Zašto se ne želim vratiti u Hrvatsku, a vama sve najbolje

Više je od dva mjeseca prošlo otkako sam iselio iz Hrvatske. Trenutno živim na Martiniku, malenom kamenčiću Europske unije daleko u Atlantskom oceanu kojih tisuću kilometara ispred obale Venezuele. Otišao sam jer mi je bilo dosta svega.

I Vlade koja ne zna što bi napravila, i oporbe koja je još gora solucija za budućnost. Ostale su političke stranke tek sporedni akteri političkog života. Male krvopije koje skupo naplaćuju svojih pet i nešto malo više posto vaših glasova. Dosta mi je bilo katoličkih i drugih radikalnih udruga koje malo po malo uzimaju prava manjinama, što su samo pripreme da krenu na sve vas. Uvijek se krene sa slabima, a završi patnjom za sve dok oni peru ruke od odgovornosti i pritom broje nagomilane kune, eure, dolare.

Nikada nisam razumio zašto bi svi morali misliti isto, a čim netko ne misli kao vladajuća većina proglašava se izdajnikom. Za čovjeka koji ne voli Hrvatsku, koji želi graditi neku novu Jugoslaviju. Pod parolom ‘Volim Hrvatsku’ i ‘Kupujmo Hrvatsko’ građani su dovedeni ne na rub gladi nego na korak do tuče za kontejner. Samo čekam da osvane natpis na jednom smetlarniku - ‘H(o)rvat zauzeto’. Bit ću potpuno iskren, nimalo mi ne nedostajete svi vi tamo, kao ni Hrvatska.

Fali mi jedino moj mali nećak. Dođu mi suze na oči kada pričamo Skypeom, a on me pita: ”Striko. zakaj si otišao? Pa nećeš valjda stvarno živjeti tamo? Dođi doma!” Nakon tih nekoliko rečenica ljutito se odmakne od kamere i više ne želi razgovarati samnom. Kako objasniti jednom petogodišnjaku zašto nisam blizu njega i zašto se više ne igramo svake subote i nedjelje po cio dan. Kako mu objasnit da mi je bilo mučno i sve nepodnošljivije gledati svoje prijatelje bez posla kako se muče i ponižavaju  iz dana u dan sakupljajući dovoljno kuna za plaćanje rate kredita kako im nebi banke uzele krov nad glavom. Gledati ih dok (ras)prodaju ostatke imovine koju su brojne njihove prethodne generacije mukotrpno stvarale i gradile. A onda što ne uzmu banke, ostane za  ručak. Večera je već upitna.

Pogledajte danas redove u nekom od superdućana. Nekada su gužve bile na svim blagajnama, a danas su najveće na tzv. brzim kasama za pet i manje kupljenih proizvoda. Poslije 20 godina neovisnosti postali smo država u kojoj su stup društva umirovljenici. Od mirovina žive čitave radnosposobne obitelji. Naši očevi i majke, bake i djedovi,  koji su (od)radili cijeli životni vijek danas umjesto uživanja u danima što su im preostali, brinu o svojim potomcima i boje se smrti, ali ne zato što ih više neće biti, nego što će biti s njihovom djecom i unucima, ostavljenima na milost i nemilost tranzicijskih poduzetnika i korumpiranih političara koji odrađuju prljav posao za njih. Kada umru, sudbina njihovih potomaka bit će u rukama članova Tuđmanovih nesposobnih i lopovskih 200 obitelji koji skupocjene slike i preparirane bijele medvjede skrivaju u podrumima svojih brojnih viletina. Elita koja od prvih dana doživljava Hrvatsku kao bankomat karticu bez limita potrošnje.

Kakvo je to društvo kad bivši premijer kaže da se obogatio tako što više od 20 godina nije platio ručak. A svi znamo da nema besplatnog ručka, što znači da smo sve to platili - mi. I zato danas mi nemamo. Naplaćali smo se janjetina i jastoga tim ‘velikim Hrvatima’. Samo da znate, u mojem društvu, a vjerojatno i u vašem, takva besprizorna osoba ne bi opstala više od mjeseca. Protjerali bi ga i još etiketirali kao guzonju, smeće i škrticu. Tko bi se želio s takvom osobom družiti. A ispada da je to željeno ponašanje. Više nije pohvalno biti pošten i najbolji radnik, jednom riječju biti udarnik.

Odlikaš danas znači biti gad, smrad, beskičmenjak koji kada i stigne na položaj postane još gori od svojeg mentora. Spirala negativne selekcije nas je dovela ovdje gdje jesmo. Najbitnije imati barbu koji će te uhljebiti u nekoj od državih službi ili poduzeća. Dobar dio svojih godina u novinarstvu bavio sam se gospodarstvom pa znam (po)nešto o ekonomiji i stoga nikako mi nije jasno da javno objavljeni podatak Narodne banke kako se štednja građana u razdoblju od 1. sječnja 2009. do 30. lipnja 2012., dakle od početka krize do njenog vrhunca, povećala za više od 30 milijardi kuna nije doveo barem do male pobune, ili građanskog neposluha. Pa to bi trebalo biti više nego dovoljno za raspisivanje referenduma da se ukine bankarska tajna. Zar nije to bitnije od toga tko se s kim smije ženiti i(li) kojim će pismom pisati? Meni jest.

Zato vam za 2014. želim da ukinite bankarsku tajnu pa da se vidi tko što ima i odakle mu.

Želim vam da sljedeću godinu obilježi Crkva, ali ne tako što radikalizira društvo i dijeli ga nego da se počne baviti onime čime bi se trebala - ugroženima i socijalno obespravljenima. Neka napokon (na)hrane gladne, neka bekućnicima daju krov nad glavom, neka se počnu brinuti o svojem izgladnjelom stadu, a ne da paktiraju s vukovima koji im dozvoljavaju da budu izvan sustava, živeći pritom u palači obloženom oniksom.

Želim vam da napokon dignete glave i kažete dosta je bilo. Da se udružite i stvorite zemlju kakvu sanjate. Nisam rođen u Hrvatskoj nego u Švedskoj, ali čitav svoj život, osim prvih godinu i pol dana te zadnja dva mjeseca, živio sam zajedno s vama. Bio u istim govnima kao i vi. Proživjeli smo iste nevolje. Rat, uzbune, zamračivanja, pljačku, broncu u Francuskoj… I čitavo sam to vrijeme sanjao kako će Hrvatska biti zemlja sretnih ljudi koji imaju ne dovoljno nego (pre)više. Da će svijet biti ljubomoran na to kakvu smo lijepu i idlično uređenu državu stvorili. Da budemo ideal svim malim podjarmeljnim narodima koji sanjaju svoju vlastitu državu. Sumnjam da je itko išao u rat poginuti da Sanader ne bi platio ručak, a Vidošević išao lov na polarne medvjede. Dok sam sanjao nisam mislio da ću na kraju živjeti u zemlji gdje je više branitelja poginulo od vlastite ruke u poraću nego u ratu za slobodu. Nisam sanjao da će bavljenje politikom biti zabijanje noževa u leđa svojim partijskim suborcima već izgradnja poštenijeg društva u kome ima mjesta i posla za sve.

Želim vam stoga u 2014. da se napokon zbrojite i oduzmete vlast onima koji ju ne zaslužuju.

Želim vam da se pogledate u ogledalo i da budete zadovoljni s time kakav ste čovjek postali. Želim vam zaposlenje i plaću na vrijeme. Želim vam puno sreće i zdravlja, a ne da čekate mjesecima na preglede. I da se doktori maknu iz politike i vrate tamo gdje im je mjesto – u bolnice. Želim da premijer prestane pričati latinski i počne govoriti hrvatski. I da već jednom shvatite da nema ‘unutrašnjih nepijatelja’, da je Drugi svjetski rat odavno završio. Kako je život u vašim rukama i da će biti ono što želite ako će te se (iz)boriti za njega.

I za kraj želim da živite svoj san kao što sam ja oživio svoj.