, najbolje pokazuje citat iz njemačkoga glasila sudskih ovršitelja: "Sudski ovršitelj koji je socijalno osjetljiv na svoje Volksgenossen (sunarodnjake), neće ih moći žrtvovati potpunoj bijedi, oduzimajući im zajedno s njihovom sirotinjom i povjerenje u državu koja ih štiti, lišavajući ih ljubavi prema domovini u kojoj, kako vjeruju, imaju pravo izlaziti na kraj s onim najnužnijim za život."

Retorikom koja bi se prije mogla očekivati od ljevičara koristio se i sam Hitler: "Njemačka će biti najveća tek kada njezini najsiromašniji građani postanu oni najvjerniji." Göring je sekundirao: "Kućevlasnik koji svoje siromašne sunarodnjake zbog oholosti nemilosrdno i beskrupulozno pretvara u beskućnike pronevjerio je svojim djelovanjem zaštitu države." To, naravno, nije vrijedilo za sve obitelji, nego samo za one "čistih arijevaca", koje su od ovrha i deložacija bile zaštićene do samog kraja Drugog svjetskog rata.

"Židovski poslovni ljudi, liječnici i službenici postali su do 1937. žrtve posebnih zakona. Mnogi od njih izgubili su svoja radna mjesta, uništene su im karijere, a poduzeća koja su dotad još cvala bila su prisilno rasprodana. Svaka je gospodarska aktivnost Židova bila izložena bezbrojnim i različitim šikaniranjima... Njemačka država pokušala se obogatiti na račun poreza na prebjege, kao i sve restriktivnijim izvoznim propisima za devize, dionice, poštanske marke, nakit, zlato, dragulje i srebro, umjetnička djela i antikvitete. Dotad su fizičke osobe arijanizirale poduzeća i nekretnine židovskih vlasnika putem djelomice dobrovoljnih sporazuma, a gdjekad i državnim ili društvenim terorom. Židovi su još mogli raspolagati svojim životnim osiguranjima i dionicama, još su mogli birati u što će investirati svoj kapital. Sve do 1937. ne može se govoriti o sustavnoj eksproprijaciji, već o sve bolje organiziranoj parcijalnoj konfiskaciji i istodobnoj dodjeli privatnih pogodnosti, u čemu su sudjelovali deseci tisuća Nijemaca ne – Židova", navodi se, među ostalim, u dijelu knjige gdje se opisuju metode nastavka pljačke Židova, a taj "testirani" model koji je proveden u Njemačkoj i 1938. Austriji, poslužio je kasnije za temeljitu pljačku u cijeloj Europi i šire.

Bilo bi previše da opisujemo sve detalje monstruoznih pljački kasnije okupiranih zemalja i detalje prisilnog rada ne samo u koncentracijskim logorima, nego i u brojnim tvrtkama, na kojima su se temeljile brojne povlastice i dobar život i najsiromašnijih Nijemaca čak i u jeku Drugog svjetskog rata.

"Obične kućanice iz hamburške četvrti Veddel odjednom su nosile krznene kapute, trgovale kavom i nakitom, a kod kuće su imale starinski namještaj i sagove iz Nizozemske i Francuske... Neki od mojih čitatelja pozvali su i mene da se u luci opskrbim sagovima, namještajem, nakitom i krznima. Bila je to opljačkana imovina nizozemskih Židova koji su, kako sam saznala nakon rata, već bili deportirani u plinske komore. Nisam htjela imati ništa s tim. No unatoč tomu morala sam biti na oprezu s tim pohlepnim ljudima koji su se na tome bogatili, osobito sa ženama, i prikrivati svoju odbojnost prema tome. Mogla sam tek oprezno utjecati na nekolicinu žena koje nisu bile toliko euforične i za koje sam znala da su im muževi prekaljeni socijaldemokrati te ih prosvijetliti tako što sam im rekla odakle dolaze ti brodski tovari puni najboljih kućnih potrepština i predmeta za domaćinstvo", napisala je, između ostalog, knjižničarka Gertrud Seydelmann.

Ta sveopća kupovina lojanosti, a pismo je tek sitan detalj onoga što se sve događalo, otkriva zapravo mentalni sklop ljudi koji su šutke, mnogi i iz straha, prelazili preko užasa kojeg su morali biti svjesni. Oni pak koji su se pobunili, o čemu svjedoči izvrsna knjiga Hansa Fallade, koju je napisao 1946. po istinitom događaju – otporu starijeg bračnog para Hitlerovoj politici – brzo bi bili pogubljeni.

Povuče li se paralela s onim što se danas događa u Europi u kojoj neprestano jača radikalna desnica (Francuska, Španjolska, Italija, Grčka, Mađarska, Hrvatska...), jasno je da se povijest ponavlja ponajprije zbog ekonomske nestabilnosti tih zemalja. Svima im je zajednička velika prezaduženost, velika nezaposlenost, smanjenje radničkih prava, obezvrjeđivanje uloge sindikata, nestanak srednjeg sloja (ostaju samo siromašni i bogati), rezanje prava na zdravstvenu zaštitu, kao i mnogo toga drugoga. U svima njima vidljiva je i nemoć i neznanje države da koliko-toliko ublaži golemu socijalnu nesigurnost sve većeg broja građana. Radikalna desnica profitira na toj ekonomskoj i društvenoj krizi, a u nedostatku drugoga – nudi mržnju prema migrantima i drugim manjinama (Romima, Muslimanima, u Hrvatskoj prema Srbima, LGBT-osobama...). Nitko od tih desničara nema smisleni ekonomski program koji će ponuditi izlazak iz krize ili stvoriti neku novu vrijednost.

Ništa drukčije nije ni u Hrvatskoj. Referendum koji će se održati u nedjelju dodatni je  udar na ljudska prava LGBT-osoba (na ulici ih se, jednako kao i za vrijeme Hitlera, tuče već dosta dugo), a potom sljedi dodatno smanjenje ljudskih prava ne samo Srba, nego svih manjina (referendum o ćirlici). Pridoda li se tomu povijesni revizionizam kojim se 23 godine u Hrvatskoj tvrdi da u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima nije bilo masovnih pokolja, masovna podrška onima koji se pozdravljaju s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, zveckanje oružjem hrvatskih Freikorpsa (hrvatska inačica njemačkih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata i antikomunističkih paravojnih formacija u vrijeme Weimarske Republike) te nesposobnost Vlade da vidi dubinu problema –  možemo se samo pitati što je sljedeće na redu.