Nevin, majke mi

Berislav Rončević sigurno ne spada u top 10 najpopularnijih ministara. Možda bi se jedva ugurao u kakvih top 50. Novinari ga nisu voljeli ni dok je gulio mandat ministra obrane, a jednako im nije bio drag ni onih 10 mjeseci kao šef unutarnjih poslova. Nije ni on njih volio, nekima je to i otvoreno rekao. Na primjer, potpisniku ovih redaka. Tome unatoč, to što je taj antipatični Rončević danas, deset godina od otvaranja “slučaja kamioni”, proglašen nevinim, treba pozdraviti. Jer za mažnjavanje 10 milijuna državnih kuna jednostavno nije bilo dokaza.

Kad je u prosincu prije 11 godina objavio da će upravo Berislav Rončević, dotad poznat tek Našičanima, čiji je bio gradonačelnik, preuzeti Ministarstvo obrane, tadašnji je premijer Ivo Sanader sve iznenadio. Svima je odmah bilo jasno da je to maslo Branimira Glavaša, tada još HDZ-ova gospodara slavonske ravnice.

Vojska ga nije voljela jer se nije uspijevao izboriti za njih. Jači HDZ-ovi ministri mogli su ležernije upravljati svojim resorima, lakše su branili vlastite budžete. Rončeviću su zamjerali što je bio (pred)zadnja rupa na HDZ-ovoj svirali, pa je za vojsku kupio proračunske mrvice. Da Hrvatska nije bila pred ulaskom u NATO, vjerojatno bi ostao i bez njih. Ni suradnici o njemu nisu govorili lijepo, nije im se sviđalo njegovo autoritarno vladanje. Ministarstvo, koje se za vrijeme vladavine Ivice Račana značajno otvorilo javnosti, Rončević je opet zaključao, pa su informacije službenim kanalima stizale na kapaljku.

Sanaderu u zagrljaj pao je 2005., u jeku obračuna s Glavašem. Mnogi su ga tada prozivali za beskrupulozni karijerizam, za okretanje leđa čovjeku koji ga je stvorio, ali se Rončević branio da s Glavašem nikad nije bio blizak. U svakom slučaju, zacementirao se u Vladi, bar za neko vrijeme.

Baš negdje tada počela se valjati gruda kasnije nazvana "afera kamioni". Tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić spomenuo je nekakve nepravilnost u nabavci vojnih kamiona, nakon čega je Rončević sazvao konferenciju za novinare. Tada je pred javnost prvi put stupio Ivo Bačić, njegov novi pomoćnik za materijalne resurse, i ponudio dokumentaciju iz koje se činilo da je sve čisto. Rončević je tada prozvao načelnika Glavnog stožera Josipa Lucića da, njemu iza leđa, lažno tužaka Mesiću.

Činilo se da će sve ostati na tome, no Mesić je nekoliko mjeseci, u vlastitoj predizbornoj kampanji, opleo po sumnjivim poslovima HDZ-ova ministra, a Rončević mu uzvratio da je riječ o "tragikomičnom igrokazu jednog predsjedničkog kandidata". Taj je kandidat i nakon tih izbora nastavio voditi državu s Pantovčaka, a Rončević mu se morao ispričati za izgovoreno.

U međuvremenu se za okolnosti nabavke 39 kamiona s kraja 2004. godine počelo zanimati Državno odvjetništvo, koje je otvorilo i službenu istragu, dok je Sabor na zahtjev tada oporbenog SDP-a u veljači 2009. godine osnovao povjerenstvo. Iako se ono trebalo baviti spornom nabavkom kamiona, činilo se da zapravo služi za javno pripetavanje Nenada Stazića i Andrije Hebranga. U konačnici je tako i svršilo, svaki je donio vlastite zaključke.

Međutim, ni prava istraga zapravo nije uspjela utvrditi je li Rončević ukrao tih 10 milijuna kuna i, ako jest, gdje je novac završio. Ni otkrivanje tajnih HDZ-ovih fondova, kao ni činjenica da je reketarenje bio omiljeni Sanaderov sport, nisu puno pomogli istrazi. Novac nisu spominjali svjedoci pokajnici, nije mu se moglo ući u trag vještačenjima, tajnim praćenjima, bankarskim izvješćima. Upravo je zato prva presuda kojom su Rončeviću razrezane četiri zatvorske godine bila skandalozna.

I ma koliko se trudili, dokaza jednostavno nije bilo. Taj nesimpatičan i ne baš najsposobniji bivši ministar, čovjek koji je dobio kredit po uvjetima kakve običan hrvatski smrtnik može samo usnuti, odan vojnik HDZ-a iz zlatnog doba reketarenja i izvlačenja novca iz javnih poduzeća u blagajnu te stranke, jednostavno nije smio biti osuđen bez dokaza. A zbog ovih drugih stvari se kod nas ne završava u zatvoru, nego najčešće u Saboru.