Nesretna sam zbog pomanjkanja ijednog suvislog protuargumenta "referendumcima". Šest mjeseci se šutjelo, a svi su znali što se sprema Foto: Novossti.com
O referendumu koji će se održati u nedjelju, njegovim inicijatorima i financijerima, ponašanju zainteresirane javnosti i vladajućih te o ulozi Opusa Dei i Crkve u svemu tome razgovarali smo s poznatom austrijskom teologinjom i povjesničarkom Annom Marijom Gruenfelder.
Hrvatska se dosad svrstavala u red katoličkih zemalja, ali nije bila i katolička država. Smjeraju li inicijative poput ove koja je izborila raspisivanje referenduma o ustavnom definiranju braka ukidanju sekularizma?
Sudeći prema odazivu na potpisivanje peticije za referendum, vašim sugrađanima do sekularizma nije baš toliko stalo. Usuđujem se prognozirati da će i na referendum izaći ljudi koji inače prstom ne maknu za javno dobro, a kamoli da bi sudjelovali u demonstracijama. Izaći će oni kojima je do braka kao do lanjskoga snijega, ali sudjelovat će u referendumu zato da bi na ovaj način dali oduška svojem nezadovoljstvu Vladom, gospodarstvom, vlastitim socijalnim i financijskim stanjem i inim razlozima gnjeva. Vjerujem da rezultat, ma kakav bio – i glede toga ne trebamo biti veliki proroci – nije u tolikoj mjeri za vladavinu katoličkog fundamentalizma koliko je protestni votum protiv aktualne vlasti, ne iz ideoloških razloga, nego zbog toga što je do sada iznevjerila svoje pred- i postizborno obećanje da neće razočarati.
Koliko je inicijativa koja se poziva na demokratsku proceduru, a agresivno nastoji postaviti nedemokratske standarde i dokinuti ljudska prava vjerodostojna i je li to njezinim sljedbenicima uopće bitno?
Ne mogu govoriti o aktivistima ovoga pokreta, jer ne poznajem nijednoga. Sljedbenicima pak ne samo što nije stalo do prava homoseksualaca, nego vjeruju da bi ih se država obespravljivanjem uspješno "otarasila". No, nešto ipak moram naglasiti: proučavala sam, ne jednom, Opću deklaraciju o ljudskim pravima i Europsku konvenciju o ljudskim pravima, te moram podsjetiti kako ni prvi ni drugi dokument ne govore o tome da je brak jedno od temeljnih ljudskih prava, no Opća deklaracija UN-a propisuje u članku 16 da "brak sklapaju muškarac i žena u potpunoj slobodi". Oni moraju biti lišeni svake prisile i svakoga pritiska. Nitko im ne može zabraniti brak niti ih iz bilo kojeg razloga, na primjer, zbog tradicije, prisiliti na nj. To je, dakle, nešto bitno drugačije od onoga što se u diskurzu npr. Kontre i drugih iskrivljuje. Nije brak taj koji uživa status temeljnoga ljudskog prava, nego je to sloboda za brak. Europski sud za ljudska prava smatra da nijedna država nije dužna homoseksualcima odobriti ili omogućiti brak. Toliko o stvarnim odnosima, da ne biste pomislili kako sam odjedno promijenila stranu i prešla u logor talibana.
Usuđujem se prognozirati da će i na referendum izaći ljudi koji inače prstom ne maknu za javno dobro, a kamoli da bi sudjelovali u demonstracijama. Izaći će oni kojima je do braka kao do lanjskoga snijega, ali sudjelovat će u referendumu zato da bi na ovaj način dali oduška svojem nezadovoljstvu Vladom, gospodarstvom, vlastitim socijalnim i financijskim stanjem...
Je li Vlada u priči o referendumu i u zagovaranju sekularne države mogla učiniti više? Pokazala se, naime, nedoraslom, gotovo ignorantskom. Osim toga, čini se da se ni društvo nije snašlo.
Ovdje se moglo, štoviše, moralo se snažno udariti: Konvencija i UN-ova Povelja dokumenti su koji odišu duhom vremena kada su sastavljeni i kada pitanje ravnopravnosti homoseksualaca još nije bilo ni na pomolu. Pravo, međutim, treba ići ukorak s društvenim razvitkom i Hrvatska bi mogla napraviti iskorak, regulirati prava homoseksualaca do toliko visokog standarda da praktički neutralizira (vjerojatno neizbježnu) ustavnu definiciju "braka". Moja je ideja da je vrijeme za "detant" i onda za što velikodušniju pravnu regulaciju za homoseksualce. Pustimo sve drugo. Kamo sreće da je sve što Ustav zajamči, obećava i dekretira i ispunjeno – pa neka i definicija "braka" umire smrću ignoriranja. Progurajmo shvaćanje braka kao zajednicu povjerenja, ljubavi, solidarnosti, pomoći, dakle osobina koje ne ovise o spolu, kao što je lijepo napisala Sanja Modrić u svojoj kolumni "Što je to brak" u Novom listu. Naglašavajmo da je za dobrobit djeteta najvažnije da bude prihvaćeno, da doživi ljubav, pomoć, promicanje. I da to, u znatno većoj mjeri nego o spolu roditelja, ovisi o njihovoj zrelosti u ophođenju s djecom, shvaćanju njihovih potreba, udovoljavanju i podučavanju u potrebnim granicama. Spremnost osoba koje se bave djetetom da mu sve to pružaju nužan je preduvjet za dobrobit djeteta, a zašto tim zahtjevima ne bi udovoljili parovi istospolnih partnera?
Nesretna sam zbog količine glupih inicijativa protivnika referenduma. I zbog pomanjkanja ijednog suvislog protuargumenta "referendumcima". Zar netko ozbiljno misli da će priglupi spot i lezbijski bend ikoga uvjeriti ili pokolebati presude protivnika homoseksualaca?! Gdje su svi vaši pravnici, politolozi i psiholozi, koji bi mogli i morali osmisliti argumente i javljati se u novinama i drugim medijima? Ta, šest mjeseci se zna kakva se inicijativa sprema i s kakvim rezultatom. Svi oni koji se busaju u prsa da sudjeluju u Prideu zakazali su ovdje gdje treba argumentirati i obrazložiti zašto su sudjelovali (ako to nisu učinili radi vlastite promocije) i zašto su za ravnopravnost. Novine koje ocrnjuju predsjednicu inicijative neće joj odmoći. Štoviše, one će pridonijeti tome da crkveni pobornici i tradicionalni vjernici u sprezi sa svim izvancrkvenim i izvaninstitucionalnim reakcionarima zbiju redove obrane. Na taj se način proizvode mučenici/ce.
Kamo sreće da je sve što Ustav zajamči, obećava i dekretira i ispunjeno – pa neka i definicija "braka" umire smrću ignoriranja. Progurajmo shvaćanje braka kao zajednicu povjerenja, ljubavi, solidarnosti, pomoći, dakle osobina koje ne ovise o spolu
Inicijativa "U ime obitelji" ne želi otkriti imena svojih donatora, pa se u javnosti dovodi u vezu s novcem Katoličke crkve odnosno Opusa Dei, a spominju se i farmaceutska industrija i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana (Mormonska). Koji bi bio interes Opusa Dei da to radi?
Za mormone ne bih rekla da su se uključili u katoličku akciju – za to je njihova samosvijest previše razvijena. Da iza inicijative stoji Opus Dei, zinulo mi je već sasvim u početku ove akcije. Opus Dei je aktivan u Jugoistočnoj Europi zahvaljujući "blagonaklonosti" blaženoga i od vas silno štovanoga pape Ivana Pavla II. prema toj udruzi, koja je toliko bila na liniji njegova demonstrativnog katolicizma i odlučne "reevangelizacije" Svijeta. (Bilo) mi je logično da je Opus Dei ulazak Hrvatske u Europsku uniju htio ostvariti kao ulazak katoličke zemlje u zajednicu europskih naroda, kakva sasvim sigurno nije po njegovu ukusu zbog moralnog libertinizma i liberalizma vodećih zemalja članica. Vjerujem da je Opus Dei Hrvatskoj namijenio ulogu katoličke i reformacijske sile u EU. Obistinjuju se moje špekulacije, vjerujem da se neće stati na ovom jednom i jedinom referendumu, nego da će slijediti nove inicijative u pravcu moralnog rigidizma i konfesionalnog jednoumlja.
Je li organizatorima ove akcije cilj moć i novac ili širenje svjetonazora?
Igrati ulogu moralnog "učitelja" i "vođe" – ta tko ne bi uživao u tome!?
Kako se Opus Dei financira, koja je njegova uloga u Katoličkoj crkvi?
U vrijeme pape Ivana Pavla II. Opus Dei je uživao velik utjecaj, to više što je poljski papa proglasio svetim njegova osnivača, španjolskog svećenika Josemariju Escrivu. Opus Dei je osnovan u Španjolskoj u vrijeme caudilla Franca. Među članstvom je bilo nekoliko ministara. Njegov glasnogovornik Juan Valls bio je prefekt rimske središnjice. Izvan rimskih krugova Opus Dei je na glasu kao reakcionarna avet zbog tajanstvenosti svojega djelovanja i asketsko-isposničkog života njegovih članova. Oni pridonose financijski, a oni koji – poput numeraraca – žive celibatom, u većim ili manjim zajednicama koje smatraju zamjenom za obiteljski život, normalno je da daju sve od sebe. U Hrvatskoj postoji obiteljska inicijativa i čini mi se da je iz nje izrasla ideja o referendumu. No, s obzirom na to da članovi Opusa svoje članstvo drže u tajnosti, kao i sve što se tiče same zajednice, mogu samo špekulirati.
Da iza inicijative stoji Opus Dei, zinulo mi je već sasvim u početku ove akcije. Bilo mi je logično da je Opus Dei ulazak Hrvatske u EU htio ostvariti kao ulazak katoličke zemlje u zajednicu europskih naroda, kakva sasvim sigurno nije po njegovu ukusu zbog moralnog libertinizma i liberalizma vodećih zemalja članica. Vjerujem da je Opus Dei Hrvatskoj namijenio ulogu katoličke i reformacijske sile u EU
Homofobni pokreti posebno su jaki u SAD-u i obilato su financirani iz sličnih izvora, posebice u vrijeme administracije Georegea W. Busha, a u posljednjih nekoliko godina ojačali su i u Irskoj, Poljskoj i Rusiji. Imamo li ovdje posla s uvezenim "križarskim ratom"?
Mislim da postoji "prekogranični utjecaj". Vaši su emigranti prilično aktivni i u tom pogledu. Pa i gostovanje Judith Reisman početkom ove godine plod je međunarodne umreženosti konzervativaca. Oni se bore protiv mnogo toga – ove godine protiv gender-teorije. Pritom su im pomagale američke konzervativne teoretičarke od kojih je Reisman jedna, ali ne i jedina. Tu su i Njemice poput Gabriele Kuby, autorice obračuna s moralnim libertinizmom (Die globale sexuelle Revolution/Globalna seksualna revolucija). Splitska nakladna kuća Verbum u potpunosti se predala antiliberalnoj literaturi.
Koliko svjedočenje vjere kakvo vjernicima u Hrvatskoj nameću inicijative poput udruge "U ime obitelji" ima veze s tradicionalnim prakticiranjem vjere kod nas?
Tradicionalna vjerska praksa znači posluh svemu što Crkva naučava. Vjernici slušaju, svećenik zadaje smjernice. Kritičko propitivanje nije poželjno, štoviše, predstavlja "grijeh protiv Sv. Duha", grijeh taštine i intelektualne obijesti. Tradicionalna vjerska praksa isključuje, ne uključuje, štiti se i ograđuje od "stranih" utjecaja. Vjernici razlučuju između "mi i drugi", boje se da će drugačiji utjecaji pokolebati vjeru, boje se posumnjati u svoje vjerovanje. Kad postaju svjesni da vjerovanje ne ide ukorak sa znanstvenim spoznajama, tradicionalni se vjernici osjećaju poljuljanima, da su u iskušenju, strahuju da bi mogli griješiti. Tradicionalna vjera naprosto ne može prihvatiti ništa što odstupa od utabanih staza vjerovanja, tako da od njih – a to je daleko najveća grupa vjernika u vas – ne možete očekivati suvisli doprinos javnoj društvenoj raspravi, kakvu sada opet zagovaraju neki, čak u Ustavnom sudu. Kao da se nije već dosta razglabalo.
Papa Franjo u nekoliko je svojih istupa iskazao duboko razumijevanje za LGBT-osobe poručivši vjernicima da ih se ne smije diskriminirati. Izrekao je pritom i rečenicu "Tko sam ja da im sudim?". Zašto hrvatski biskupi i vjernici ne čuju poruke poglavara Katoličke crkve?
Zato što je previše jednostavna i preblizu izvorima kršćanstva. Njima se treba vratiti evolutivnom putu. Hrvatski episkopat i kler većinom još nije shvatio "drugu jednostavnost".
Sudeći prema nekoliko akcija koje su počele izazivanjem panike zbog uvođenja 4. modula zdravstvenog odgoja u škole, a kasnije i medicinski potpomognute oplodnje, u najmanju se ruku traži da se preispita svrha odgojno-obrazovnih institucija u Hrvatskoj. Zašto Crkvi nisu dovoljne blagodati zajamčene Vatikanskim ugovorima?
Blagodati, o.k., no one se shvaćaju kao "sedativi". Crkva želi utjecaj u društvu, što u principu nije neprimjereno, niti je neprihvatljivo. Pitanje je samo kakav. Povratak u "svijet Crkve u katakombama" gdje se danas branimo protiv Moderne, protiv sumnji, skepse i nesigurnosti vjere. Za današnju svijest tradicionalističkog dijela Crkve parafrazirala bih Lenjinovu poslovicu: "Ako je crkveno naučavanje (teorija) u raskoraku sa stvarnošću (znanstvenim spoznajama), to gore po teoriju."
Uzrujanost koja se može primijetiti u porukama što ih s oltara upućuju hrvatski svećenici učestala je u posljednjih godinu dana. Nedavno je mons. Valentin Pozaić aktualnu vlast nazvao zločinačkim režimom. Koliko je za Crkvu ona "zločinačkija" od one 1990-ih, koju je tek opomenula za "grijeh struktura"?
Socijaldemokrati i liberali su per se – ako već ne više smrtni neprijatelji, onda u najmanju ruku "sumnjivci" kojima ne valja previše vjerovati (jer vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud).