Slavko Goluža/Posrnuli Gopčev ždrijebac

ROĐENJE I POČELO: Rođen je u Hercegovini 1971. godine, ali se njegovi nisu dugo tamo zadržali, nego su se izmaknuli tikom preko granice, pa je mali Slavko iz Plješivice-Kule, a to je tamo negdje pokraj Stolca, zajedno sa svojima tražio bolji život u nekada malaričnoj dolini Neretve. Rastao je igrajući nogomet u Neretvi iz Metkovića, čija su jedina dva uspjeha bila pobjeda nad lokalnim rivalom Neretvancem iz Opuzena i ulazak u prvu Hrvatsku nogometnu ligu u kojoj se zadržala tek toliko da se pojavi.

OD METKOVIĆA DO…: Za razliku od drugih iz komšiluka, Slavko nije gubio vrijeme. Budući da mu škola, blago rečeno, nije baš išla, primio se onoga što mu ide. U toj dolini ponuda baš i nije bila neka, pa se nakon nogometa prirodno nametnuo rukomet, posebno zato što je stamenom Hercegovcu uloga u obrani lokalne Mehanike puno više odgovarala nego natjeravanje s nižim i puno bržim nogometašima.

KARIJERA OVDJE: A kao takav, dušu je dao za RK Zagreb, gdje je upravo počeo stolovati Zoran Gobac. Išlo je njemu kao i Zagrebu. Dobivali su sve što su mogli. Suce se po raznoraznim selendrama po rumunjskama i bjelorusijama ipak nije moglo pokolebati, pa su oni glasoviti mečevi u nedjelju ujutro obično bili unaprijed izgubljeni. U Zagrebu je scenarij bio isti, s tim da je scena bila kultiviranija. Budući da je Gobac uvijek znao svoj posao, takvi porazi nisu utjecali na krajnji rezultat. Za to je bila zadužena Barcelona. Dok je Slavko uglavnom statirao u kukuruzu, krv su puštali drugi Gopčevi ždrijepci pokušavajući se nekako dokopati titule europskog prvaka.

KARIJERA TAMO: Ipak, i to je bilo dovoljno da se Slavko sačuva metka. Uvijek sjajan u obrani i jednako tako loš u napadu, nastavio je karijeru. Najprije u mađarskom Fotexu, pa u njemačkom Luebecku i onda u pariškom PSG-u. Respektabilno, nema što. A ako se uzme u obzir da se u međuvremenu, 1996. u Atlanti i 2004. u Ateni, okitio zlatnom medaljom na Olimpijskim igrama, plus srebrna iz Tunisa 2005. i bronca iz 1994 sa Svjetskih, puno, puno više od onoga čemu se nadao mali dječak koji je plakao kad bi ostao rezerva.

A ONDA SPEKTAKL: Naš se Slavko zaigrao u rukometu i sam nesvjestan kako je zapravo uspio i od jednog polutalentiranog dječarca, kojeg su ionako nabrijani Metkovci tretirali kako se to u malim sredinama obično radi, postao predmet divljenja, pa i straha svima onima koji su ga do jučer ismijavali. Ništa bolje mu nije bilo u Zagrebu, ali ono što te ne ubije, to te ojača. Rekao je prije četiri godine ovo: "Gle, ja nisam nikad bio neki govornik, nije mi to išlo, to ću nastojati popraviti, ali zato sam uvijek na terenu davao sve od sebe. Gurala me naprijed moja ambicija i sada sam tu gdje jesam. To je ogromna čast, priznanje i ništa mi ne može pokvariti to zadovoljstvo. A što se tiče posla, kao i uvijek ću dati sve od sebe."

PA POLITIKA: Na pitanje kako se kao nevješt govornik, i to ne samo po vlastitu priznanju, našao u politici, odgovor se vjerojatno krije u onom višku ambicija koji je uplakanog dječaka doveo do dva zlata na olimpijadama. Izbor je bio očekivan: HDZ. Unatoč jasnom opredjeljenju, osim pred izbore, Goluža se uglavnom pravio glup kad se pričalo o politici, pa je niz puta objašnjavao da je "njegova jedina politika rukomet". Pa bi onda mrtav-hladan bio na HDZ-ovoj listi na izborima u Metkoviću. Onda bi opet palamudio kako je njemu važan samo rukomet, i netom poslije podržao Andriju Hebranga na predsjedničkim izborima. Pa opet, tri godine poslije, na pitanje može li se jednog dana zamisliti u politici, odgovara kako je njegova "jedina politika rukomet, a tako će, nadam se, i ostati". Nije prošla ni puna godina, a opet ambiciozni Slavko skače sam sebi u usta dajući ""bezrezervnu i punu potporu HDZ-ovcu Petru Krmpotiću da bi pobijedio u drugom izbornom krugu i postao gradonačelnik Gospića". Pozvao je Goluža tada sve sportaše i mlade, kao i sve građane Gospića, da "ukažu svoje povjerenje ovom čovjeku, štovatelju sporta, ali i zasigurno najboljem mogućem kandidatu za gradonačelnika Gospića. Pjer uz tebe sam!", nekako je uspio sročiti dok je u društvu s Pjerom i Darkom Milinovićem, ličkim šerifom, gledao neku utakmicu.

PA IDEOLOGIJA: Mediji su ga u karijeri uglavnom ignorirali. Imao je (ne)sreću da je igrao s takvim veličinama poput Čavara, Puca, Balića, pa je malo kojeg novinara zanimalo što misli tamo neki tučaroš koji izlazi kad ekipa kreće u napad. Međutim, trebalo je samo malo zagrebati i karakter mu je brzo isplivao na površinu. Evo i primjera: Olimpijske igre u Londonu. Slavlje sporta. Vrijeme kada se i ratovi prekidaju. Međutim, ne za Slavka. Nije njega briga za trkeljanja o jedinstvu svih ljudi na planetu, potrebi međusobnog razumijevanja i prihvaćanja drugačijega. Ma boli njega uvo za sve to. Njemu je, naravno, važan samo meč sa Srbijom. Evo izjave nakon pobjede: "Ništa nam neće ovaj dan pokvariti. Pokazali smo da smo bolji od Srba na neutralnom terenu. Ne mogu se oteti dojmu, ova pobjeda podsjeća me baš na film 'Oluja'." Mediji, već navikli na takvu retoriku koju su i sami hranili godinama, nisu na prvi mah reagirali. Opuštanje nakon teškog meča, visoke tenzije ili kako već, kako to već novinari pronalaze razumijevanje za ovakve poput Goluže. Reagirao je netko drugi! Angelina Jolie - glavom i bradom - osjetila je potrebu reagirati dok je promovirala onaj svoj filmski uradak po regiji: "Zgrožena sam komentarima koje je hrvatski rukometni trener dao nakon utakmice sa Srbijom, neki ljudi u potpunosti promašuju bit Olimpijskih igara. Nacionalizam se ne smije miješati s patriotizmom." Nije to pokolebalo našeg junaka da joj, onako baš muški, odgovori: "Javila se Angelina i ispričala se baš neki dan i pozvala me na svadbu, ali žao mi je ne mogu jer imam svojih obaveza, tako da neću moć doći!", između dva grohota odgovorio joj je. Angelina se poslije nije javljala. Javili su se zato u Srbiji. Kažu jedni, uvijek je bio mali, i kao igrač i kao čovjek. Kažu drugi, sada ovako, a prije neki dan nas je pozdravio: "Pa gde ste braćo?!"

I ONDA DANSKA: Zabolio je Golužu poraz protiv Danske. Toliko da je opet pustio suzu, jednako kao onda dok je grijao klupu u Mehanici. I nije izdržao nego je, retorički kakav već jest, sve skupa oko sebe izvrijeđao, optužujući domaćine da su ih suci dovukli do finala i da će ih odvući i do zlata. Rezultat znamo. Na utakmici za broncu cijela dvorana zviždala je našim igračima, a najviše izborniku. Na konferenciji za novinare nakon finala španjolski i danski selektori izveli su pravi mali igrokaz rugajući se Golužinim optužbama o sucima i tretmanu naših igrača koji su na sjeveru Europe "živjeli kao životinje".

DRUGI O NJEMU: Rukometni radnici svašta će vam reći i o Goluži i o Gopcu. Kad ugasite mikrofon. Čak ni sam Ivano Balić, kad ga je ovaj izbacio iz reprezentacije, nije istrčavao s velikim riječima. Nije to radio sada ni Blaženko Lacković. Jedan od rijetkih koji je bio bez dlake na jeziku je Neno Kljaić, Golužin suigrač i bivši trener Zagreba, koji je nakon jednog neuspjeha reprezentacije rekao: "Glavni krivac za rezultatski neuspjeh je Slavko. Mislim da je bilo boljih rješenja na izborničkoj klupi. Poznajem ga dugo, znam koliko zna, znam i koliko ne zna. Puno toga nije bilo dobro, jer ova se momčad u Švedskoj morala boriti za medalju. Goluža nakon loše partije kaže Aliloviću neka sam odluči hoće li braniti ili ne. To nije normalno, psihološki je ‘ubio’ čovjeka, stavio mu toliki teret na leđa."

ŠTO SADA?: Goluža bi trebao otići sam. Napravio je ionako dovoljnu štetu i Savezu i reprezentaciji. Trebat će se Gobac prilično upeti da opere pljuvačku koju je izbornik ispljunuo. Nije ni čudo da mu već traži nasljednika, jer, ne budimo naivni, ne dolazi se na tu poziciju jer si jako pametan, nego zato što odgovaraš višim strukturama. Iako bi ovaj trebao letjeti i ovako, kad je mislio da je, bez obzira na poraz od Francuza, plasman u drugi krug siguran ili kada je nakon poraza od Danske u polufinalu uvjeravao da nam je "bronca suđena". Ili kad je pogriješio dan igranja utakmice…