IZMEĐU AMNEZIJE I MITA

"Više od polovice današnjih građana Kraljevine Jugoslavije borilo se pod zastavom vojske Austro-ugarske monarhije. Sigurno je da je 90% tih građana ispunjavalo svoje građanske i vojničke dužnosti. Kultus zaveden poslije Ujedinjenja da se govori ogavno o svima nama koji smo se borili na raznim ratištima pod Monarhijom, kao da smo radi toga izdajice i crno-žute hijene mora neminovno prestati. Ne samo to, nego ne može biti ni da se veliča samo Kajmakčalan, Crni Vrh i Mačkov Kamen, a da se zaboravi na Soču, na Karpate ili na Volhiniju, gdje su se pripadnici našega naroda često borili kao lavovi i ostavili tamo svoje kosti. Nisu se borili za Habsburga ili crno-žute zastave, već za svoj život i radi svoje građanske dužnosti."

  

Prosvjed koji ste upravo pročitali uputio je još davne 1940. sa stranica tadašnjega Jutarnjega lista bivši austrougarski profesionalni časnik Pero Blašković, inače autor jednoga od najzanimljivijih memoarskih djela o Prvom svjetskom ratu. Uz neke iznimke, takvo je stanje stvari bilo karakteristično za obje jugoslavenske države.

Naime, kako je prošli tjedan u Forumu istaknuo Igor Despot, a ranije i prerano preminuli Tomislav Markus, od 1918. pa sve do 1990-ih potencirano je u hrvatskoj javnosti mišljenje o tomu kako je Austro-Ugarska Monarhija bila isključivo tamnica naroda, proračunati agresor i, zajedno s Njemačkom, ključni krivac za izbijanje Prvoga svjetskoga rata. 

Istodobno, utemeljiteljska pripovijest jugoslavenske države uzdizala je oslobodilačku djelatnost Kraljevine Srbije, donekle i Jugoslavenskoga odbora, sastavljenoga od hrvatskih, slovenskih i srpskih emigranata s područja Dvojne Monarhije, osuđujući pritom navodnu oportunost onih političara koji su bili odlučili i dalje djelovati unutar legalnoga austro-ugarskoga okvira.

Naravno, uvelike je to bila pozicija generala poslije bitke – unatoč svim posljedicama tzv. gladne blokade, koja se u hrvatsko-slavonskim žitorodnim krajevima osjećala manje nego drugdje, još početkom 1918. izgledalo je da Centralnim silama i ne ide tako loše: Rusija i Rumunjska bile su izbačene iz rata, Srbija okupirana, a Italija temeljito oslabljena; načelno, ojačane njemačke snage još su imale vremena poraziti Francuze i Britance prije nego što američka pomoć dođe do izražaja. 

Kako bi svijet, a i položaj hrvatskih zemalja izgledali da su se ta predviđanja ostvarila, nagađanja su, međutim, za neki drugi tekst. Ovdje je bitno da se s vremenom u historiografiji, naročito hrvatskoj, još puno prije 1990-ih pojam tamnice naroda stao primjenjivati i na prvu jugoslavensku državu, uz znatno kritičnije ocjene o srpskoj političkoj eliti iz razdoblja Prvoga svjetskoga rata i međuraća. S druge strane, djelatnost srpske vojske 1914–1918. i dalje je ostala jednom od glavnih tema vojnopovijesnih istraživanja, ionako usredotočenih u beogradskom Vojnoistorijskom institutu, dok se južnoslavenskim vojnicima u austrougarskim snagama nije pridavala ni približna pozornost. 

Znalo se, doduše, ovdje-ondje spomenuti da je njihova borba na sočanskom bojištu, pod generalom Svetozarom Boroevićem, zbog talijanskih teritorijalnih pretenzija oličenih u Londonskom ugovoru, imala karakter obrambenoga, pravednoga rata, no čak i u Sloveniji, na čijem je području mnoštvo ostataka i u samom krajoliku (u najnovije doba osnova velikoga prekograničnoga projekta Put mira), javni interes je do kraja 1980-ih tek polako rastao, i to pretežito kroz djela neovisnih publicista. 

Povjesničari u Hrvatskoj očito su imali još i veće poteškoće u tomu kako objasniti djelatnost postrojbi s područja Trojedne Kraljevine na tlu Srbije 1914., a možda je određenoga utjecaja imalo i to što se u njima kao dočasnik borio i Josip Broz Tito, u čijim se službenim životopisima to prešućivalo. 

Nadalje, iz perspektive revolucionarnoga voluntarizma, poslije 1945. sama Austro-Ugarska nije bila demonizirana samo nacionalno-politički, nego i u klasnom pogledu, kao krajnje zaostalo, čak polufeudalno društvo.

U pogledu interesa za Prvi svjetski rat kontraproduktivnima su se naposljetku pokazala i nastojanja za kratkotrajne Nezavisne Države Hrvatske. Kada je 1943. u Zagrebu objavio svoj itekako manjkav, ali do danas nenadomješteni opći pregled Hrvatska ratna i vojna poviest, zbog političkih obzira prema tadašnjima saveznicima Slavko Pavičić u njemu praktički uopće nije spomenuo borbe na talijanskom bojištu 1915–1918., a sigurno nije slučajno ni to što je iste godine u kapitalnom priručniku Naša domovina potapanje bojnoga broda Viribus Unitis bilo pripisano lutajućoj podmornici nepoznate državne pripadnosti. 

U onoj mjeri u kojoj se uopće pisalo o austrougarskim oružanim snagama, u granicama Socijalističke Republike Hrvatske istraživački se naglasak pretežito stavljao na otpor, neposluh i pobune, kojih je, dakako, bilo posljednjih godina rata, ali ne toliko

U pokušaju da se nadovežu na tradiciju one sastavnice habsburških oružanih snaga koja je na području Hrvatske i Slavonije imala poseban status, uključivši hrvatski kao službeni jezik, bivši austrougarski časnici poput Slavka Kvaternika, Vladimira Laxe, Slavka Štancera pa i spomenutoga Blaškovića, postigli su 1941. da se redovita vojska NDH također nazove domobranstvom, a i da se u znatnoj mjeri preuzme njegovo vojno nazivlje. Neki od tih starih časnika (neskloni ih zvahu naftalincima) s vremenom su došli u sukob s Pavelićem, ili barem radikalnijim pripadnicima Ustaške vojnice, no sve pojedinosti nisu još poznate, a pitanje je hoće li ikad i biti, zbog nedostatka vrela (za samoga Blaškovića, primjerice, navodi se da je 1944. zatvoren u Lepoglavi pod sumnjom suradnje s Vokićem i Lorkovićem, gdje se zarazio smrtonosnim tifusom). Kako bilo, većinu njih osudili su, a neke i smaknuli ratni pobjednici, što također nije moglo pridonijeti popularnosti staroga, austrougarskoga ili, točnije, ugarsko-hrvatskoga domobranstva kao istraživačke teme.

Te elemente kontinuiteta, pri čemu se domobranstvo iz doba NDH shematski proglašava ustaškim, skloni su naročito zadnjih desetljeća isticati u senzacionalističkom dijelu srpskoga tiska, gdje se tako tobožnja genocidna narav svega hrvatstva vidi i u tomu što se Tito u Srbiji 1914. borio upravo pod zapovjedništvom domobranskoga bojnika i kasnijega, kako ondje kažu, ustaškoga generala Štancera. 

No, prizma hrvatsko-srpskih odnosa bit će ipak kompleksnija, i to ne samo zato što se današnje predodžbe o nacionalnom identitetu ne mogu jednostavno primijeniti na prošlost. Osim što nije zaboraviti da su se u austrougarskim postrojbama, u skladu s udjelom u pučanstvu, više ili manje lojalno borili i mnogi Srbi, unutar jugoslavenskoga okvira najsuvisliji tekstovi o austrougarskim oružanim snagama, uključivši domobranstvo, objavljeni su upravo u dvama izdanjima beogradske Vojne enciklopedije (1958–1976), i to iz pera bivšega domobranskoga pukovnika Vladimira Kalečaka, a u Beogradu je 1973. tiskan i temeljiti pregled Petra Tomca o Prvom svjetskom ratu, inače četvrti svezak u i danas vrijednom vojnopovijesnom nizu. Treba li reći da je i on u NDH-u bio domobranski pukovnik? Nešto mlađoj generaciji pripadao je pak Bogumil Hrabak, srpski povjesničar dijelom i čeških korijena, autor više zanimljivih studija o političkim stajalištima austrougarskih zarobljenika u Srbiji, Italiji i Rusiji, vojnim bjeguncima te srodnim temama.

Istodobno, u zagrebačkim enciklopedijama ugarsko-hrvatsko domobranstvo obrađivalo se tek sporadično (i sam domobranski kadet Miroslav Krleža neko je vrijeme bio Štancerov podređeni, s kojim se navodno i sukobljavao, dok ga istaknuti novinar i publicist Josip Horvat prikazuje u povoljnijem svjetlu), a kada je za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije 1984. trebalo napisati odgovarajući članak (u prvom ga nije bilo), unatoč načelu da “svatko piše svoje”, angažiran je samo beogradski stručnjak za povijest NDH. Štoviše, proskribirana Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture iz 1980. kao samostalnu natuknicu jedino je i imala Domobranstvo NDH. 

U skladu s takvim ozračjem, u onoj mjeri u kojoj se uopće pisalo o austrougarskim oružanim snagama (najutjecajnije radove u tomu ili bliskim područjima proizveli su Ferdo Čulinović i Bogdan Krizman), u granicama Socijalističke Republike Hrvatske istraživački se naglasak pretežito stavljao na otpor, neposluh i pobune, kojih je, dakako, bilo posljednjih godina rata, ali ne toliko, odnosno ne s toliko dalekosežnim osnovama. 

Primjerice, kako je pokazao Dinko Čutura, broj vojnih bjegunaca, "zelenokaderaša", na području Hrvatske i Slavonije zabunom se predstavljao procjenom koja se u stvari odnosila na cijelu Monarhiju. Slično tomu, iako je boljševička etapa ruske revolucije svakako imala odjeka i u našim krajevima, vezani nemiri više su bili vođeni maglovitim anarho-republikanskim, pa i sasvim praktičnim zamislima o preraspodjeli društvenoga bogatstva, jer su ratni profiteri i tada bili omraženi. 

Odgovarajuće protuhabsburške predodžbe perpetuirale su se i Krležinim tekstovima, koji nedvojbeno pripadaju vrhuncima onoga što su književnici proizveli o Prvom svjetskom ratu, ali koji nisu i ne mogu biti zamjenom za slobodnu povjesničarsku raspravu

Odgovarajuće protuhabsburške predodžbe perpetuirale su se i Krležinim tekstovima, koji nedvojbeno pripadaju vrhuncima onoga što su književnici proizveli o Prvom svjetskom ratu, ali koji nisu i ne mogu biti zamjenom za slobodnu povjesničarsku raspravu, a u nekim je interpretacijama njihovo značenje bivalo i dodatno zaoštreno. 

Kao jedna od iznimaka ostao je stoga tekst Dragutina Šćukanca iz tadašnjega zagrebačkoga Instituta za historiju radničkoga pokreta, objavljen 1970., u jeku Hrvatskoga proljeća, u časopisu Kritika. Šćukanec, koji će nešto kasnije zbog navodne špijunaže zajedno s Franjom Tuđmanom i Brunom Bušićem biti osuđen na četiri godine strogoga zatvora, upustio se u ne sasvim precizan, ali zato iznimno dojmljiv interpretativni zaokret. Prema njegovim aluzijama, staro je domobranstvo, već i zbog jezika, u većoj mjeri bilo hrvatsko negoli je to Jugoslavenska narodna armija, a ako ne prizna svojim narodima suverena prava, i Jugoslavija će se jednoga dana raspasti poput Austro-Ugarske. 

Tekstovi iseljenih vojnih povjesničara i publicista poput Ernesta Bauera, Ivana Babića i Vilima Bačića u tom su pogledu, naravno, bili mnogo izravniji, no na predodžbe u domovini baš i nisu utjecali, a nisu uvijek ni imali pristupa odgovarajućim vrelima. 

Posljedica takvoga razvoja jest da je i ono što danas u Hrvatskoj čini korpus javnoga znanja o Prvom svjetskom ratu u znatnoj mjeri negdje na tankoj granici između amnezije i mita, to jest potpunoga zaborava i pojednostavljenoga, ideologiziranoga shvaćanja. 

Kao prvo, jedan mit podupiran je tijekom prve i druge Jugoslavije, drugi, ukupno gledano manje prisutan, tijekom Austro-Ugarske i NDH. Kao drugo, nijedno razdoblje – kako je to kolega Igor Despot naveo – nije dovoljno učinilo na evidenciji podataka i materijalnih ostataka, iako treba imati na umu da je znatan dio relevantnoga gradiva što se danas nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju bio prikupljen još za Ratni arhiv i muzej NDH osnovan 1941. 

No, ako je stanje teško, nije još i sve izgubljeno. Uz prvo – uopćavajuće mitove svoje vrste, kao reakciju na stravične i neočekivane gubitke, razvile su i druge europske nacije, pa i one koje nisu prolazile kroz državnopravne i društvene prijelomnice poput hrvatskih. U većini njih, ako ne i u svima, strasti su se s vremenom ponešto stišale te su mnoge sastavnice tih mitova podvrgnute kritičkim propitivanjima.

Primjerice, danas se na internetskim stranicama Nacionalnog arhiva Ujedinjenoga Kraljevstva može čitati o tomu da su mnoge vijesti o njemačkim zločinima u okupiranoj Belgiji bile ne samo pretjerane nego i svjesno potencirane, pa čak i da granica između dobra i zla u Prvom svjetskom ratu nije bila jasno povučena.

Na tomu tragu, iako je propast jugoslavenskoga projekta sa susljednim ratnim sukobom pružala pogodan okvir da se Austro-Ugarskoj i njezinim oružanim snagama opet pristupi kroz ružičaste naočale, u hrvatskoj se historiografiji to nije dogodilo u većoj mjeri. Umjesto jednostavne suprotne idealizacije, zapostavljenim se temama Prvoga svjetskoga rata od 1990-ih uglavnom pristupa realistički, i to s laganim uzlaznim trendom u pogledu broja posvećenih povjesničara, koji su redovito svjesni da je zbilja gotovo uvijek kompleksnija od apriornih dihotomija. 

Uz drugo – iako u ovoj financijskoj krizi arhivi i muzeji imaju sve manje sredstava za otkup povijesnoga gradiva, dio zapreka mogao bi se otkloniti novim tehnologijama, a i povećanim entuzijazmom. Neke institucije diljem Europe svoje su fondove ovih mjeseci, a ponegdje već i godina, povećale na virtualan način tako što su im zainteresirani građani ustupili digitalne snimke onoga što u svojim domovima još imaju iz Prvoga svjetskoga rata – nekad je to tek domoljubna etiketa s pivske boce, nekad pepeljara ili vaza načinjena od prazne čahure i puščanih zrna, nekad fotografije, eventualno pismo s bojišta ili cijeli ratni dnevnik. Zauzvrat, institucije su sve te snimke objavile na internetu, a oslobođene su korisničke naknade. Jednom od projekata te vrste može se pristupiti na adresi http://www.europeana1914-1918.eu/en. Čini se jednostavnije od Wikipedije, zar ne?  

Nitko nije bio ista osobnost 1914. i 1918. Nemila iskustva stečena u međuvremenu morala su ostaviti traga. Zacijelo onda ni mi iz 2014. nećemo više biti isti 2018. Pokušajmo stoga u povijesti, kao i u sadašnjici, vidjeti i pojedine osobe, a ne samo države i njihove naizgled monolitne vojničke i upravne hijerarhije

Ali, vratimo se još jednom Blaškoviću i njegovu prosvjedu iz davne 1940. Nema sumnje, ni on ne daje sve razloge zbog kojih su se borili austrougarski vojnici hrvatskoga i uopće južnoslavenskoga podrijetla. Osim za goli život i iz građanske dužnosti, čemu u najmanju ruku treba dodati vojničku stegu, ali i osjećaj osobne časti, postupno modificiran sve izraženijom interesnom komponentom, među ostalim, možemo biti sasvim sigurni da se znatan dio njih doista borio za Habsburgovce i za njihove ratne ciljeve, koji su Srbiju vidjeli kao izvorište svake moguće subverzivne pa i terorističke djelatnosti, Rusiju kao samodržačkoga hegemona, a Italiju kao pohlepnoga izdajicu. 

Ono po čemu mi se taj prosvjed ipak čini vrijedan, posebice kada se dovede u vezu s ostatkom Blaškovićevih napisa, jest to što – makar i nepotpuno – stvari nastoji gledati mimo jednostavnih mitskih dihotomija. Borci se u njemu ne doživljavaju isključivo kao automatski produžetak državne politike, njihova motivacija je slojevita i raznolika, varira ovisno o mjestu, vremenu, a i sasvim osobnim nagnućima, društvenom statusu… Oni nisu tek uniformirane lutke u službi ove ili one ideološke ili taktičke zamisli, nego ponajprije ljudi, iako im je mogućnost racionalnoga odlučivanja počesto skučena ili barem uvjetovana raznim okolnostima. I to stoji ne samo za obične vojnike, nego i za časnike i političare, a – vidjeli smo – i za kasnije povjesničare. 

Drugim riječima, nitko nije bio ista osobnost 1914. i 1918. Nemila iskustva stečena u međuvremenu morala su ostaviti traga. Zacijelo onda ni mi iz 2014. nećemo više biti isti 2018. Pokušajmo stoga u povijesti, kao i u sadašnjici, vidjeti i pojedine osobe, a ne samo države i njihove naizgled monolitne vojničke i upravne hijerarhije. Rasprava će o svemu biti i dobro je da ih bude, ali ne samo kao nastavak starih svađa drugim sredstvima. Upravo jačanje svijesti o nesavršenosti ljudskih nastojanja, oprimjerene toliko puta tijekom prošlosti, moglo bi nas, barem se nadam, poštedjeti od novih pothvata koji će sigurno – kako su to pogrešno mislili toga ljeta 1914. – završiti do Božića, poduzeli ih na području koje mu drago. 

Nekih godinu dana prije Blaškovićeva prosvjeda na zagrebačkom je Mirogoju bio podignut veliki spomenik poginulima u Prvom svjetskom ratu, rad Vanje Radauša i Joze Turkalja. Skulptura prikazuje majku koja grli mrtvoga sina. Njegovo je tijelo posve ogoljeno, bez ikakvih vojničkih obilježja... 1914–1918. i 2014–2018? Ni amnezija ni mit, nego ustrajno, smjerno sjećanje!

 

 

Dr. sc. Filip Hameršak je viši asistent na Katedri za povijest hrvatskoga prava i države Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, potpredsjednik Inicijativnog odbora za obilježavanje stogodišnjice Prvoga svjetskog rata i član Povjerenstva za koordinaciju obilježavanja Stogodišnjice Prvoga svjetskog rata Vlade RH